JGL: Zaposlenica Tamara Crnčić volontirala humanitarno u Keniji

JGL 2017 MARTA 3 Rasprave sa srednjoškolcima niže

Riječki JGL podržao je svoju zaposlenicu Tamaru Crnčić u ostvarenju njezine dugogodišnje želje da volontira u Africi. Tamara Crnčić, specijalistica pripreme tiskane ambalaže u JGL-u, početkom ožujka 2017. odletjela je u Keniju da pomogne radom zdravstveni centar – sirotište  „Mali dom“. Ponijela je sa sobom punu torbu JGL-ovih proizvoda, a ova domaća farmaceutska tvrtka sve mališane dodatno je obradovala torbama, olovkama i kapama.

U sirotištu Mali dom žive djeca koja su nepokretna zbog dječje paralize uzrokovane zagađenom vodom. Žive tu hermafroditi te djeca s nerazvijenim ekstremitetima kojima misionar i voditelj fra Miro Babić uspijeva nabaviti proteze i pomagala te im tako olakšati život i učiniti ih samostalnijima. Mnoga djeca time su dobila šansu za novi život. I vrata obrazovanja otvorena su im kroz misijsku školu Sv. Franje.

JGL je i ovime opet iskazao svoje opredjeljene za društveno odgovorno poslovanje i zalaganje za održivi razvoj, onako kako je bilo i u drugim prilikama – tradicionalnom čišćenju plaža, radionicama na kojima su se hrvatski osnovnoškolci educirali o Jadranskom moru, poticanju dobrovoljnog darivanja krvi i dr. – pa sve do nedavne gradnje nove hale u Svilnom, prema najstrožim kriterijima održivosti.

Društveno odgovorno poslovanje nema alternative! I ovaj put i uvijek – na dobrobit svih!

Priča Tamare Crnčić: Afrika nije moja, ja sam njena!

„Moja opčinjenost Afrikom započela je pred puno godina. Uvijek sam se divila tom kontinentu i ljudima. Njihovoj snazi duha, ljepoti, vretenastim tijelima i predivnim osmjesima koje sam tada mogla vidjeti samo na televiziji.

Moja misija tj. prilika da posjetim Afriku otvorila se u trenutku kada sam pred puno godina, na TV-u čula za fra Miru Babića i Mali Dom. Kada god bi počela intenzivnije razmišljati o odlasku, proizašao bi neki razlog koji me je sprječavao da svoju zamisao provedem u djelo. A onda, u lipnju 2016., odluka je pala. Neki događaji i postupci ljudi oko mene bili su presudni. Odlučila sam učiniti nešto za sebe. Sebično? Zar ne? Tako izgleda, ali nije. O toj tzv. sebičnosti slušala sam na pripremama koje sam prošla krajem 2015., kada sam se odlučila pridružiti Udruzi Portić iz Rijeke i počela volontirati kao teta pričalica u KBC-u Rijeka. Volontirajući i družeći se sa djecom u bolnici, shvatila sam tu sebičnost. Stvar je samo u tome da uz vrlo malo davanja, možemo primiti tj. primamo jako puno. Dođete s par knjiga, osmijehom, voljom za razgovor, a nakon sat vremena druženja s dječicom, odete s neizmjernim bogatstvom. Ispunjeni i sretni. Zamislite onda kako je kada skoro dva mjeseca dajete ono što možete, a svakodnevno primate puno, puno više.

Dana 6. ožujka 2017., sasvim smirena, krenula sam na put dug 10.000 kilometara. Na visini od 1.700 metara, okružena brdom Marmanet i dijelom doline Great Rift Valley – smjestila se Donja Subukia. Tamo se nalaze Mali Dom, sirotište za bolesnu i napuštenu djecu, bolnica i St. Francise srednja škola – sve dio franjevačke misije, koja svakodnevno raste pod budnim okom fra Mire Babića. Napretku se ne vidi kraja. Kako se s jednim projektom završi, kreće se s novim. Za mog boravka ondje, završavala se obnova dijela srednje škole St. Francis koja učenicima pruža uvjete za školovanje na visokoj razini. Ja volim reći da je to Harvard Donje Subukije. Nakon škole, plan je povećati kapacitete Malog Doma, kako bi se moglo primiti još djece.

Nije prošlo ni par sati od mog dolaska u mjesto u kojem ću živjeti slijedeća dva mjeseca, a već sam se  osjećala kao doma. Najteži dio bio mi je smanjiti brzinu kojom sam navikla živjeti kod kuće. Prebaciti se iz pete u nižu, pa još nižu. Prvih par dana bilo mi je jako čudno i imala sam osjećaj da ne radim dovoljno, da se još može. Ali onda sam se polako naviknula i prešla u polako (pole pole) mod. Dan je počinjao u 7 sati ujutro, misom u kapelici s fratrima, sestrama i ostalim volonterima. Nakon mise slijedila je marenda, kavica uz povjetarac koji je uvijek prisutan i zvukove krava, koza, magaraca koji sa svojim vlasnicima hodaju i traže toliko željenu travicu i vodu koja nije padala od rujna prošle godine. Kada se sve pospremi, kreće četiri kilometara duga šetnja po prašnjavoj cesti do Maloga Doma. A ondje? Kud ćeš ljepši doček od nasmijane i vesele dječice. Sati potom prolaze u igri, razgovoru, pranju robe, čišćenju, hranjenju (najdraži mi je bio Chapati petkom), ali ono što me je najviše fasciniralo je briga zdrave djece za one koji nisu u mogućnosti toliko brinuti za sebe i treba im pomoć u svakom segmentu života. Gledate ta mala tijela, u kojima rastu odrasli ljudi, roditelji. Iako su prošli teške trenutke, kontinuirano prenose energiju dobrote, dijele osmijehe, vodi ih generalni stav da nema u životu problema koji se ne može riješiti. Svi se školuju, što je po meni najvažnije, i upravo sam o toj temi najviše s njima razgovarala. Nakon osnovne škole, uz dobre ocjene, pruža im se mogućnost nastavka školovanja u St.Francis srednjoj školi. Oni najpotrebitiji, koji ne mogu iz Doma, školuju se u samom Domu, gdje ih u popodnevnim satima posjećuju učitelji. Naravno da i ovdje bude nesporazuma, pa i suza, ali onda kreće razgovor i ne odustajemo dok ne riješimo problem, vratimo osmijeh i veselje. Puno je doživljenoga što ne stane na papir. Htjela bih da upoznate svako dijete, jer svako je poseban i jedinstven na svoj način. Sve su to moji novi prijatelji (svahili: rafiki), s kojima se i dalje čujem i koji će mi zauvijek ostati u sjećanju. I ono najvažnije, sve su to ljudi od kojih sam puno naučila. Želim im svima da uspiju u životu i da budu još sretniji.

U popodnevnim satima, vraćali smo se doma taxi motorima (svahili: pikipiki). Sav zaprašen od afričkog tla, skineš sve sa sebe, namočiš robu, pereš ju na ruke i stavljaš sušiti. U 19 sati je večera na kojoj smo obavezno svi prisustvovali, a nakon toga druženje. Priča, smijeh, karte, pjesma, sport… I tako dan za danom leti. Zaista leti.

Osim Malog Doma, išla sam s mobilnom klinikom u udaljena sela. Na taj način širem krugu ljudi omogućena je zdravstvena zaštita. To su bila posebna i meni jako draga iskustva. Automobil – pick up se pretvara u mobilnu kliniku, a školski razredi u najveselije i najšarenije ordinacije. Žene sređene u kompletiće s cipelama na potpetice, djeca uređena kao princeze i prinčevi u raznobojnim haljinicama, hlačicama i majicama. Obavljaju se ginekološki pregledi, vodi trudnoća, djeca se važu, cijepe.

Nedjeljne mise su isto posebne. Slavlje Uskrsa bilo je obilježeno pjesmom i plesom uz najrazličitije moguće instrumente, a nakon mise se, uz svu djecu, ubaciš u red, ispred fra Mirovog auta čekaš svoj bombon. Vrlo važan dio cjelokupnog dojma je i ekipa koja je za vrijeme boravka u misiji bila moja nova obitelj. Nema riječi kojima bi opisala te englesko-svahili-talijansko-bosansko-hrvatske razgovore. Za fra Miru mogu reći da je pristankom da dođem u misiju, postao važan dio mog života. A kada sam ga bolje upoznala postao je moj brother from another mother (smijeh). Najbolje ga je opisala 85. godišnja časna Maria de la Rosa: „Kada god imate problema, samo se obratite fra Miri. Nema problema kojeg on ne može riješiti!“

Svi koji me bolje poznaju, prvo što su uočili kada sam se vratila iz Afrike je moj dobro znani osmijeh. A na tome mogu zahvaliti svima u Africi koji su ga svojim veselim i nepokolebljivim duhom ponovno vratili na moje lice i u moje srce.

Nažalost, povratak doma traži i povratak u višu brzinu, iz pete se ubrzo prebacujem u šestu, ali ono što svi skupa u toj brzini nikako ne smijemo zaboraviti je duh i sve ono pozitivno što nas okružuje. Treba težiti boljemu, ali nikako zaboraviti da uvijek može biti gore i da je mnogima tako.

Svojim ponašanjem i izgledom mnogi su mi rekli da nemam veze s Europom, da sam prava Afrikanka. Ono što fali je samo malo boje, ali to je nebitno. Dakle, ipak ima nešto u onome s početka priče. Sada sam samo dobila i potvrdu. A još ako uzmemo u obzir i moje prezime Crnčić, ne kaže bez veze Nomen Est Omen!!!

Kada je došao trenutak za povratak, nisam uopće bila tužna. Bila sam vesela i silno ponosna na sebe što sam učinila ovaj korak. Znala sam i tada, a sada sam još svjesnija, da je ovo tek početak jedne priče, nikako kraj. Bio je to samo farewell not goodbye.

Ovim putem zahvalila bih se svima. Mojoj obitelji, prijateljima, kolegama i svima koji su sudjelovali u ovoj priči. Na taj način bili ste sa mnom. Svi smo sposobni ovo učiniti, za druge i sebe. Važna je odluka! Ja sam preuzela stvar u svoje ruke.

Probajte i vi. Nećete nikada požaliti, a možda se više nikad nećete toliko žaliti!“

DOP Dobra Hrvatska, lipanj,  2017

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava