Održivo putovanje: Kako putovati na odgovoran način

wanderer-455338_1920

Oduvijek se putovalo. Prije su to činili putnici, a zadnjih stotinjak godina pojaviše turisti. Putnika je bilo srazmjerno malo, a turista je masa. Ali, to nije najvažnija razlika. Putnik se stapa sa odredištem, uvažava ga, iskazuje mu čast, putujući uči i mijenja se… na putu nalazi prijatelje. Putnik putuje relativno sporo. S druge strane turist kreće na put da bi, protrčao svijetom, pogledao, zabavio se, ne unoseći se. Želi izvući mnogo i najviše za malo novca i vremena, što je zapravo neuhvatljivo; „turistički način“ to naime ne pruža.
Kaže se: „Putnik vidi ono što vidi, turist vidi ono što mu je cilj putovanja“. Iz putovanja najviše dobrobiti izvlači onaj odavno poznati tip putnika-hodočasnika. Transformacija turista natrag u putnika je velik izazov, promjena u nama iznutra. Kad se odlučimo za turizam na odgovorni način, učinili smo mnogo za bolji svijet i sebe. Izravno sudjelujemo u održivom razvoju.

Zašto putujemo? Postoje brojni razlozi zašto putujemo. Oni naglašeno plemeniti, pozitivni, a važni za održivi turizam o kojem ovdje govorimo su: rast i učenje, želja za zbližavanjem s različitim, potraga za autentičnosti, želja za samospoznajom i transformacijom, pomaganje, dobročinstvo, heroizam, želja za stvaranjem smislenih veza. U današnje doba kad se sve granice brišu, opet postajemo nomadi, a cijeli svijet naš dom. Brinemo zanj uživajući u njemu!

Odluka o putovanju – gdje, čime, kako? Savjet zlata vrijedan jest: manje je više! Što manje destinacija i lokaliteta, to možemo očekivati više. Smanjivanjem broja odredišta i usporavanjem putovanja mijenjamo karakter puta, a time i vrste dobitaka. Ako u jedno putovanje natrpamo previše zemalja, gradova, mjesnih atrakcija, vjerojatno propuštamo doživjeti puninu ijednog od toga. Dobro je izabrati onoliko odredišta koliko ih možemo pošteno upoznati. Umjesto da u tri tjedna godišnjeg odmora posjetimo tri zemlje, možemo izabrati jednu zemlju, a drugu (druge) ostaviti za narednu priliku. „Siđi/ uđi“ koncept putovanja, kakve često nalazimo kod krstarenja brodom ili autobusom već su i zamišljena kao niz instant-posjeta nečemu, 15 minuta, sat, dva. Osuđena su na površnost, priječe širu informaciju i doživljaj.
Ali ne moramo uvijek pošto-poto istraživati svijet počevši od dalekih krajeva. Ponekad možemo putovati i blizu svog doma i doživjeti puno radosti. Što sporije, to bolje! Što se sporije krećemo to ćemo bolje upoznati svijet. Putujući samo avionima i modernim autocestama možemo putovati, a pritom ne vidjeti ništa. Izbor prijevoza može jako utjecati odluku o putovanju. Naravno, ne može se bez aviona, ali možda možemo s njima putovati rjeđe, s manjim brojem slijetanja/ uzlijetanja. Pokušajmo kretati se sa kombiniranim sredstvima. Bolje putovati vlakom nego avionom, čišće je putovati autobusom ili brodom nego automobilom. Podsjećamo, promet je treći uzrok globalnog zatopljenja. Apsolutni pobjednik u obliku kretanja je – hodanje. Ono omogućuje i najjače stapanje sa okolinom, najviše doživljaja, „beskraj“ vremena za promišljanje, učenje i promjene, zdravlje. Ubacimo hodanje negdje u svoj program! „Kad sam prvi put putovao kroz Siriju biciklom u svakom selu ljudi su nam mahali i pozivali nas na čaj. Kad sam na drugom putovanju tim istim cestama prošao autobusom, nitko me nije ni pozdravio“, iskustvo je Rastuharovo.
Ako idemo posredstvom agencije, bolje je birati male kompanije koje rade izravno s lokalnim stanovnicima. Krećemo li u vlastitom aranžmanu, možemo pomoću interneta i foruma sve organizirati izravno s mještanima i lokalnim tvrtkama – tako možemo dogovoriti smještaj u malim hotelima, unajmiti vodiče, potražiti turističke aranžmane (safarije, znamenitosti) – sve to da bi lokalni ljudi imali više koristi od našeg putovanja. Agencije treba upitati jesu li upoznate s načelima održivosti i što one čine da naše putovanje bude održivo i odgovorno. No i one već često zloupotrebljavaju to samo kao etiketu, da privuku više klijenata. Provjerite ono što vam kažu. (nastavak na strani …)

Što na putu vidimo i doživljavamo

Druženje s ljudima i mjestima različitih kultura spada u najveće radosti putovanja. Domaćinima treba iskazivati čast, više uvažavati njihov način života negoli ga komentirati, podcjenjivati. Mi smo gosti i trebamo se prilagoditi. Američki pisac James Michener rekao je: „Ako odbijate hranu, ignorirate običaje, plašite se njihove religije i izbjegavate ljude, bolje vam je da ostanete doma.“ Jednostavno: kad smo u Rimu, trebamo se ponašati kao Rimljani. To ne znači da se u svemu trebamo slagati s njima, ali ih i ne osuđivati. Dosta je da ih promatramo, dobro postavljamo pitanja i slušamo. Putovanje možemo iskoristiti da nešto naučimo, a posebno onu našu zapadnjačku naviku da sve znamo i da smo u svemu i uvijek u pravu . Želimo spoznavati i učiti. Ako uspijemo naše novo boravište razumjeti srcem, počinjemo doživljavati i jedno od čarobnih iskustava puta: iskustvo u kojem se rastapaju granice, isušuje ocean između milijardi ljudskih otoka i ukazuje dno koje nas sve spaja.
Dobro je ne tražiti uvijek za sebe „visoki zapadnjački komfor“, posebne povlastice. Ne „užasavati“ se onoga što nam je na raspolaganju. Mi smo u novom, drugačijem svijetu kojeg želimo istražiti, doživjeti, pa od standarda treba očekivati tek da je – solidan. Putnici koji se okrenu novom iskustvu, a ne samo uvjetima – dobivaju više.
Poštujmo lokalnu kulturu. Ako u neki hram domaćini ne ulaze u kratkim hlačama, onda je i nama tako bolje. Ako domaćini ne piju alkohol jer se to protivi vjeri, onda ćemo im iskazati čast tako da i mi ne pijemo u njihovoj nazočnosti. Suveniri i proizvodi koje kupujemo bolje da su lokalni no uvozni. Turisti su često ludi za „autentičnim“ suvenirima nasuprot onim izrađenima, ali to može biti krivo. „Jednom prilikom jedan je Dogon iz grobne pećine izvukao i ponudio mi na kupnju neku staru masku. Zamolio sam ga da je radije ostavi tamo gdje ju je uzeo“, zapisuje Rostuhar. Iako nam to može izgledati čudno – trebali bismo više vrednovati novoizrađene suvenire a ne stare originale. Tako domaćini čuvaju svoju kulturu i baštinu, istovremeno njegujući radne navike i umjetničke vještine.
Razgovarajmo s domaćim ljudima. Monografije i turističke vodiče treba čitati prije putovanja, ili ih čitati u prilikama kad nismo u dodiru s mjestom i domaćinima. Kad smo na licu mjesta, u kontaktu sa ljudima, držimo ih duboko u torbi.
Cjenjkanje je nekad dobro, a nekad nije – treba mu znati mjeru. Treba cijeniti rad lokalnog stanovništva utkan u neki suvenir ili uslugu. Cjenjkanje kod Arapa je čak i poželjno, a Papuance zbunjuje i vrijeđa.
U fazi planiranja nekih vrsta putovanja možemo razmišljati i o tome kako se uključiti u neki pozitivan projekt, primjerice da izdvojimo dio vremena za volontiranje.

A kad se vratimo…

A kad se vratimo s putovanja, imamo priliku zatvoriti puni krug. Ako smo na putu pronašli projekt koji bismo htjeli podržati, ideju koju bismo htjeli zakotrljati, nešto nam se svidjelo – najbolje da se tome posvetimo odmah, razmišljamo, zaključujemo i pričamo, pišemo blogove i članke. Uvijek i pritom propagirajući ideju održivog i odgovornog turizma. Širiti ideju i praksu tihe revolucije koja istinski mijenja čovjeka.

Održiva i odgovorna putovanja su uglavnom skuplja jer se većinom ne zasnivaju na masovnosti, površnim iskustvima i potplaćenoj radnoj snazi koja nam pruža usluge. No, ostavljaju nam puno više – već i na licu mjesta, a kamoli budućnosti. Čuvaju za nas i potomke ovaj lijepi svijet da ga možemo jednom kasnije sa zadovoljstom opet putujući živjeti.

Priredio Goran Tudor
**
Članak se temelji na knjizi “Degustacija slobode – zašto putujemo i kako time mijenjamo svijet“, Davora Rostuhara. Uz autorovo dopuštenje u pojedinim dijelovima je kraćen i prilagođen. Knjigu možete naručiti putem www.manager.hr.

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava