OSVRT: „Plastic-free“ adventski eko-sajam. Veliki-mali korak! Šibenik!

šibenik 1 plastik free sajam 2016

U Šibeniku je u tijeku adventski sajam. Po mnogočem sličan ostalima, a u jednome poseban. Nosi naziv Plastic-free, što odmah govori o njegovu karakteru i želji organizatora: Smanjit ćemo plastiku, izbaciti! I zato taj sajam može služiti kao metafora, kao poticaj. Neka svatko počne od svog dvorišta! Milijuni malih ekoloških koraka u svijetu, svakoga dana –  to će biti velik korak!

Među mnogim prelijepim adventskim sajmovima u Hrvatskoj 2016. jedan se razlikuje – onaj u Šibeniku.

Šibenski adventski sajam Adventura počeo je 9. prosinca paljenjem tisuća lampica u Perivoju Roberta Visijanija. No, ovogodišnje njegovo izdanje ima i posebnu, dodatnu dimenziju – ekološku; organizatori sajma odlučili su reći NE jednom dijelu plastike koja se masovno i redovito koristi na svakom sajmu. Adventura je prvi „plastic-free“ adventski sajam u Hrvatskoj i posve je lišen plastičnog jedaćeg pribora. Na sajmu možete jesti i piti te uživati u finoj božićnoj hrani i piću, a da ne zagađujete okoliš jer sve što se u ugostiteljstvu i prodaji tamo koristi je biorazgradivo. Riječ je o jednokratnim čašama, tanjurima i priboru za jelo.

„Želja nam je bila ekološkom osviještenosti božićno-novogodišnjeg programa još jednom potvrditi put Šibenika prema pametnim i ekološko održivim gradovima“, kažu iz ureda šibenskog gradonačelnika Željka Burića.

Očito, u gradu koji proslavlja 950 godina svoga postojanja ima dovoljno proaktivnosti, razbori i snage da se gleda naprijed. I poduzima nešto, ne čekajući da „i drugi počnu“.

Možda nećemo uspijeti promijeniti svijet, ali možemo sebe, kaže se. U ovom slučaju, međutim, mijenjanjem sebe, vlastitih navika i djelovanja, doista mijenjamo i svijet. Djelujemo odgovorno, ne prepuštamo prirodi da se muči s onim što za nama ostaje toliko obilno – otpadom.

Ekološki način življenja zapravo znači svakodnevno promišljanje o vlastitom mogućem boljem djelovanju, novom zalaganju i doprinosu, nastojanje da smanjimo svoj ekološki trag na tijelu Zemlje.

Praksa na sajmu u Šibeniku malen je korak, ali ipak velik! Neka svatko učini isto, neka nešto „pomete u svom dvorištu“, već danas, ovaj i idući tjedan… Kad mine godina, smijemo reći – promijenili smo se i mijenjamo svijet!

Počinje od mene, od svakoga! Korak po korak – iskorak!

Možda netko potaknut šibenskom pričom, možda i ovim tekstom, počne s nekom novom praksom, ili je već i ispred nje. Ispred ili iza, nije najvažnije. Važno je sudjelovati, tako se pobjeđuje!

Podsjećanja radi, navest ćemo neke mogućnosti, kako bi to u našem konkretnom hrvatskom okružju, željom i odlukom vodstva tvrtki, ustanova i institucija… mogli izgledati ti mali koraci, na radost zemljana i Zemlje.

Liftovi u poslovnim zgradama i hotelima – koliko je mramora i željeza (dojma i ukrasa radi) u tim kabinama?! Hoće li naši projektanti i naručitelji, i oni poznati svjetski i naši hrvatski nešto poduzeti? Taj mali korak da kabina bude duplo lakša!

Ili, monografije i luksuzni katalozi. Povrh papira lijepi se mikronski tanka plastična zaštitna – folija (tzv. „sjajna“ ili „mat“ plastifikacija). Tko će ih uopće razdvojiti da bi započeo proces reciklaže? Ili tvrde korice knjiga. Vole ih naručivati uprave tvrtki, dužnosnici, nakladnici, gradski knjižničari, i možda pokoji čitatelj. A zna se da je ljepenka debljine dva milimetra kudikamo manje ekološka od običnog debljeg papira (tzv. meke korice, težine 300 grama/m²).

Neki dan izašao je novi pametni mobitel. Kineski, prodaje se u kutiji veličine 20x20x3 centimetra. Crna, masivna, kartonska kutija. Luksuzna, dojmljiva, ali izrazito neekološka! Koliko energije, transportnog i skladišnog prostora je već utrošilo njezino postojanje! Nakon povlačenja po kući i uredu, kutija će sigurno završiti u kontejneru.

Kolike su mogućnosti uprava gradova? Imaju bezbroj prilika za ekološko djelovanje, čini se. Ne bi li dio tzv. „prometnih stupića“ na ulicama mogao biti i niži i tanji. Mogao bi. Ovako, dojam je, rasipa se. Pitaju se ljudi – zašto se radi baš tako? Na račune sugrađana, i dodajmo – na račun Zemlje. Ili, biciklistuičke staze: zašto se cijele plohe obilježavaju slojem crvene plastike debljie 5 mm. Da pocrvenimo od stida. Sve bi bilo moguće obilježiti bojom, i to samo po vanjskim rubovima staze.

U našim domovima – slično. S krupnim automobilima, sve težim biciklima, masivnim predmetima, tucetima rasvjetnih tijela po prostorijama.. živimo neekološki život. Preobilje je svega što bi sutra moglo biti skromiije a ljepše, manje a veće, jednostavnije a funkcionalnije. Tako smo dosad živjeli a i sad. No, drugo je vrijeme za nama, a novo ispred.

Dokle će Zemlja popravljati iza nas?

Kome ostavljamo da toliko toga za nama popravlja i ispravlja? Nema tih gradskih čistoća i državnih službi koje bi uspjele počistiti toliko koliko mi možemo onečistiti! U knjizi Povijest znanja autor Charles Van Doren navodi kako je gornja granica rasta stanovništva na Zemlji – 15 milijardi ljudi. I to ne zbog nedostatka vode, hrane i sl…. iako je i to presudno važno. Ograničavajući činitelj po Van Dorenu je – smeće, otpad kojeg iza sebe i svog današnjeg načina življenja ostavlja ČOVJEK.

Svatko se može osvrnuti unatrag i oko sebe. Iznenadit će se količinom mogućnosti koje ima „pri ruci“

Korak kojeg su učinili dizajneri udruženi u „Cradle to Cradle“ – konretan primjer

Tu budućnost već su započeli neki od najpoznatijih svjetskih dizajnera. Udruženi u organizaciju „Cradle to Cradle“ (http://www.c2ccertified.org/) , odlučili su da više neće sudjelovati u dizajnu bilo kojeg proizvoda ili usluge koji u sebi imaju neki element štetnosti ili ekološke neodrživosti. Pokretači ove inicijative, William McDonough i Dr. Michael Braungart započeli su time, kako sami kažu, „revoluciju promjene načina na koji radimo stvari“. Cilj im je uvesti nove standarde u korištenju materijala, bioloških i tehnoloških komponenti i njihove upotrebe u predmetima i stvarima koje svakodnevno koristimo. Ako je bilo koja komponenta nekog proizvoda štetna, zamijenimo je drugom. Ako je bilo koji proces izrade bilo čega ekološki upitan, zamijenimo ga drugačijim, prihvatljivim i održivim. Ako je bilo koji predmet koji proizvodimo nerazgradiv ili se ne može reciklirati, zamijenimo ga predmetom koji će se, kad bude „potrošen“, skladno ugraditi u naše okruženje, umjesto da ga uništava i nagrđuje.

Američki Indijanci svaku bi važnu odluku testirali pitanjem: kakav će biti njen utjecaj na sedmu generaciju. Dakle, brinuli su ne o tome kakav će svijet ostaviti svojoj djeci, već praunucima svojih praunuka. Svoje su odgovorno ponašanje prema okolišu temeljili na jednostavnoj mudrosti da svijet nismo naslijedili od naših predaka, nego smo ga posudili od naših potomaka. Šibenska priča s početka ovog članka vraća nas toj mudrosti, a svatko od nas može u nju, svaki dan, malo po malo, ugraditi svoj skromni doprinos.

Korak po korak. Ekološki koraki! Na radost Zemlje, naše i budućih generacija ljudi.

Goran Tudor i Velimir Srića

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava