Senka Klarić, upraviteljica Zaklade „Vaša pošta“: „Hrvatska pošta postala je sinonim snažne i sustavne podrške mladima iz dječjih domova. Pružajući snagu drugima i mi postajemo jači…“

senka_klaric2-190912 (4)

Hrvatska pošta kao osnivač „Zaklade Vaša pošta“ primjer je uspješnog, modernog  i osviještenog poslodavca koji prati svjetske razvojne trendove ističući društveno odgovorno poslovanje kao važan strateški cilj i temelj kompanijske kulture.
Zaklada Vaša pošta danas je prepoznatljivo ime u svijetu DOP-a o čemu svjedoči činjenica da su ostvarena postignuća redovito nagrađivana na državnoj i međunarodnoj razini te su povezana kroz zajedničke ciljeve  i programe sa svjetskim organizacijama Ujedinjenih Naroda i UNICEF-a.

U velikom broju različitih humanitarnih akcija koje pune novinske stupce, nekih uspješnih, nekih ne, provedba ove  humanitarne priče traje i opstaje već punih deset godina. Nastala je i počela se razvijati na inicijativu gđe. Senke Klarić, a pune razmjere dobila je uključivanjem kompanije u kojoj radi – Hrvatske pošte. Riječ je o projektu „Dobri ljudi – djeci Hrvatske“ i Zakladi „Vaša pošta“, osnovanoj s ciljem njegove provedbe. Glavna zadaća je olakšati početak samostalnog života mladim ljudima koji nakon punoljetnosti i završetka školovanja moraju napustiti dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi te se unatoč nizu egzistencijalnih problema prilagoditi društvenim normama i profunkcionirati kao samostalni članovi društva.

Ideja je jednostavna i učinkovita: sponzori koje Zaklada Hrvatske pošte  nalazi za djecu, uplaćuju policu životnog osiguranja na ime djeteta. Polica se ugovara  s partnerom Croatia osiguranjem u iznosu od 6000 eura, a djetetu se isplaćuje rentno po izlasku iz doma, po 1850 kuna (250 eura) mjesečno tijekom dvije godine kako bi mladi čovjek mogao podmiriti osnovne životne troškove stanovanja, režija i slično. Donatori uplaćuju police ovisno o svojim financijskim mogućnostima i htijenju, a svaku desetu policu donira Croatia osiguranje. Donatori nisu samo poduzeća, gradovi i općine, nego i pojedinci, a među njima ima čak i umirovljenika i studenata. Zato često ističemo kako je ovaj projekt pravi dokaz kako dobrota doista ne poznaje granice.

Rezultati projekta su impresivni: suradnja s 20 domova iz cijele zemlje, 410 zbrinutih mladih ljudi i uplaćene police u vrijednosti od 18 milijuna i 450 tisuća kuna. Originalno i precizno osmišljen projekt koji je i u najsitnijem detalju potpuno transparentan te njegov dugogodišnji uspjeh privukli su pozornost stručne, ali i šire javnosti. Projekt je više puta nagrađivan, a za njega je Hrvatska pošta krajem 2018. po drugi put primila  nagradu Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) za društveno odgovorno poslovanje. O projektu razgovaramo s upraviteljicom Zaklade „Vaša pošta“, Senkom Klarić.

Pitanje možda zvuči banalno, ali zaista me zanima kako je sve počelo. Kako ste iz udobnosti svog mirnog i sređenog života zagazili na nepoznat teren i počeli se baviti problemima nepoznate djece? A mogli ste poput većine samo okrenuti glavu i pustiti sustav da radi svoj posao..

Zapravo je sve počelo posve slučajno. U proljeće 2003.godine našla sam se na dječjoj modnoj reviji u sklopu koje je u plesačkoj skupini nastupala i moja kćer, tada prvašić. Revija je imala humanitarni karakter, a modele splitskih butika nosila su djeca iz Dječjeg doma „Maestral“, kojoj je ta odjeća potom i darovana. Da stvar bude još čudnija, ravnateljica toga doma bila je gđa. Edita Maretić, moja školska prijateljica s kojom sam bila izgubila kontakt, a onda je vidjela na reviji nakon toliko godina. Tom prigodom po prvi put mi je skrenuta pažnja na dječji dom Maestral  i općenito na problematiku skrbi o djeci koja odrastaju bez podrške svojih obitelji. Vidljiva trema i nesigurnost te djece na nastupu  su me duboko dirnuli kao i pomisao kako mora biti uistinu teško odrastati  izvan topline obiteljskog doma koja  je svakom mladom biću tijekom odrastanja  nužno potrebna.  Na kraju svečanog eventa,  izmijenila sam kontakt sa ravnateljicom doma bez očekivanja nekog skorijeg susreta. No, na moje iznenađenje već nakon petnaestak dana ravnateljica doma, me je  nazvala  i pozvala da dođem u dječji dom. Predložila je  da u slobodno vrijeme pomažem djeci u učenju. Ni ne sluteći što me tamo čeka, rado sam se odazvala  i otišla u dom.

Danas, sa ove vremenske distance, mogu reći da je to bio početak jedne nova etape moga života, novih interesa, novih pogleda na život i općenito drugačijeg vrednovanja života u svim njegovim segmentima.

U dječjem domu ste otkrili jedan potpuno novi svijet.

Malo po malo tijekom rada i neobveznog druženja  djeca su mi se počela povjeravati, a njihove su priče često bile tako mučne i teške da sam u prvo vrijeme pomišljala da možda i izmišljaju kako bi privukli pažnju na sebe. Ali, onda sam shvatila da su te priče doista stvarne. Vrlo brzo sam uvidjela da je to ozbiljan rad koji zahtijeva puno vremena i strpljenja. Kako je vrijeme prolazilo djeca su mi se sve više otvarala, vjerojatno zato što su osjetila da ih zaista pozorno slušam i zajedno s njima proživljavam njihove situacije. Uskoro sam se počela pribojavati  svakog slijedećeg odlaska u dom i u  jednom trenutku pomislila da bi se zbog vlastitog mira trebala distancirati od svega. I pokušala sam,  neko vrijeme nisam odlazila u dom, ali time nisam vratila mir. Desilo se upravo suprotno, odabir vlastite ugode kao prioriteta za sebe,  postao mi je teret veći od tereta koji nosi rad sa ovom djecom, pogotovo kada sam vidjela da imam utjecaja na njihove živote i ono najvažnije –  da ih mogu mijenjati na bolje, barem u segmentu koji je meni bio dostupan. Vratila sam se u dom i nastavila sa radom. Sa djecom sam puno  razgovarala i postajalo mi je sve teže uvjeravati ih kako moraju biti optimisti i vjerovati da njihova životna iskustva ne moraju biti samo loša, da postoje bolje opcije, da moraju gledati naprijed i slično.  Mučilo me pitanje imam li uopće pravo uvjeravati ih u neku novu, svjetliju budućnost kada je ni sama nisam vidjela, jer prema važećim zakonskim propisima najčešće sa 18 godina izlaskom iz doma ostaju potpuno sami bez ikakve financijske potpore, sigurnog zaposlenja, bez razvijene socijalne mreže i još k tomu sa stigmom domskog djeteta. Pomisao na budućnost njima i meni budila je osjećaj neizvjesnosti i straha.. – tu počinje druga etapa mog djelovanja koje je vodilo traženju rješenja za ovu naizgled bezizlaznu situaciju.

U ključnom trenutku pojavljuje se Hrvatska pošta sa svojim snažnim potencijalom…

Da, sretna sam i zadovoljna da Zaklada „Vaša pošta“ od početka do danas ima podršku Uprave. U vrijeme početka na čelu Hrvatske pošte bio je g. Robert Jukić, čovjek koji je nakon prvog posjeta dječjem domu shvatio o čemu se radi i dao svesrdnu podršku s prijedlogom šireg uključivanja HP-a u ovaj projekt. Danas podršku imamo i od predsjednika Uprave, g. Ivana Čule, ali za samu Zakladu je nadležan direktno g. Mate Mišetić, član Uprave. Naravno da bez takve podrške, rad Zaklade ne bi bio moguć. Upravo podrška Uprave je važna da se netko na mom mjestu može predano posvetiti ciljevima koje Zaklada ima, a mene osobno su  entuzijazam i emocije odvele još i puno dalje. Mislim da su iskrene i čiste emocije, kao i u svakoj vrsti posla, veliki pokretač i najbolji motivator, izvor snage i svega onoga što ljudima otvara nove vizije, želje, namjere i pokreće ih u novom smjeru.  Na tim temeljima osnovana je Zaklada Vaša pošta  krajem prosinca 2010., a s aktivnostima je nastavila u 2011. kada smo u vrlo kratkom roku dobili podršku svih, relevantnih državnih institucija poput tadašnjeg Ministarstva zdravlja i soc. skrbi, Ministarstva financija, Ureda predsjednika RH, Ureda dječje pravobraniteljice.. itd.

Kao ključni problem, dakle, detektirali ste to što djeca s punoljetnošću gube institucionalnu podršku?

Da, shvatila sam da nije najteži period njihovo odrastanje u domu ili trenutak kada su se roditelji distancirali od njih nego taj strah od odlaska iz doma i početak samostalnog života. S vremenom, djeca prihvate činjenicu da nemaju podršku obitelji, ali to nije kraj njihove traume. Ona tek počinje kada izgube pravo na ostanak u domu, a taj dan sa strahom iščekuju godinama unaprijed shvaćajući ga kao još jednu životnu  kaznu koju ne mogu izbjeći. Kada sam to uočila, bilo mi je jasno da se na tom tragu mora tražiti rješenje. Puno sam razgovarala s ravnateljicom, pretresle smo sve zakonske odredbe da vidimo može li se nešto učiniti kroz sustav, ali ovaj problem kao da je ostao u nekakvom procijepu svih aktualnih zakona i propisa. Shvatila sam da moram pokrenuti posve novu inicijativu. Znala sam od početka da ona mora biti jasna, održiva i da se ne može graditi projekt koji će iziskivati novčana sredstva kao milodare. Iznos koji je bio potreban djeci nije bio mali, procijenila sam da je to 6000 eura. Trebalo je osmisliti koncept koji će biti transparentan i održiv, u kojemu će dijete biti zbrinuto i svi sudionici zadovoljni.

U projekt ste uklopili veoma visoke zahtjeve kao održivost, transparentnost i zadovoljstvo svih dionika. Je li vam pri tome pomoglo iskustvo ekonomistice?

Mislim da pri osmišljavanju ovakvog projekta morate prije svega biti kreativni i inovativni. Imala sam, naravno, odgovarajuće obrazovanje  ekonomskog fakulteta, ali za kreaciju ovakvog, potpuno novog projekta uz sistematičnost  trebala mi je i kombinatorika te spremnost na  pomno proučavanje svih detalja   problematike koja za mene dolazi iz potpuno novog resora, a to je bio svijet socijale. Pravi izazov ovoga posla je u tome što je svaki slučaj individualan i nema šprance po kojoj se radi, pa mogu reći da mi je i danas teško balansirati između dvije osobnosti – menadžera koji razborito upravlja poslovnim procesom i žene koju su u ovu priču dovele emocije prema  djeci. Morate istovremeno imati hladnu glavu i toplo srce – što nije nimalo lako. Obzirom da sam po prirodi detaljista i u svakom poslu težim izvrsnosti, odlučila sam projektu pristupiti na način da najprije sebe stavim u ulogu donatora, što se kasnije pokazalo ispravno. Znala sam da ako ugodim sebi kao donatoru – da ću ugoditi cijelom svijetu J. Pripremila sam odgovore na sva moguća pitanja i uzela u obzir sve moguće situacije te iznašla rješenja koja su vodila istom cilju – stvoriti lanac dionika u kojem će svi biti zadovoljni. Pri tom mislim na djecu , donatore, nositelje projekta  i na kraju i državne institucije koje se bave ovom problematikom. Broj potpomognute djece i ugovorenih polica govori o tome da sam u toj namjeri i uspjela.

Kvalitetni odnosi sa donatorima – ključ su svega. Oni imaju različite okolnosti i preferencije i potreban je različit pristup. O čemu se sve vodilo računa?

Naravno , ponosna sam na veliki broj donatora sa kojima uspješno surađujemo i mislim da smo dobar primjer kako se jednim rafiniranim pristupom stvara odnos povjerenja i uzajamnog poštovanja kao najboljeg temelja svake poslovne suradnje.

Shvatila sam da donatori očekuju da projekt bude transparentan, da znaju imenom i prezimenom kojem djetetu pomažu, u kojem domu to dijete živi i kako živi. Isto tako, jasno mi je bilo da donator mora znati protok novca koji donira. Zato nisam htjela da novac stoji na bankovnom računu zaklade, već sam se odlučila za policu životnog osiguranja, koju će dijete početi koristiti kada izađe iz doma. Vrlo važno mi je uvijek osvijestiti donatora da je on, cijelo vrijeme trajanja osiguranja, vlasnik uplaćenih sredstava te da ih u svakom trenutku može povući ukoliko posumnja na bilo koju rizičnu situaciju u našem poslovanju. Procijenila sam da je taj oblik najtransparentniji i najsigurniji za sve. Ostalo je pitanje provizije, koju smo mi, kao pribavitelji police, dobivali od osiguravajuće kuće. Krenula sam u projekt humanitarno i željela sam da on bude humanitaran u svim segmentima kako se ne bi dogodilo da bilo tko od dionika ovog projekta ostvaruje zaradu na tužnoj sudbini domske djece. Uvidjela sam da mi je potreban neki zakonski okvir i odlučila sam se za osnutak zaklade, za što sam dobila potporu svoje kompanije, Hrvatske pošte. Tako  je provizija od svake police ostajala na računu Zaklade a, kada se skupi dovoljno novca, njime se uplaćuje nova polica za još jedno dijete. Moram također istaknuti izuzetno korektan i human angažman   osiguravajuće kuće Croatia osiguranja koja je odlučila  sponzorirati svaku desetu policu za dijecu.

Jasno je da ne možete pomoći svoj djeci. Na koji način odabirete djecu kojoj ćete pribaviti donatore? Kako donosite tu tešku odluku?

Ne donosim je. Donose je relevantni ljudi u dječjim domovima, u koje imam veliko povjerenje. Unutar domova postoje stručni timovi koje čine psiholozi, pedagozi, odgajatelji i ravnatelj – oni opserviraju svako dijete ponaosob i procjenjuju kojoj je djeci u kojem obliku i kada potrebna pomoć. Moram reći da u domovima ima i djece koja nisu sposobna samostalno upravljati novcem (dijagnoza LMR), te najčešće nakon punoljetnosti nastave boraviti u nekoj ustanovi, pa takvu djecu ne uključujemo u projekt. Isto tako, nažalost, u projekt ne mogu biti uključena ni djeca koja tijekom odrastanja, razviju poremećaje u ponašanju (npr. konzumacija alkohola, narkotika i sl.). U tom slučaju, uz suglasnost donatora, pravo na  policu osiguranja se prebacuje na neko drugo dijete, a problematičnu djecu obično premjeste u druge odgojne institucije. Dakle, odluka koje dijete treba policu osiguranja je vrlo kompleksna i mislim da je nitko ne može donijeti preciznije i kvalitetnije nego stručni tim unutar doma, odnosno ljudi koji jako dobro poznaju svako dijete i s njima provode svaki dan.

Jeste li pokrili sve domove u zemlji?

Projekt je započet u Dječjem domu „Maestral“ u Splitu, čiji je osnivač Republika Hrvatska, pa sam potražila i druge državne domove kojih ima po svim većim gradovima i regijama u zemlji. Dvadesetak ih je. Kada je Hrvatska pošta postala nositelj projekta, počela sam i fizički odlaziti u svaki od tih domova kako bih upoznala ravnatelje i stručne timove kojima bih prezentirala projekt, a potom smo zajedno radili planove za pridobivanje donatora, počevši od lokalne zajednice do najjačih lokalnih gospodarskih subjekata sa njihovog područja. Nešto kasnije, kada se putem medija pročulo za projekt „Dobri ljudi-djeci Hrvatske“ i Zakladu Vaša pošta, javili su nam se i dječji domovi kojima nije osnivač RH, pa tako danas surađujemo i s domovima koji djeluju kao udruge i onima čiji je osnivač Crkva.

Kako uspostavljate kontakt s potencijalnim dobrotvorima Kontaktirate li donatore osobno ili vam netko u tome pomaže?

Prva mreža donatora, prije osnutka Zaklade, stvorena je mojim privatnim poznanstvima, povezivanjem  sposobnih i  socijalno osviještenih ljudi sa kojima i danas imam izuzetno dobar i kvalitetan odnos. Ti ljudi su od početka djelovali dvojako – kroz donaciju i kroz preporuku kod nekog novog donatora. Jasno vam je da je ključ svega povjerenje. Koliko god projekt izgledao jednostavan, na kraju se pokaže da to baš i nije tako. Od domova dobivam zamolbe za pojedinu djecu, a onda tražim donatora za jedno po jedno dijete. Moram reći da nikada nisam dobila donaciju na neviđeno. U ovom svijetu u kojem, nažalost, povremeno svjedočimo i  malverzacijama s prikupljanjem humanitarne pomoći, vlada velika doza nepovjerenja, što mi je posve razumljivo. Zato potencijalnog donatora zamolim za sastanak, sve mu objasnim i pokažem koliko je naš princip rada u potpunosti jasan i transparentan, a nakon toga priča u većini slučajeva bez problema ide dalje.

Nisu svi donatori u istim situacijama i ne doniraju svi cijeli iznos od 6000 eura, zar ne?

To je također specifičnost ovog projekta, svi mogu sudjelovati, i oni koji žele pomoći, a sami nemaju dovoljno novca da bi zbrinuli jedno dijete. Što je dijete manje, i mjesečne su donacije manje. Recimo, ako se uplati polica za trogodišnjaka, mjesečna uplata iznosi oko 250 kuna te se za 15 godina nakupi 6000 eura. Ljudi koji imaju manju platežnu moć, a imaju želju biti donatori, izaberu manje dijete. U posljednje vrijeme primjećujem da se udružuje nekoliko prijatelja ili više obitelji te zajedno uplaćuju policu za određeno dijete.

Traže li donatori da se upoznaju s djetetom ?

Ponudim im tu mogućnost, a dalje ovisi o njima. Ima ljudi koji se ne osjećaju dobro kada dođu u dom, a ima i onih koji nakon posjete domu, osjete i veću obvezu prema djeci od samog darivanja novca. Djeci, pogotovo onoj manjoj, više znači samo pojavljivanje donatora koji u njegovu životu postaje kao neka vrsta oslonca, nego novac koji će jednog dana dobiti. Sama činjenica da netko brine o njima, da im pomaže, da misli o njima, znači im jako puno. U početku o toj dimenziji projekta nisam ni razmišljala, ali to se s vremenom pokazalo jako važnim, pa je projekt tako uz financijsku dobio i onu još vrjedniju toplu ljudsku vrijednost.

Puno ste puta rekli da su djeca iz doma promijenila vaš život.

Život je čudo. On je svakome od nas dat na određeno vrijeme u ovom svijetu, pod određenim okolnostima i svatko od nas ima u svojim rukama dobar dio na koji može utjecati, nešto što može mijenjati, što može učiniti boljim, nešto što nam daje moć – moć u smislu djelovanja. Ja sam tu moć iskoristila da ne sažalijevam djecu zbog njihovih sudbina, nego da im pomognem da se te sudbine promijene na bolje. Svako to dijete, a pratim ih većinu i nakon što iziđu iz doma, za mene je bogatstvo. Neki su upisali fakultet, mnogi su se zaposlili, a neki su već osnovali vlastitu obitelj.. i svaka ta pozitivna promjena u njihovim životima meni je doista dar. Imam neku svoju „banku lijepih uspomena“, dobrih događaja i pozitivnih promjena koji mi služe kao motivacija u životu, ali i pokazatelj da se vrijedi potruditi  za drugoga, a osobito za onoga kojemu je život od početka okrenuo leđa. Kada vidim neko otuđeno dijete i čujem njegovu priču uvijek pomislim:  E, sad baš Tebe želim postaviti na noge, baš Tebi želim dati na važnosti..

Održavate li kontakt s djecom kojoj ste pomogli?

Da. Život ide dalje, oni su mladi ljudi i naravno da se ne čujemo svakodnevno. Ali, javljaju mi o svim važnijim događajima u svom životu, kad diplomiraju, kad se vjenčaju, kad im se rode djeca, a jave mi se i kada im se dogode neka razočaranja u životu. I tada, naravno, nastojim pomoći koliko mogu.

Jeste li postavili određene granice djeci u trošenju novca kada ga dobiju s 18 godina i nadzirete li da ga troše namjenski?

Da, novac djeci isplaćujemo rentno, dakle u mjesečnim obrocima tijekom dvije godine. Novac smo prvenstveno namijenili pokrivanju troškova stanovanja i režijskih troškova, a ciljano smo ograničili iznos na 250 eura mjesečno kako bismo ove mlade ljude stimulirali da se zaposle i preuzmu odgovornost za svoj život. Namjerno smo išli na ovaj minimalni iznos, za koji smatram da je dovoljan da se mlada osoba makne s ceste, zaposli  i počne samostalno funkcionirati u društvu kao vrijedan član zajednice u kojoj živi.

Pomažete li im i u traženju posla?

Da. Svi donatori komuniciraju i dobro surađuju po tom pitanju, rado daju preporuke za zaposlenje tih mladih ljudi. Upravo zato dopustili smo i određena odstupanja u trošenju novca, pa im dopuštamo da policom  plate prekvalifikaciju kako bi lakše našli posao, a plaćamo im po potrebi i polaganje vozačkog ispita. Svakom mladiću ili djevojci pristupamo individualno, poslušamo njegovu životnu priču, njegove ambicije, želje, mogućnosti i kombiniramo najbolje od toga. Ovaj se posao ne radi ‘po špranci’.

U knjizi „Dobra Hrvatska/Društveno odgovorno poslovanje – najbolji“, koja je izašla potkraj 2018., rad Zaklade iznesen je kao primjer DOP-a i zalaganja za održivi svijet. Jeste li osvijestili da svojim malim, ali kompleksnim djelovanjem podržavate i tzv. Agendu 2030. Ujedinjenih naroda, tj. ostvarenje velikih Globalnih ciljeva kao što su „Svijet bez siromaštva“, „Smanjenje nejednakosti“, „Partnerstvom do cilja“?

U projekt sam ušla s idejom da tim mladim ljudima damo krov nad glavom nakon punoljetnosti kako ne bi krenuli putem kriminala i loših  životnih odabira te da po izlasku iz doma zauvijek prestanu biti korisnici socijalnih usluga. Zapravo, gasili smo gorući društveni problem, a tek kasnije smo se pronašli u globalnim ciljevima na što smo danas izuzetno  ponosni jer smo dio te humane globalne priče. Nedavno je i UNICEF radio istraživanje pod nazivom  „Utjecaj poslovnog sektora na dječja prava u Republici Hrvatskoj“ , što će nadam se i drugima  biti poticaj  da se uključe i daju svoj doprinos.

Sa Zakladom ste pokrenuli još jedan hvalevrijedan projekt „Sačuvajmo njihov zagrljaj“ kako biste mladim majkama i njihovoj djeci  stvorili uvjete za koliko toliko siguran početak života nakon odlaska iz dječjih domova. Recite nam nešto više.

Riječ je o istom načelu pomaganja putem polica životnog osiguranja na isti iznos i u istom periodu. Ali, ovdje nije riječ samo o odjeci već o samohranim majkama, uglavnom maloljetnim, koje nemaju podršku svojih obitelji i koje su po izlasku iz rodilišta smještene u dječje domove. No, sustav im dopušta da ondje s djetetom ostanu samo godinu dana. Stoga smo osmislili projekt kojim se pomaže tim mladim majkama da ukoliko žele brinuti o svom djetetu, dobiju pomoć u prve dvije krizne godine po izlasku iz doma. Dakle, nakon izlaska iz doma,  financiraju im se osnovni životni troškovi (smještaja i režija), a majci se pronalazi i posao. Tijekom dana, dok radi, majka odvodi dijete u dječji dom koji preuzima ulogu vrtića, ali istodobno i zadržava kontrolu nad  kvalitetom skrbi koja je evidentna kroz praćenje stanja djeteta. Nakon povratka s posla, majka uzima dijete i odlazi u svoj stan.

Kakvi su rezultati projekta Zagrljaj?

Izvrsni. To je emocionalno teška priča, ali ispunjava me zadovoljstvom jer spašavamo dva života, a ne samo jedan. Samu ideju i važan  doprinos projektu dala je gđa. Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica zagrebačkog Dječjeg doma u Nazorovoj u sklopu kojega djeluje i tzv. majčinski dom. Prema njezinoj tvrdnji, ovo je najkorisniji način pomoći koji ostavlja dubok trag i na majci i na djetetu. Dosad smo uspješno odgovorili na sve zahtjeve koje smo dobili i pomogli petnaestak majki s djecom. Opravdali smo  naziv projekta, spriječili odvajanje majke od djeteta i sačuvali njihove zagrljaje..

Vaš model pomoći je uspješan. Hoćete li nešto mijenjati, dopunjavati?

Model je uspješan i samoodrživ. Mislim da bismo u budućnosti trebali poraditi na vidljivosti našeg projekta, jer kroz različite medijske kanale i  objave, ljudi dobivaju informacije o projektima koje provodimo, doznaju kako mogu donijeti pozitivnu promjenu u  nečiji život, a time i svoj. Naravno, to će iziskivati dodatni posao kojem je krajnji cilj još veća transparentnost i bolje umrežavanje s donatorima i dječjim domovima te ostalim akterima ove priče kako bi svima koji to žele ova priča bila dostupna.

Kako gledate na dobivene nagrade koje od početka prate rad Zaklade Vaša pošta i možete li ih navesti ?

Zaklada Vaša pošta svojim predanim radom ostvarila je zapažene rezultate rada te je višestruko je nagrađivana :

2011. World mail award – Projekt  „Dobri ljudi – djeci Hrvatske“ nagrađen je u  Bruxellesu drugim  mjestom u kategoriji društveno odgovornog poslovanja.

- 2011. Mreža za razvoj i kreativnost” Hrvatska  pošta d.d. nagrađena je 1. mjestom u kategoriji „Kreativni i inovativni projekt održivog razvoja” za Zakladu Vaša pošta.

2013. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (osnivač Hrvatski sabor) dodijelila je priznanje Senki Klarić za osmišljavanje i provedbu projekta Dobri ljudi – djeci Hrvatske.

2016. Hrvatska udruga poslodavaca dodijelila je Hrvatskoj  pošti prvu nagradu iz područja društveno odgovornog poslovanja  u kategoriji velikih korporacija za  projekt  „Sačuvajmo njihov zagrljaj.”

- 2018. Hrvatska udruga poslodavaca dodijelila je  Hrvatskoj  pošti prvu nagradu iz područja društveno odgovornog poslovanja  u kategoriji velikih korporacija za  projekt   „Dobri ljudi – djeci Hrvatske.”

Naravno, raduje me svaka dodijeljena nagrada jer iza nje stoje rezultati koji su mjerljivi i egzaktni, a samim tim i zasluženi. No, moram reći da je za mene prava nagrada nešto sasvim drugo – to su situacije kada nam se donatori, po završetku isplate police za osigurano dijete, vraćaju i traže nastavak suradnje!  Svaki takav slučaj govori o kvaliteti našega rada i doživim ga kao nagradu koja donosi posebnu radost i zadovoljstvo .

Za vođenje tako kompleksnog projekta treba biti i super-menadžerica. Je li ovo vaš „projekt života“? Poslanje?

Moram reći da je najveća zabluda, uspjeh ovog projekta vezivati  za moju silnu upornost i mišljenje da svih ovih godina kucam na bezbroj adresa kako bih pronašla donatore –  jer to nije istina! Dokaz tomu je tek dvjestotinjak donatora u 10 godina rada.

Naime, priča je puno suptilnija i iziskuje sasvim druge mehanizme djelovanja, poput osluškivanja situacija i različitih okolnosti, ljudskih potreba, stanja u društvu..itd. Sve ove komponente su iz dana u dan promjenjive, a rezultat je pozitivan samo kada se nakon dobre procjene postigne balans. Ponekad tijekom samog sastanka procijenim da unatoč dobroj volji donatora i izglednoj suradnji ipak nije pravi trenutak za ugovaranje police te donatoru predložim poček, odnosno neko drugo vrijeme uključivanja u ovaj projekt. Tim činom donatoru šaljem jasnu poruku da nam je i njegovo poslovanje važno i da njegovu dobrotu ni u jednom trenutku ne želimo iskorištavati. Svaka fizička ili pravna osoba koja donira novac mora osjetiti našu brigu i zahvalnost, mora biti poštovana i uvažena.  Stoga uvijek napominjem da kada netko ugovori policu za neko dijete nije potpisao doživotnu obvezu. Ako se donatorove životne okolnosti promijene, on uvijek može odustati od doniranja, a mi pronalazimo novog donatora koji će nastaviti gdje je on stao. Ljudi moraju imati osjećaj zadovoljstva, lakoće i posvemašnje otvorenosti. Na kraju iz takvog ophođenja s ljudima stvara se ključna riječ – povjerenje. Dakle, suptilnost u ophođenju, međusobno povjerenje i transparentnost u poslovanju – to drži projekt, a ne upornost.

Kako je vaš humanitarni rad utjecao na vaš osobni život? Koliko vam je cijelo to iskustvo promijenilo, ili utvrdilo, viđenje svijeta? Kako se vaša obitelj nosi sa svime time?

Moja obitelj od početka do danas živi s ovim projektom i gledajući unatrag sve mi se to čini tako precizno posloženo i sinhronizirano. Kada sam počela , moja je kćer imala dvanaest godina, a projekt je bio manji i manje zahtjevan. Kako je rasla moja kćer, rastao je i projekt, rasle su obveze, ali sve je išlo tečno i sve je bilo usklađeno. Cijela moja obitelj svjedok je divnih promjena i mislim da je ovo i na njih ostavilo traga te i oni sada sa zahvalnošću gledaju na neke naše zajedničke trenutke, koje možda ne bismo znali toliko cijeniti da nismo vidjeli kako je onima koji ih nikada nisu doživjeli. Kao osobe smo posve različiti, ali to nam samo širi vidike jer se bavimo različitim poslovima i iz različitih kutova promatramo svijet. To je bogatstvo koje se ne može mjeriti novcem.  Podrška smo jedni drugima, a zdrave ambicije i entuzijazam su temelj našeg uspješnog djelovanja na različitim područjima života. Ukratko, mi smo ljudi koji vjeruju u dobro. Ne kažem da i kod nas nema oblačnih dana, ali kada oblak naiđe, znamo da je on prolazan i čekamo sunce. Osobno sam svjedočila tolikim transformacijama i pozitivnim promjenama – iz  mraka u svjetlo, iz  tuge u osmijeh…i to je ono što mi ostaje zauvijek,  nešto što mi nitko ne može oduzeti, trajni izvor snage i poticaj za dalje. Razmišljala sam i o tome da se dogode neke nepredviđene okolnosti i da prestanem raditi ovaj posao, ostaje mi prekrasan pogled u natrag i zahvalnost da sam imala priliku sudjelovati u nečem ovakvom. Uloženo je puno truda, rada i emocija, ali kako god da okrenem uvijek imam dojam da je dobitak puno veći od uloga !

Koja je uloga i utjecaj menadžmenta Hrvatske pošte na rad Zaklade Vaša pošta?

Hrvatska pošta svjesna je svoje uloge u društvu i zato svakodnevno, kroz niz aktivnosti, prihvaća tu odgovornost. Društveno odgovorno poslovanje jedna je od filozofija razvoja istaknuta u Strategiji Pošta2022., a društvena odgovornost sastavni je dio poslovanja Hrvatske pošte.  Uz to moram reći da je od osnutka Zaklade Vaša pošta ovo peta struktura ljudi koja vodi Hrvatsku poštu, korporaciju koja je po svojoj veličini, strukturi i obimu poslovanja vrlo zahtjevna. To naravno, podrazumijeva veliku odgovornost menadžmenta i potrebu da budu maksimalno posvećeni našoj  domicilnoj poštanskoj djelatnosti koja, ukoliko dobro funkcionira, zapravo osigurava i moje radno mjesto. Važno je da u svojim prezentacijama osjećam Hrvatsku poštu kao svoju matičnu kuću, a Upravu koja je vodi kao trajnu i sustavnu podršku kroz  svo vrijeme poslovanja.  Vjerujem i dalje u njihov doprinos i potporu u nastojanjima da ovaj svijet zajedno učinimo boljim mjestom za život. Kao dobitnici brojnih nagrada mislim da možemo biti   ponosni na činjenicu da je  Hrvatska pošta, kao osnivač  Zaklade Vaša pošta, ostvarila brojne uspjehe na području društveno odgovornog poslovanja, mijenjajući brojne sudbine potrebite djece, a time i sveukupnu sliku društva na bolje.

Dobra Hrvatska

Travanj, 2019.

 

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava