Ljudi drže više do stvari nego do ljudi. Tu nevolja počinje.
Ja sam po rođenju bodulica, a po opredjeljenju hrčak što podrazumijeva vječnu mantru „šteta bacit“. Boduli su, sa svih strana izolirani, ponekad, nepremostivim morem, oduvijek osuđeni na „snađi se nekako s onim što imaš“. U svakoj bodulskoj konobi naći ćete gomilu zahrđalih rabljenih čavala, daščica raznih dužina, praznih „možda zatreba“ kanistera… Moja nana Anica nije u životu bacila praznu konzervu. Ustvari, nije bacila nikad ništa.
Živjela sam na otoku do svoje šeste godine, a dolazila, potom tamo, svakog ljeta; i sve do svoje petnaeste ne sjećam da je u kući postojala kanta za smeće. Smeća jednostavno nije bilo. Ovi što se sada promoviraju da su izmislili „Zero waste“ pokret, oni pojma nemaju da smo mi boduli oduvijek zirovejst, sve dok se nažalost u trećem tisućljeću nismo podali turistima (koji nemaju taj bodulski DNK).
Kako je moguće da smeća nije bilo?
Ostaci hrane, ako ih je bilo, jer se kuhalo skromno, išli su kokicama, praščićima, ovčicama… Prazne konzerve korištene su kao zaimače za dvorišne potrebe ili kao posude za cvijeće. Još kao malom djetetu bilo mi je dopušteno odvijačem uz pomoć čekića probušiti rupice na dnu konzerve pa je napuniti zemljom i u nju posaditi mladicu. Plastičnu vrećicu je trebalo okrenuti naopako, oprati i staviti na sušenje (prljavom vodom zaliti cvijeće) pa nakon sljedeće uporabe ponoviti isti postupak. Papirnati otpad je služio za potpalu.
Nije bilo stvari koja ne bi dočekala svoj drugi ili treći život i dugi vijek.
Sve se svodi, doista, na načela, koja su baš 21-om stoljeću važna: ono što imaš koristi dugo, sve dok dostatno dobro služi; popravi i prepravi; pronađi stvari novu namjenu; daruj stvar na korištenje drugom, nemoj baciti. Što je novokupljenog manje i ljudski ekološki otisak bivat će manji! U našoj zemlji boduliji dio je doista malecki.
***
Da, naši su preci u zemlji bodula, boduliji, živjeli štedljivo i jednostavno; nije bilo imanja ni novca. Bila im je nužda djelovati tako. I bili su svi razboriti i ozbiljni. Dobro, a danas, nije li i nama potreba ista, čak i veća, pogibeljna? Istrošenje resursa i zagađivanje svega Zemljinog, promjena klime, već su tu! Ima li veće opasnosti od toga za egzistenciju milijardi i živote milijuna ljudi!
Bodulija i grad
I onda kad se bodul(ica) preseli u blagostanje kopnene svedostupnosti, ostane bodul(ica). Moje su ladice prepune vrpci kojima bi se mogao privezati cvijet ili ono malo loze koju imam u vrtu, praznih bočica koje mogu zatrebati ako „jednom“ napravim ulje od gospine trave, odrezanih rendera koji mogu zatrebati ako treba produžiti rukave (nekome, nekad, ikad), a tkanine u metraži bolje da i ne spominjem. Budući da svaka bodulica mora znati šivati i popraviti (zakrpati, proširiti, suziti) odjeću, tako sam godinama kupovala metre i metre raznih predivnih materijala od kojih ću jednom nekome (a možda i sebi) nešto sašiti i čuvala ih, jer „ovako kvalitetnih materijala više nema“.
Hoću li ja ikad ikome išta sašiti, u ovo vrijeme kad bluza, hlače ili haljina u trgovini ili online koštaju manje od pola metra onoga štofa s moje police? Podijeliti? Pokloniti? Samo da netko iskoristi!
U toj fazi dvojbi i smišljanja izlaza, konačno kao da se nešto poremetilo u mom DNK-u, mene bodulice: odlučila sam prepoloviti sadržaj svojih garderobnih ormara, i to po feng shui metodi. Prethodno sam štošta nudila Caritasu i udrugama, ali bez nekog uspjeha, pa onda i prijateljicama, ali sve imaju prepune ormare i čestitaju mi na hrabrosti, jer „i one se spremaju na takvu akciju, ali još ne mogu konkretno…“. I, na koncu, mnogo je toga o’šlo put reciklažnih kontejnera, premda tu „metodu“ smatram najmanje dobrom jer – otpad je otpad. Nadam se (moj bodulski gen želi se nadati) da će netko nešto iskoristiti iz tih kontejnera.
Ali ono čemu se više od svega nadam jest da moja nana Anica s neba nije vidjela što sam učinila. Ipak, ako je i vidjela, poručujem joj da još uvijek zatvaram vodu dok perem zube, da suđe perem jedno iznad drugoga kako bih potrošila manje vode, da višekratno koristim plastične vrećice, da ne bacam hranu i da nikad, baš nikad, nisam bacila kruh u smeće. Ujedno joj mogu obećati da neću ulaziti u shopping mallove i da neću kupiti više od dvije „krpice“ godišnje.
***
Ma kako ne kupovat’!? Dal’ je moguće danas, uz ono „ŠTETA BACIT’“ (jer može nam još služit’!), afirmirati ono sestrinsko geslo: „ŠTETA KUPIT’“ (jer nema prave potrebe!). Ali.., tko može ignorirati zov mode! Kako se oduprijeti društvenom pritisku i mainstream pravilima ponašanja: „svaku sezonu moraš se nečim ponoviti“, „svaki dan obuci drugo“, „dobro složi boje na sebi“, „pazi da kupiš nešto slično što nosi tvoja kolegica“! Kupujem – dakle postojim!
Stručnjaci su izračunali da se razvijeni svijet već nakupovao zaliha odjeće za daljnjih 100 godina nekupovanja.
Šopingiranje – kupovanje nepotrebnog, e, to je prava tema.
(Preuzeto iz knjige-dnevnika UM/Znanje i vrijednosti 2024)
DOBRA HRVATSKA
Veljača, 2024.
Završila Ekonomski fakultet u Rijeci. Radila kao urednica i voditeljica emisije “Kavica sa Sonjom” na Obiteljskom radiju. Bila je urednica i voditeljica na RVG-u, te urednica i voditeljica na Radio Zagrebu / Hrvatskom radiju. Vodila je poznate emisije: “Crvena jabuka”, “Jutarnji program na Prvom”, “Večernji program”, “Dnevne novosti”, “Sljemenski snovi” itd. Uređivala je i vodila “Zeleni megahertz”, te ratničku emisiju Zapovjedništva obrane grada Zagreba “Šesta kolona”. Na televiziji je vodila “Noćne ptice”, prvi telefonski kontakt u živo s gledateljima HTV-a. Surađivala je s riječkim “Novim Listom”, a bila je i dopisnica “Vjesnika” i “Večernjeg lista” iz Rijeke. Dobitnica je godišnje nagrade HRT-a (1990.) za “Zeleni megahertz”, nagrade Zlatno pero HND (1983.) za reportaže iz ženskog zatvora, te Zlatnog pera HND (1989.) za serijal psiholoških emisija na Radio Sljemenu. Osvojila je i četiri Večernjakove “Zlatne ruže” za najpopularniju radijsku voditeljicu po odabiru čitatelja.
