Ono što sigurno nisam – nisam učinkovit menadžer i ne mogu iz svoga poslovnog iskustva dati ama baš nikakav pametan savjet.
Jedino mogu zahvaliti za okolnosti, i to uglavnom za okolnosti koje su se, kad su se događale, činile za mene nepovoljnima.
Da su mi roditelji mogli priuštiti, studirala bih sociologiju u Zagrebu, a ovako sam ostala u Rijeci i prisilno diplomirala ekonomiju (u najbržem roku, samo da je se riješim). Da sam uživala u tom studiju, a nisam, ne bih tražila dodatne sadržaje koji bi mi ispunili život, poput šestomjesečne školice novinarstva u organizaciji Novog lista, gdje sam se odmah i zaposlila.
Da nisam ondje dobila otkaz, uz obrazloženje da sam nedisciplinirana (morali su mi nešto naći, a vjerojatno su mislili da sam previše „svoja“), ne bih se zaposlila na Radio Rijeci, gdje su prvi put otkrili moj „radiofonični“ glas, zbog kojeg su me drugi ljudi pozvali da dođem na Radio Zagreb. Pa sam tako došla u Zagreb. I ne bih bila ostala u Zagrebu, da se nisam zaljubila, udala i postala mama.
Da nisam suspendirana s Radio Zagreba zbog sukoba s tadašnjim gradonačelnikom, uživo u eteru, jer mi se te 1987. nisu sviđale neke pripreme uoči Univerzijade, ne bih bila tema jedne tadašnje saborske rasprave. U to doba mediji su tek počeli provokativnije pratiti političke događaje pa sam i ja nekoliko tjedana uzastopce bila prava „zvijezda“. Da nije bilo toga, ne bi mi ponudili da vodim doista najzahtjevniju emisiju u mojoj karijeri – “Zeleni megahertz”. Dotad su tu emisiju, od 1972. do 1986., u revijalnom tonu zajedništva naroda, bratstva i jedinstva vodili razni urednici u Zagrebu i Beogradu, ali kad je revijalni ton nestao, pod pritiskom Miloševićeva uspona, trebao im je netko dovoljno lud da se upusti u četverogodišnji radijski „rat prije rata“ (od 1986. do 1990.), za koji nikad nisam dobila krvavo zasluženu medalju. Teško mi je tada bilo! Natezanja, taktiziranja … oko sadržaja, gostiju, plana emisije, oko uglavnom svega … tekla su neprestance. Moram reći, osjećala sam se nekad u tome grotlu tako usamljenom, doslovce prepuštenom samoj sebi. Možda sam i bila. Sama ili nesama, ali ostadoh živa.
Da se nisam umorila od te višegodišnje verbalne agresije na liniji Zagreb – Beograd, ne bih pokrenula u ono doba prvu televizijsku emisiju u koju se izravno uključuju gledatelji. Premda se bavila naoko bezazlenim „psihološkim temama“, bilo je to još uvijek opasno vrijeme cenzure i svi su bili začuđeni mojom hrabrošću: dopuštala sam da svatko smije reći u eter ono što želi. Poslije su mediji tu emisiju prozivali „Oprah prije Oprah“.
Da nije bilo tog serijala koji me eksponirao do potpune prepoznatljivosti, ne bi dečki iz Zapovjedništva obrane Zagreba zahtijevali da upravo ja vodim emisiju za zagrebačke branitelje rasute po raznim frontama diljem Hrvatske.
Da nisam dobila prvu “Večernjakovu ružu“ za najbolju radijsku voditeljicu (poslije ih je bilo još četiri), ne bi me glavna urednica Radio Zagreba izbacila iz programa pod izlikom „nama zvijezde ne trebaju“. To nikako nije bilo u redu! Osvrnula sam se oko sebe i u dvojbi upitala: kud nakon svega toga? Sigurno ima negdje nešto pravo i za mene, ali gdje?
A da se to nije dogodilo, ne bih se našla u posve novom iskustvu kao jedna od pozvanih osnivačica prvog privatnog radija – Obiteljskog radija (trebalo im je moje ime za dobivanje koncesije), gdje sam upoznala tržište, slobodu riječi i još veću odgovornost za riječ. I da nije novac udario u glavu tadašnjim vlasnicima, što me ljutilo, ne bih se bila vratila natrag na Hrvatski radio. Srećom, u novim – boljim okolnostima, u potpuno novu ekipu Radio Sljemena, koja je poštovanjem začinila završetak moje radijske karijere.
Potvrdilo mi se da je život najbolje shvaćati kao niz prolaznih faza, jer rijetko je nešto trajno ili zadugo.
***
I na kraju, da nisam u radijskom serijalu razgovora „Kavica sa Sonjom“, negdje nakon 2010-e, ugostila Gorana Tudora, prijatelja odavna, ne bismo započeli još nešto, … Još jedan moj ulaz u novo.
I ne bih napisala ovaj tekst.
***
Moj je život protjecao bogato, to opet tako vidim, s popriličnom količinom onoga što se u prvi mah nije doimalo kao nešto dobro. Ali baš je to izazivalo promjene i malo-pomalo moj život usmjerilo i odvelo onamo gdje me duša baš vodila.
Bila sam otvorena za situacije, nisam se nikad bojala izazova i nesigurnosti.
I tuga i radost tkaju život i možda veću sreću.
Koračaju kroz život zajedno.
Sonja Šarunić
Prosinac, 2019.
Objavljeno u ediciji UM 2020 / Znanje i vrijednosti
***
Opaska uredništva:
Sonji se nedavno dogodilo nešto baš teško, teško joj je. Izborom sudbine, otišla je njezina kći Zorana, mlada znanstvenica – otvorena i nasmijana životu, prirodi i ljudima.
Vrijeme će pokazati da li je uvijek moguć taj pristup o vječnom titraju iz gornje iznimne priče DA NISAM. Traume su ponekad prevelike. Vrijeme teče… Nadajmo se da će se ipak uspostaviti ravnoteža, nova, koliko je moguće.
I ravnoteža je… klica.
Završila Ekonomski fakultet u Rijeci. Radila kao urednica i voditeljica emisije “Kavica sa Sonjom” na Obiteljskom radiju. Bila je urednica i voditeljica na RVG-u, te urednica i voditeljica na Radio Zagrebu / Hrvatskom radiju. Vodila je poznate emisije: “Crvena jabuka”, “Jutarnji program na Prvom”, “Večernji program”, “Dnevne novosti”, “Sljemenski snovi” itd. Uređivala je i vodila “Zeleni megahertz”, te ratničku emisiju Zapovjedništva obrane grada Zagreba “Šesta kolona”. Na televiziji je vodila “Noćne ptice”, prvi telefonski kontakt u živo s gledateljima HTV-a. Surađivala je s riječkim “Novim Listom”, a bila je i dopisnica “Vjesnika” i “Večernjeg lista” iz Rijeke. Dobitnica je godišnje nagrade HRT-a (1990.) za “Zeleni megahertz”, nagrade Zlatno pero HND (1983.) za reportaže iz ženskog zatvora, te Zlatnog pera HND (1989.) za serijal psiholoških emisija na Radio Sljemenu. Osvojila je i četiri Večernjakove “Zlatne ruže” za najpopularniju radijsku voditeljicu po odabiru čitatelja.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.