Hrvatski putopisac, fotograf i istraživač Davor Rostuhar početkom 2018. postao je prvi Hrvat koji je pješice osvojio Južni pol, što je opisao u knjizi Polarni san. O svojim putovanjima, na kojima je upoznao mnoge zemlje i krajeve na gotovo svim kontinentima, objavio je šest knjiga te više od 200 reportaža i 10.000 fotografija u raznim medijima. Rostuhar je imao i niz drugih istaknutih projekata poput projekta Hrvatska iz zraka, u kojem je sedam godina dokumentirao Hrvatsku iz zračne perspektive, ekspedicije do nomadskog naroda Nenet na sjeveru Sibira, posjeta inuitskoj zajednici na sjeverozapadu Grenlanda koja još lovi kitove harpunom iz kajaka, tri mjeseca proveo je u najzabačenijim područjima zapadne Papue u Indoneziji i još mnogo drugih zadivljujućih ekspedicija po kojima je postao poznat diljem svijeta.
Među učenicima hrvatskih škola održao je dosad preko 100 predavanja pronoseći poruke o osobnom rastu i razvoju, humanističkim i ekološkim vrijednostima, ljepoti putovanja i življenja, u čemu je pronašao novu svrsishodnost života.
Zalaže se za očuvanje kultura svijeta, brižan odnos prema Zemlji, održivi svijet.
Bio je to više nego dovoljan povod da s Davorom Rostuharom razgovaramo o njegovim putovanjima, nevjerojatnim pothvatima i iskustvima, o održivom turizmu i ekologiji, ali i o privatnom životu.
U svojoj knjizi objašnjavate kako i niste i jeste slavni i bogati. Možete li i ovdje ponoviti, zanimljivo je.
Imam tu sreću da od početka svoje karijere radim super stvari koje me vesele i koje mi daju osjećaj svrhovitosti. Pritom mi nikad nije bilo bitno ni da se obogatim ni da postanem slavan. S druge strane, svjestan sam da sam donekle i bogat i slavan. Nisam bogat tako što imam veliku imovinu, lijepu kuću, dobar auto i brendiranu odjeću, nego zato što mi ništa od toga ne treba i zato što se zadovoljavam stvarima koje su unutar mojih mogućnosti, ne tražim više od toga. Nisam slavan na način kako se to u današnje vrijeme možda podrazumijeva, ne povlačim se po crvenim tepisima, ali to me i ne zanima; slavan sam po tome što tisuće ljudi čitaju moje knjige, cijene to što radim i po tome me znaju.
U siječnju ove godine realizirali ste pohod na Južni pol kao prvi Hrvat koji je to učinio. Tijekom 48 dana prosinca prošle i siječnja ove godine prešli ste na skijama stazu Hercules, dugu 1200 kilometara vukući sanjke teške najprije 135, a na koncu „samo“ 85 kilograma. Jeste li odahnuli i odmorili se? Živi li s vama taj pothvat i dalje?
O da. Prošla godina bila nam je jako izazovna jer smo svladavali najveće prepreke na putu do tog ambicioznog cilja, a sama ekspedicija bila je vrhunac težine, ali i vrhunac ljepote. Cijelo vrijeme me nosilo to što sam znao da će ova godina biti odlična. Da više neće biti tog napora, da se neću morati baviti onim stvarima koje su mi mrske, kao što je skupljanje novaca, a da ću se baviti kreativnim i lijepim stvarima, pisanjem knjige, držanjem predavanja. Znao sam da će sav trud nekako doći na naplatu. Znao sam i da ćemo ovu godinu puno uživati, ponešto se i odmarati, putovati za gušt, a naravno kruna svega je i to da smo se Anđela i ja vjenčali. Sada planiramo zajednički projekt u kojemu po prvi puta možda nije najveći izazov skupiti novac. Naravno, još nam puno nedostaje, ali sada stvari idu, teku… ne zapinju kao prošle godine kad sam se spremao za Južni pol.
Veoma ste plodni u više velikih životnih uloga: putnik ste i ekspedicionist, umjetnički fotograf, spisatelj… Kako je sve to stalo u tako malo godina, jer, rođeni ste 1982.?
Nažalost, to se sve svodi na matematiku. Bivši urugvajski predsjednik Jose Mujica rekao je u jednom divnom videointervjuu da ljudi ne plaćaju stvari novcem, nego vremenom koje im je potrebno da taj novac zarade. Zamislite, ako 10-ak sati svog budnog vremena radite nešto što vas ne ispunjava samo kako biste zaradili novac za život, to je jako teško – ne ostaje vam ni puno novaca ni puno vremena da zapravo živite život. Ja sam nekim čudom uvidio tu zamku još na samom početku svoje samostalne karijere, sa 19 godina, kad sam odustao od fakulteta, odlučio odbaciti sve konvencionalne norme i slijediti svoj san. Tada sam krenuo biciklom do Egipta i počeo pisati i fotografirati, objavljivati to, raditi ono što volim i živjeti od toga. Pritom sam, naravno, svoje apetite sveo na minimum, jer da sam imao prevelikih želja ne bih nikamo stigao. To ne znači da sam kompromitirao svoje snove, to nikako. Kompromitirao sam svoj komfor. A kad sam spustio granicu komfora, nisam naišao ono čega se ljudi obično boje: bolest, prljavštinu, samoću… nego baš suprotno: slobodu i ljubav.
A pored toga, u akciji života očitujete se kao „ekološki promotor“, motivacijski govornik, graditelj humanog javnog ozračja i svijesti društva, promotor sustava pozitivnih vrijednosti. Koliko vam je važna ta dimenzija vaših pothvata?
Ne bih se nazvao aktivistom, jer to su ljudi koji se trude mijenjati svijet. Ja svijet prihvaćam takav kakav jest, uživam u toj nevjerojatnoj činjenici da smo nakratko živi i ovdje. Ne vežem svoju sreću uz uvjet da svijet mora biti drugačiji, bolji. Istovremeno trudim se gledati širu sliku, prepoznavati trendove i biti na „pravoj strani povijesti“, svojim skromnim doprinosom. Trudim se inspirirati ljude svojim primjerom i promicati dobre vrijednosti. Dati svoj skromni doprinos smanjivanju patnje na ovom svijetu. To mi naposljetku daje i osjećaj svrhovitosti.
Ubrajate li se u sretne ljude?
Apsolutno. Sreća je stvar izbora. Mi često ne možemo utjecati na vanjske okolnosti koje nas određuju, ali možemo utjecati na to kako ćemo reagirati na te vanjske okolnosti. Sreća nije vanjska stvar, nego unutarnja. Ima ljudi koji ostaju sretni i u doba najvećih nedaća, a ima i onih siromaha koji nikad nisu sretni, iako imaju sve. Pritom ne mislim na materijalno bogatstvo nego na to da danas, nažalost, ima puno ljudi koji su zdravi, imaju sve osnovne ljudske potrebe zadovoljene, imaju dobre ljude oko sebe, a i dalje nisu sretni. Postoji kratka i jasna, i vrlo točna, formula: sreća = život – očekivanja.
UNUTRAŠNJI RAST KAO STALNO PUTOVANJE
Kada ste imali 19 godina odustali ste od studija sociologije, birajući novi smjer svog života. Pokazalo se, bio je to izuzetan zaokret, na sreću vas, ali i društva, mnogih vaših poklonika, može se kazati i sljedbenika. U svojim projektima pokazujete gotovo nevjerojatnu upornost, odlučnost i samomotivaciju u ostvarenju nauma. Mnoge zanima gdje pronalazite toliku snagu?
Nisam odustao od studija zato što mi se nije dalo studirati. Naprotiv. Sve što sam ikad radio u životu mi se baš dalo i baš sam u tome uživao. Ne znam puno vršnjaka koji su još od sedmog razreda osnovne uživali u učenju i svaki slobodni trenutak trošili na to da prošire svoje znanje, a ne recimo vještine igranja kompjutorskih igrica. Odustao sam od faksa zato što sam shvatio da ondje previše vremena provodim učeći stvari koje mi nisu zanimljive, da mi to ne treba u životu i da mogu učiti ono što želim, raditi ono što želim i živjeti onako kako želim. Ne znam zašto za to treba snaga. Po meni puno veća snaga treba da se radi ono što se ne želi i ne voli.
Doista mnogo čitate. Još u 2016. vodili ste preciznu evidenciju svih pročitanih knjiga. Do koje ste brojke stigli? Što vam znače knjige i koliko su utjecale na vaš život?
Kad sam kao klinac počeo čitati knjige, počeo sam si i zapisivati koje knjige sam pročitao. Tako sam nastavio do danas, ali ne bih govorio o brojevima, jer nije bitan broj pročitanih knjiga nego što se čita i kako se čita. Čitam stručne knjige, popularno znanstvene, publicistiku o raznim temama, od povijesti, sociologije, filozofije, antropologije, psihologije do biologije, fizike… S druge strane, volim čitati književnost, belles lettres. Trudim se čitati kvalitetno štivo. Kad počnem čitati neku knjigu, ako me ne zadovolji, odbacujem je. Nekad sam ih čitao do kraja, ali sada više ne. Više ne želim davati šansu knjigama koje me ne drže toliko zainteresiranim da lovim svaki slobodan trenutak da im se posvetim. Knjige su mi ljubav, edukacija i istraživanje. Čitanje je duhovno iskustvo. Ne zanimaju me knjige kao razbibriga. Obično čitam po nekoliko knjiga paralelno. Nešto teže i stručno, za trenutke kad imam dovoljno pažnje i budnosti, nešto inspirativno ili neku umjetnost za trenutke kad želim guštati i uživati u čitanju, i neku poeziju pred spavanje… 🙂 Uvijek je dobro završiti dan sa dvije tri pjesme! 🙂
Knjige su mi velika ljubav i jedino materijalno što volim imati, i to stoga što one zapravo nisu materijalne nego duhovne. Nikad ne posuđujem knjige, uvijek ih kupujem i čuvam, jer ih volim imati, volim šarati po njima, potcrtavati i volim im se vraćati. Svih drugih materijalnih stvari pokušavam se rješiti. Ništa ne skupljam, ne donosim suvenire s putovanja, ne volim imati ništa suvišno, želim reducirati stvari u životu, a ne ih gomilati. One materijalne korice knjiga na mojoj polici samo su podsjetnici na vječnost koja je u njima zapisana.
Desetak je univerzalnih vrijednosti do kojih najviše držite, one su okvir vaših najvažnijih životnih razmišljanja i djelovanja. Navodite da su vam tri od njih najvažnije: mir, mudrost i obitelj. Ovako sa strane čini se da su vam jako bliski i stvaralaštvo (to stalno radite), sklad s prirodom (stalno ste u njoj) i ljudi (svi vaši projekti završavaju među ljudima). Kako ste osvijestiti i formirali taj svoj sustav vrijednosti?
Pojasnio sam sam sebi svoje vrijednosti, u razgovoru s mentalnim trenerima koji su mi pomagali psihički me pripremiti za ekspediciju na Južni pol, Anom Kotzmuth i Igorom Čerenšekom, psihološkim timom. Kako prepoznati svoje vrijednosti to znaju psiholozi i s njima mi je to bilo lakše zaokružiti.
Sve što ste postigli podrazumijevalo je izuzetan trud, sustavne pripreme, upornost, izdržljivost i mentalnu snagu. Je li baš to presudilo ostvarenju vaših snova?
Ja ne tvrdim da je sve moguće i da imamo apsolutnu kontrolu nad svojim životima. Na naše živote utječu i razne druge okolnosti, mjesto i vrijeme u kojem živimo, obitelj/klasa u kojoj smo se rodili, ljudi koji nas okružuju itd. Čak je i nešto od toga donekle rezultat naših odluka i izbora, akumuliranih kroz duže vrijeme. Ali i dalje imamo kontrolu nad velikim dijelom naših života i nad time hoćemo li biti zadovoljni ili ne. Hoćemo li uspjeti u nekom naumu, ne ovisi isključivo o nama, nego o kompleksnom zbroju raznih faktora, ali glavni i najveći faktor ipak smo mi sami. Neki ljudi oko mene, kao i vi sada, ističu moju upornost i izdržljivost, ali ja je osobno ne doživljavam kao nešto izvanredno. Svakome u životu treba upornosti da napravi što god želi, ako hoće izgraditi kuću, odraditi radno vrijeme, odgojiti djecu… za sve je potrebno puno energije. Svi je imamo, samo je pitanje u što je usmjeravamo, na što je trošimo.
MOTIVATOR I POTICATELJ RAZVOJA DRUGIH I DRUŠTVA
Koliko vas ljudi slijedi, utječete li i vi na osobni rast i živote drugih ljudi?
Mislim da nije najspretnije da to pitanje upućujete meni.
Unatrag nekoliko godina držite predavanja po školama, što pozdravljamo kao oblik rada za opće dobro – vas osobno i vašeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu. Pronosite ekološke i humane poruke i potičete u djece osobni rast i prihvaćanje univerzalnih vrijednosti. Što vam znači taj veliki rad, što vam govore djeca, njihovi roditelji nastavnici?
Jako volim raditi s mladima. Zamišljam što bi bilo da je meni u školu došao neki od ljudi koje sam tada čitao, cijenio ili čiji su životi uzoriti, koji imaju što za reći, temeljeno na svom iskustvu, primjerice neki sportaš, poduzetnik ili umjetnik… Što bi bilo da mi se moj veliki uzor Stipe Božić ukazao uživo u razredu, godinama prije nego što sam saznao za njega. Koliko bi mi to puno značilo i koliko bi me to usmjerilo? Žao mi je da se meni to nije događalo, ali to je obrazovni sustav kakav bih ja volio vidjeti, pa se trudim dati tome svoj doprinos, svojim primjerom. Srećom Ministarstvo znanosti i obrazovanja već tri godine prepoznaje taj naš pokušaj i sadržaj, te financira naše edukativne i motivacijske projekte po školama.
Vaš hod po Antarktici pratilo je više od 100 škola u Hrvatskoj, a s nekima ste imali i kontakt uživo, iz svog šatora razgovarali ste s učenicima. Dok ste vi hodali, mnoge su škole realizirale humanitarne i stvaralačke aktivnosti s učenicima. Recite nam više o tom specifičnom dijelu vašeg pothvata!
Stotinu srednjih škola diljem Hrvatske pratilo je moju ekspediciju i pritom kroz pustolovinu učilo o geografiji polarnih krajeva i klimatskim promjenama. Svaki tjedan na našoj internetskoj stranici objavljivali smo jedan edukativni tekst o polarnim krajevima, ljudima i životinjama koji tu žive, ledu, istraživanjima, globalnom zatopljenju, povijesti i budućnosti polarnih krajeva itd. Na kraju je teksta bio kviz i škole su se međusobno natjecale putem interneta. Školi koja ostvari najbolji rezultat i školi iz koje najviše učenika sudjeluje u kvizu javljao sam se direktno s Antarktike. Osim toga, svaka škola je imala neki izazov na kojem je radila za vrijeme moje ekspedicije. Izazovi su bili različitog tipa, ekološki, humanitarni, kreativni, poduzetnički… Primjerice, Škola za odgoj i obrazovanje u Puli izrađivala je božićne ukrase koje su prodavali za simbolične donacije i od prihoda su kupili nekoliko stabala koja su zasadili u školskom dvorištu. Pomorska škola iz Splita izradila je kontejner u kojem su prikupljali boce za reciklažu i od prihoda su pomogli jednom svom učeniku lošijega imovinskog statusa. Srednja škola Ivanec izradila je veliku 3D kartu Antarktike od odbačenih plastičnih boca. Srednja škola Krapina snimila je dokumentarni film „Polarni san“.
Kad sam se vratio s ekspedicije, obišao sam pedeset škola koje su bile najaktivnije i imale najbolje rezultate u kvizu te sam učenicima održao predavanje. U pustolovnu priču upakirao sam puno važnih informacija o klimatskim promjenama i geografiji planeta, ali i ponešto o motivaciji i ostvarivanju ciljeva.
„Polarni san“ naziv je vašeg velikog projekta. Očito je da potičete ljude na iskorak, da izađu iz, kako kažete, svoje „zone komfora“, ostvare se, realiziraju svoje potencijale i talente i daju bogatstvo životu. Mogu li vas mlade osobe uzeti kao primjer i uzor, preuzeti sličnu zadaću i postaviti si tako velike ciljeve? Ne opterećujete li mlade ljude svojim porukom i primjerom o velikim koracima ? Ili je dovoljno čovjeku – realizirati svoje vrline i vrijednosti u jednom „običnom“ životu?
Ja ne govorim nikome da je sve moguće, ili ono što je danas popularno, da je moguće ostvariti nešto lako, u nekoliko koraka, bez puno odricanja. Ja im govorim ono što i sami već znaju – da je do velikih ciljeva teško doći, što su ciljevi veći, to je, očito, teže do njih doći. Ali im na svom primjeru pokazujem da je moguće i s njima djelim svoju priču, nadajući se da će ih nadahnuti u njihovim vlastitim pothvatima, kakvi god oni bili. Nekome je izazov otići na Mars, nekome izumiti lijek protiv raka, a nekome je izazov odlijepiti se od kauča. Put do uspjeha uvijek je isti koliko god je cilj različit. Ja sam to istraživao, nešto sam naučio o tome, i sada to djelim s drugima kroz svoju knjigu i kroz svoja predavanja.
Zna se za velik utjecaj tzv. slavnih na ljude i mase. Bi li bilo možda dobro da svaka javna osoba obznani neko svoje zalaganje za opće dobro i pokrene ljude za sobom. Time bi uzvratila društvu dobrotom, jer bilo kako bilo, kroz zajednicu ostvaruje sve svoje rezultate. Vidite li oko sebe više takvih pojedinaca kakvi ste i vi sami u tom pogledu?
Mislim da jako puno poznatih ljudi radi i puno toga pozitivnog za društvo, što je vidljivo i za vrijeme humanitarnih akcija na koje se odaziva puno poznatih osoba. Ali uvijek bi moglo i više. Vjerujem da bi to što kažete bilo lijepo, nekako isto kao što razne religije naučavaju, da jedan dio stečenog date natrag društvu, potrebitima, bilo materijalno, bilo kroz svoje vrijeme…
ZALAGANJE ZA ODRŽIVI SVIJET – PUTUJUĆI, PIŠUĆI, GOVOREĆI…
U knjizi „Degustacija slobode/ Zašto putujemo i kako time mijenjamo svijet“ zalažete se za koncepciju održivog turizma i tzv. društveno odgovornog putnika. Kako vi vidite održivi turizam? Zamjećujete li rast tog oblika turizma u zadnjih pet do deset godina?
Održivi turizam je po meni uključuje da destinaciji na koju putnik ide ne oduzima autentičnost, nego joj doprinosi. Taj trend je i u svijetu i Hrvatskoj u porastu, ali još uvijek preblagom. Mislim da se sve više priča o održivom turizmu, ali se ne radi dovoljno po tom pitanju.
Jeste li na Južni pol i Antartici svjedočili posljedicama klimatskih promjena? Kakvim i kojim?
Kad mislite na sam Južni pol, a ne na Antarktiku, onda mogu posvjedočiti da je tamo iz godine u godinu sve toplije. Obično se usred ljeta temperature na samom polu nikad nisu dizale iznad -30, a meni je bilo najhladnije -27. Ako mislite na cijelu Antarktiku, tamo se promjene ne događaju onako brzo kao na Arktiku, koji se najbrže zagrijava od svih regija našeg planeta. Ako doživimo dan kad ćemo početi slušati da se antarktički led počeo topiti, značit će to da smo gadno nadrapali, ali kao optimist, čvrsto vjerujem da će čovječanstvo naći neki način da i taj izazov svlada.
Vaš pohod na Južni pol organizirala je i logistički na terenu pratila agencija ALE. Kakvi su njezini zahtjevi i gledanja na ekološku stranu putovanja po Antarktici?
To je pravi primjer održivog turizma. Antarctic Logistics & Expedition pružaju logističku podršku svim ekspedicijama, znanstvenicima i turistima koji idu u unutrašnjost Antarktike. To nije puno ljudi, možda tek nekoliko stotina godišnje. Oni ih sve razvoze po tom nenaseljenom kontinentu i nude im usluge spašavanja i izvlačenja te upravljaju s nekoliko baznih logora na cijelom kontinentu. Kad radite s njima, zaista osjećate da oni nisu ondje samo zbog profita. Svi zaposlenici ALE-a osjećaju se privilegirani što rade na tom posebnom kontinentu i paze da ga što bolje sačuvaju. Dovoljno govori činjenica da sav ljudski otpad iznose s tog kontinenta, što uključuje i fekalije, urin, „sivu vodu“ od tuševa, pranja suđa, itd. Kad uzmete u obzir koliko košta sve to prebaciti posebnim skupim avionima koji mogu sletjeti na led, a prvi betonski aerodrom je udaljen 4 do 5 tisuća kilometara, u Južnoj Americi, dolazite do vrtoglave cifre. No oni je rado plaćaju da bi ostavili što manji trag na kontinentu. Naravno, zapravo mi koji dolazimo ondje plaćamo njima za tu uslugu, ali ipak. Zato je i putovanje na Antarktiku toliko skupo. Da je taj posao u rukama manje odgovornih ljudi, siguran sam da bi si radije taj višak novca stavili u džep, a ne ga trošili na iznošenje fekalija s kontinenta.
Bili ste i u Butanu, zemlji Himalaje, i penjali se planinama mjesec dana na 4000 metara, što ste i opisali u knjizi „U zemlji zmaja“. Butan je zanimljiva zemlja i po tome što u njihovu ustavu piše da je sreća čovjeka smisao i najvažniji cilj države. No, prije nekoliko godina ondje je promijenjen politički sustav. Kako je danas u Butanu sa srećom, ekologijom, nedirnutim šumama? Da li bi Butan mogao ostati putokaz i drugima?
Butan je divna zemlja koja nije pratila klasičan smjer razvoja, koja ne žuri u napredak, koja polako prihvaća nove tekovine civilizacije, i to one koje su provjerene na primjerima drugih zemalja. Oni i dalje ne puštaju alpinistima da se penju na njihove svete vrhove, i dalje ne prodaju zemlju i resurse inozemnim „investitorima“ i kapitalistima, i dalje svi hodaju u narodnoj nošnji, čak i u glavnom gradu Thimpu. Vrednuju tradiciju iznad svega, ali nisu konzervativni, nego progresivni. Napredak ne mjere BDP-om nego BNS – bruto nacionalnom srećom. Imaju svojevrsno „ministarstvo sreće“, koje se brine da stanovnici budu sretni. Zaista nevjerojatna zemlja, neusporediva s bilo kojom koju sam dosad upoznao, a bio sam u više od stotinu država.
Zašto u Hrvatskoj nema više kretnja prirodom, planinarenja? U planinama Slovenije nedjeljom vidimo prave promenade – ljudi šetaju, kreću se, druže, kroz to su zdraviji, radosniji. U nas su planinarski domovi u jadnom stanju, a ljudi je u prirodi vrlo malo. Kako bi se to moglo mijenjati kroz 10 godina?
Nije to ništa neobično. Slovenci imaju puno dužu i veću kulturu planinarenja iz jednostavnog razloga – imaju puno veće planine. Kao što mi imamo tradiciju odlaska na more, tako oni imaju tradiciju odlaska u planine. Ja redovno planinarim već 15-ak godina i ne bih se složio da je malo ljudi u prirodi, naprotiv, mislim da iz godine u godinu taj broj značajno raste. Naravno, naši planinarski domovi nisu na razini onih u Alpama, ali možda i zato što jednostavno još uvijek nema dovoljno ljudi. No posljednjih godina podiglo se ili obnovilo nekoliko odličnih planinarskih skloništa kojima bi se i alpske zemlje ponosile. Mislim da će taj trend i dalje biti u velikom porastu.
Što će po vama biti brže – klimatske promjene, daljnja destrukcija prirode i društva ili rast pozitivne svijesti u ljudi i djelovanje koje će sve to zaustaviti i preokrenuti smjer kretanja svijeta? Jeste li optimist?
Mislim da to uvijek ide zajedno, dobro i zlo, jin i jang. Ne može jedno nikad značajno prevladati. Bit je u održavanju ravnoteže. Mislim da je uvijek lakše izabrati lošu stranu i više toga naginje u tom smjeru, zato svatko od nas kojima je stalo treba učiniti sve što je u njegovoj moći da naginje na dobru stranu. Optimist sam zato što očekujem da će se „klackalica“ nastaviti ljuljati i održavati ravnotežu. Želim činiti što više pozitivnih i ispravnih stvari. Ali, nisam idealist, ne očekujem da bi sve trebalo biti savršeno, da se nepravda i patnja mogu apsolutno iskorijeniti. Vjerujem da, ako hoćemo, možemo postići utopiju, ali njeno postizanje nikad neće biti preduvjet moje osobne sreće.
Koja su vam iskustva s poslovnim sektorom? Nailazite li na istomišljenike, ljude i tvrtke sa stavom i zalaganjem u pogledu odnosa prema održivosti?
Moj je posao vrlo zanimljiv, susrećem se s ljudima iz gotovo svih sektora poslovanja, od poduzetnika, profesora, političara, radnika. Ne mislim da se kod nas previše misli na održivost i na utjecaj na zajednicu. Mislim da je kod nas još uvijek na prvom mjestu preživljavanje i profit. Ali, to nije čudno ako se sagleda šira slika, period povijesti i stupanj razvoja na kojem se nalazimo. Ljudi najprije moraju zadovoljiti svoje osnovne potrebe da bi mogli vraćati natrag u zajednicu. Nakon što zadovolje osnovne potrebe i počnu stvarati viškove, neki će ljudi sve to trpati sebi u džep i trošiti na gluposti, drugi će ulagati natrag u firmu, a treći će dio vraćati zajednici. To je svugdje tako, samo je pitanje omjera. Svakako mislim da je i u svijetu i kod nas sve više ovih trećih, jer to je, po meni, u svakom slučaju ne samo najbolje nego i dugoročno najisplativije rješenje.
ZA KRAJ – ČESTITKE!
Za kraj, želimo vam od srca čestitati. Ovih dana, prvog rujna, naime, vjenčali ste se s partnericom Anđelom. Počinje li to vaše novo i najljepše putovanje?
Da, zaista uživamo u našoj priči koja djeluje pomalo bajkovito. Zaručili smo se na Antarktici, vjenčali na svoj način, u prirodi, okruženi divnim ljudima, a sada se spremamo ne za medeni mjesec nego za medenu godinu! J Anđela i ja putovat ćemo cijelu 2019. godinu i provoditi naš novi, zajednički projekt „Ljubav oko svijeta“. Istraživat ćemo što o ljubavi misle i kako je doživljavaju i žive pripadnici 12 najrazličitijih i najegzotičnijih kultura na svim kontinentima, od najzabačenijih plemena lovaca i skupljača u Africi i Oceaniji do najmodernijih društva Zapada. Svaki tjedan stvarat ćemo blogove i reportaže samo za članove našeg Kluba za ekspedicionizam i kulturu, pa pozivam sve zainteresirane da saznaju više o projektu i učlane se u naš klub preko naših stranica: www.kek.hr . Tamo također mogu direktno od nabaviti sve moje knjige.
Poslovna inicijativa DOBRA HRVATSKA,
Rujan 2018.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.