Socijalni dijalog temeljni je dio europskog socijalnog modela koji socijalnim partnerima (predstavnicima poslodavaca i radnika) omogućuje da aktivno doprinose izradi europske socijalne politike i politike zapošljavanja, primjerice s pomoću sporazuma.
Pravna osnova – Članci od 151. do 156. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).
Ciljevi – Prema članku 151. UFEU-a, promicanje dijaloga između poslodavaca i radnika prepoznato je kao važan zajednički cilj EU-a i država članica. Cilj socijalnog dijaloga poboljšati je europsko upravljanje uključivanjem socijalnih partnera u donošenje i provedbu odluka.
RAZVOJ I POSTIGNUĆA SOCIJALNOG DIJALOGA U EU
U svojoj Rezoluciji o europskom semestru 2021., Parlament je predložio da se razmotre uvjeti pravednosti za poduzeća koja žele pristupiti javnim sredstvima te da se od njih traži da poštuju kolektivno pregovaranje i sudjelovanje ili suodlučivanje radnika u postupcima donošenja odluka u poduzećima.
A. Razvoj (dvostranog) socijalnog dijaloga na razini EU-a
Prema Ugovoru iz Rima iz 1957., jedna od zadaća Komisije promicati je blisku suradnju među državama članicama kada je riječ o pravu udruživanja i kolektivnom pregovaranju između poslodavaca i radnika. Međutim, ta je odredba provedena tek mnogo godina kasnije.
Godine 1985., na inicijativu predsjednika Komisije Jacquesa Delorsa, pokrenut je proces socijalnog dijaloga iz Val Duchessea, čiji je cilj bio u stvaranje unutarnjeg tržišta uključiti predstavnike socijalnih partnera: Europsku konfederaciju sindikata (ETUC), Uniju industrija Europske zajednice (UNICE) te Europski centar javnih poduzeća i poduzeća od općeg gospodarskog interesa (CEEP). Tijekom tog procesa donesene su brojne zajedničke izjave o zapošljavanju, obrazovanju, osposobljavanju te drugim socijalnim pitanjima.
Jedinstvenim europskim aktom iz 1986. (čl. 118.b) stvorena je pravna osnova za razvoj socijalnog dijaloga u cijeloj Zajednici te se počeo razvijati europski socijalni dijalog. Najprije je osnovan upravljački odbor koji je 1992. postao Odbor za socijalni dijalog – glavni forum za dvostrani socijalni dijalog na europskoj razini, koji se sastaje tri do četiri puta godišnje.
Godine 1991. UNICE (sada BusinessEurope), ETUC i CEEP (sada SGI Europe) donijeli su zajednički sporazum kojim se traži uvođenje obaveznog savjetovanja sa socijalnim partnerima pri pripremi zakonodavstva u području socijalnih pitanja te mogućnosti da socijalni partneri pregovaraju o okvirnim sporazumima na europskoj razini. Taj je zahtjev priznat u Sporazumu o socijalnoj politici priloženom Protokolu iz Maastrichta o socijalnoj politici, kojim su socijalni partneri dobili ustavno priznatu ulogu u europskom zakonodavnom postupku. Na nacionalnoj razini socijalnim je partnerima dana mogućnost provedbe direktiva s pomoću kolektivnih ugovora.
Sporazum o socijalnoj politici ugrađen je u Ugovor iz Amsterdama (1997.), čime je napokon uspostavljen jedinstveni okvir za socijalni dijalog unutar EU-a. Međusektorski rezultati tog procesa bili su okvirni sporazumi o roditeljskom dopustu (1995.), o radu na nepuno radno vrijeme (1997.) i o radu na određeno vrijeme (1999.), koji su provedeni direktivama Vijeća.
Ugovorom iz Lisabona (2009.) dodatno je naglašena uloga socijalnih partnera (članak 152. UFEU-a) i potreba za olakšavanjem dijaloga među socijalnim partnerima, uz poštovanje njihove autonomije i raznolikosti.
Nakon gospodarske i financijske krize iz 2008. povećao se pritisak na socijalni dijalog te je on dodatno oslabljen zbog decentralizacije, smanjivanja prostora za pregovore i državnih intervencija u području politike plaća. Komisija pod vodstvom Jean-Claudea Junckera prionula je na rješavanje tog problema. Na konferenciji na visokoj razini u ožujku 2015. najavljen je „novi početak socijalnog dijaloga”, a u lipnju 2016. socijalni partneri, Komisija i predsjedništvo Vijeća Europske unije potpisali su četverostrani sporazum kojim je ponovno potvrđena temeljna uloga europskog socijalnog dijaloga u postupku donošenja politika EU-a, među ostalim i u okviru europskog semestra.
Nadalje, europskim stupom socijalnih prava iz 2017. predviđa se, među ostalim, poštovanje autonomije i prava na kolektivno djelovanje socijalnih partnera te im se priznaje pravo da budu uključeni u oblikovanje i provedbu politika zapošljavanja i socijalnih politika, između ostalog i preko kolektivnih ugovora. Komisija pod vodstvom Ursule von der Leyen u više je navrata potvrdila svoju predanost socijalnom dijalogu u komunikacijama kao što su one o europskom zelenom planu i o jakoj socijalnoj Europi za pravednu tranziciju, zatim u godišnjoj strategiji održivog rasta i preporukama za pojedine zemlje te u ciljevima Mehanizma za oporavak i otpornost. U svibnju 2021. donesene su socijalna obveza iz Porta (koju su potpisali Komisija, Parlament i europski socijalni partneri) i Deklaracija Europskog vijeća iz Porta, čime je istaknuta ključna uloga socijalnog dijaloga. Komisija je u veljači 2021. objavila izvješće (Nahlesino izvješće) o jačanju socijalnog dijaloga, koje je uključeno u akcijski plan za provedbu europskog stupa socijalnih prava predstavljen u ožujku 2021. Jedna od inicijativa u okviru akcijskog plana usmjerena je pak na kolektivno pregovaranje za samozaposlene osobe. Komisija je u prosincu 2021. predstavila nacrt smjernica u vezi s tim pitanjem te je provela javno savjetovanje.
Komisija je u svojem programu rada za 2022. najavila da će predstaviti komunikaciju o jačanju socijalnog dijaloga. Novija zakonodavna inicijativa u okviru europskog stupa socijalnih prava, Komisijin Prijedlog direktive o primjerenim minimalnim plaćama u Europskoj uniji, važna je jer se njome jača kolektivno pregovaranje u određivanju plaća te se od država članica u kojima je stopa kolektivnog pregovaranja manja od 70 % zahtijeva da izrade akcijski plan za promicanje kolektivnog pregovaranja. U privremenom dogovoru koji su Parlament i Vijeće postigli u lipnju 2022. taj je prag podignut na 80 %.
B. Postignuća socijalnog dijaloga na razini EU-a
Prema članku 154. UFEU-a, Komisija se mora savjetovati sa socijalnim partnerima prije nego što poduzme bilo kakve mjere u području socijalne politike. Socijalni partneri tada mogu odlučiti među sobom ispregovarati sporazum kojim bi se nadomjestila predviđena mjera. Za pregovore imaju rok od devet mjeseci, nakon čega mogu:
- sklopiti sporazum i zajednički zahtijevati od Komisije da podnese prijedlog provedbene odluke Vijeća; ili
- sklopiti sporazum i provesti ga u skladu s vlastitim specifičnim postupcima i praksama te onima državama članicama („dobrovoljni” ili, kasnije, „autonomni” sporazumi); ili
- odlučiti da ne mogu postići sporazum, a u tom slučaju Komisija nastavlja s radom na predmetnom prijedlogu.
Člankom 153. UFEU-a također se državama članicama daje mogućnost da socijalnim partnerima povjere provedbu odluke Vijeća o kolektivnom ugovoru potpisanom na europskoj razini.
Od 1998., nakon Odluke Komisije 98/500/EZ, snažno se razvija i sektorski socijalni dijalog. Za glavna gospodarska područja osnovano je nekoliko odbora koji su polučili vrijedne rezultate. Tri europska sporazuma o organizaciji radnog vremena pomoraca (1998.), o organizaciji radnog vremena mobilnih radnika u civilnom zrakoplovstvu (2000.) i o određenim vidovima radnih uvjeta mobilnih radnika upućenih u interoperabilne prekogranične službe u željezničkom sektoru (2005.) sklopljena su i provedena s pomoću odluka Vijeća. Sporazum o zaštiti zdravlja radnika pravilnim rukovanjem i uporabom kristalnog silicijevog dioksida i proizvoda koji ga sadržavaju, potpisan u travnju 2006., bio je prvi višesektorski sporazum. Nakon njega uslijedili su drugi sektorski sporazumi provedeni s pomoću direktiva Vijeća: sporazum o nekim vidovima organizacije radnog vremena u plovidbi unutarnjim vodnim putovima (Direktiva Vijeća 2014/112/EU), sporazum o zaštiti radnika od ozljeda i infekcija uzrokovanih oštrim medicinskim predmetima (Direktiva Vijeća 2010/32/EU), sporazum u sektoru morskog ribarstva (Direktiva Vijeća 2017/159) i sporazum između socijalnih partnera u sektoru pomorskog prometa (Direktiva Vijeća (EU) 2018/131).
Međutim, za druge sporazume Komisija je odlučila da neće predložiti odluku Vijeća.
U travnju 2012. socijalni partneri u frizerskom sektoru sklopili su sporazum o zdravstvenim i sigurnosnim smjernicama za frizere te zatražili provedbenu odluku Vijeća, ali su se neke države članice usprotivile. Frizerski je sektor u lipnju 2016. potpisao novi europski okvirni sporazum o zdravlju i sigurnosti na radu te ponovno zatražio provedbu s pomoću odluke Vijeća. Komisija je odlučila provesti proporcionalnu procjenu učinka prije nego što podnese prijedlog za odluku Vijeća. U otvorenom pismu predsjedniku Junckeru od 21. studenoga 2016. socijalni partneri izrazili su negodovanje u pogledu korištenja postupka procjene učinka za opravdanje odluke da se sporazum ne uputi Vijeću. Početkom 2018. Komisija je obavijestila socijalne partnere da neće predložiti odluku Vijeća te da će umjesto toga podržati autonomnu provedbu sporazuma s pomoću akcijskog plana. U prosincu 2019. socijalni partneri i Komisija donijeli su niz zajednički dogovorenih aktivnosti za potporu autonomnoj provedbi sporazuma.
Dana 5. ožujka 2018. Komisija je obavijestila socijalne partnere na razini središnje države da neće Vijeću predložiti provedbu njihova sporazuma iz 2015. o pravima na informiranje i savjetovanje u obliku direktive (2.3.6). Nakon pravnih postupaka koje je poduzela Europska federacija sindikata javnih službi (EPSU) Sud Europske unije donio je 24. listopada 2019. odluku da je Komisija, u skladu sa svojim pravom inicijative, imala pravo odlučiti hoće li sporazumi sa socijalnim partnerima biti pravno obvezujući u svim državama članicama EU-a. EPSU je podnio žalbu, no ona je odbijena u rujnu 2021.
U skladu s drugom mogućnosti spomenutom ranije u tekstu, sporazum o radu na daljinu iz 2002. prvi je sporazum koji je proveden kao „autonomni sporazum”. Nakon toga uslijedili su drugi autonomni sporazumi o stresu povezanom s radom (2004.), europskoj dozvoli za vozače koji izvršavaju prekogranične interoperabilne usluge (2004.), uznemiravanju i nasilju na radnome mjestu (2007.), uključivim tržištima rada (2010.), aktivnom starenju i međugeneracijskom pristupu (2017.) te digitalizaciji (2020.).
U velikom broju slučajeva socijalni partneri nisu mogli postići sporazum. Primjerice, pregovori o okvirnom sporazumu o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje završili su neuspjehom u svibnju 2001. Stoga je Komisija u ožujku 2002. predložila direktivu na temelju konsenzusa postignutog između socijalnih partnera te 2008. donijela odgovarajuću Direktivu o radu preko poduzeća za privremeno zapošljavanje (Direktiva 2008/104/EZ). Isto tako, nakon što su socijalni partneri izrazili nespremnost da se uključe u pregovore, Komisija je 2004. predložila reviziju Direktive o radnom vremenu (Direktiva 2003/88/EZ). Parlament, Komisija i Vijeće nisu uspjeli 2009. postići sporazum, a jednogodišnji pregovori između europskih socijalnih partnera također su se neuspješno okončali u prosincu 2012. zbog velikih razilaženja oko rada po pozivu. Komisija je 2013. nastavila postupak preispitivanja i procjene utjecaja, pri čemu je 2015. provela javno savjetovanje, a 2017. objavila izvješće o provedbi kao i interpretativnu komunikaciju. Otada su neki aspekti relevantni za radno vrijeme uključeni u druge zakonodavne akte, primjerice Direktivu o ravnoteži između poslovnog i privatnog života, Direktivu o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima te izmijenjenu Uredbu o vremenima vožnje.
C. Trostrani socijalni dijalog
Od samog začetka europske integracije smatralo se važnim da se u izradu europskog zakonodavstva uključe gospodarski i socijalni dionici. Dokaz su toga Savjetodavni odbor za ugljen i čelik te Europski gospodarski i socijalni odbor. Trostrani socijalni samit za rast i zapošljavanje od 2003. okuplja visoke predstavnike aktualnog predsjedništva Vijeća EU-a, dvaju sljedećih predsjedništva, Komisije i socijalnih partnera s ciljem olakšavanja tekućeg savjetovanja. Sastaje se dvaput godišnje prije proljetnih i jesenskih zasjedanja Europskog vijeća.
Uloga Europskog parlamenta
Parlament smatra da je socijalni dijalog ključan element u tradicijama država članica. Odbor Parlamenta za zapošljavanje i socijalna pitanja često poziva socijalne partnere na razini EU-a da predstave svoja stajališta. Ugovorom iz Lisabona uvedeno je pravo Parlamenta da bude obaviješten o provedbi kolektivnih ugovora sklopljenih na razini Unije (članak 155. UFEU-a) te o inicijativama Komisije za poticanje suradnje među državama članicama (članak 156. UFEU-a), uključujući pitanja povezana s pravom udruživanja i kolektivnog pregovaranja.
U svojoj Rezoluciji od 13. ožujka 2014. o zapošljavanju i socijalnim aspektima uloge i djelovanja Trojke i ponovno u Rezoluciji od 15. veljače 2017. o upravljanju jedinstvenim tržištem u Europskom semestru 2017. Parlament je pozvao na jačanje uloge socijalnih partnera u novom procesu gospodarskog upravljanja. U istom je tonu u Rezoluciji od 19. travnja 2018. o Prijedlogu odluke Vijeća o smjernicama politika zapošljavanja država članica pozvao Komisiju i države članice da konkretnije podrže istinski socijalni dijalog i učine više od pukog savjetovanja. Parlament je 16. travnja 2019. u svojoj Rezoluciji o novoj direktivi o transparentnim i predvidivim radnim uvjetima i Rezoluciji o Prijedlogu o osnivanju Europskog nadzornog tijela za rad ponovio da bi uvijek trebalo poštovati autonomiju socijalnih partnera, njihovu sposobnost djelovanja kao predstavnika radnika i poslodavaca te raznolikost nacionalnih sustava odnosa unutar industrija. Parlament je i nedavno, u svojoj Rezoluciji o demokraciji na radnom mjestu od 16. prosinca, podsjetio na temeljnu ulogu socijalnih partnera i socijalnog dijaloga. U toj rezoluciji Parlament poziva Komisiju i države članice da se, zajedno sa socijalnim partnerima, obvežu postići 90 % pokrivenosti radnika kolektivnim ugovorima do 2030.
Nakon izbijanja krize prouzročene bolešću COVID-19 Parlament je naglasio da je za uspješno provođenje Plana oporavka EU-a nužan odgovarajući socijalni dijalog na svim razinama (Rezolucija od 22. listopada 2020. o politici zapošljavanja i socijalnoj politici europodručja u 2020. i Rezolucija od 11. ožujka 2021. o europskom semestru za koordinaciju ekonomskih politika). U tim rezolucijama istaknuto je da su socijalni dijalog i kolektivni pregovori ključni instrumenti koji poslodavcima i sindikatima služe za određivanje pravedne plaće i radnih uvjeta te da se snažnim sustavima kolektivnog pregovaranja povećava otpornost država članica u vrijeme gospodarske krize. Parlament je također ponovno pozvao da se pruži podrška za izgradnju kapaciteta socijalnih partnera i njihovo uključivanje u europski semestar te je zatražio da se u preporuke po državama članicama u budućnosti uvrsti ishod u pogledu uključenosti socijalnih partnera u mehanizme određivanja plaća.
U svojoj Rezoluciji o europskom semestru 2021., Parlament je predložio da se razmotre uvjeti pravednosti za poduzeća koja žele pristupiti javnim sredstvima te da se od njih traži da poštuju kolektivno pregovaranje i sudjelovanje ili suodlučivanje radnika u postupcima donošenja odluka u poduzećima.
Aoife Kennedy / Sara Danesi
Izvor: Europski parlament
DOBRA HRVATSKA
Siječanj, 2023.
