spot_img

DRAGO BRITVIĆ, slavni pjesnik, novinar, urednik, menadžer – čovjek vrlina

Pokušajte si predočiti bilo kojeg čovjeka kroz naslove i tekstove njegovih skladbi. Samo kroz to! Pokušajte percipirati autora tekstova ovakvih slavnih skladbi: Mirno teku rijeke, Oko jedne hiže navek tići lete, Zalij to cvijeće suzama sreće, Bit ćemo dobri jednog dana, Proplakat će zora, Kad se male ruke slože, Maslina je neobrana… Kakav može biti taj čovjek koji ih potpisuje? Dakle, on je Drago Britvić!

Britvić je bio rijetko sjedinjenje tolikih vrlina: plemenitosti, skromnosti, stvaralaštva, poduzetnosti. Jednostavan, okrenut čovjeku i ljepoti prirode, human, dobar onako kako ispravan čovjek može biti. Britvićeva misija bila je – o, zar sve to istovremeno može s jednakim uspjehom živjeti:

PJESNIK, NOVINAR, UREDNIK, MENADŽER!

Mogao je to – Drago Britvić! Bio je jedan od utemeljitelja, novinar i urednik Drugog programa Radio Zagreba, čijem uspjehu su puno pridonijele i po Britviću potpisane emisije „Pod starim i novim krovovima“, „Ulice i trgovi“, pa i „Sunčani sat“, koji se i danas toliko “vrti“. Slično je bilo sa Festivalom kajkavske popevke u Krapini, čiji je bio utemeljitelj i prvi direktor. 

Sa riječima i Britvićem skladbe dobivaju dušu

Britvić je neumorno ispisivao poeziju (tekstove) mnogim skladbama kojima su ondašnji najpopularniji pjevači obilježili jedno dugo razdoblje. Prijateljevao je sa Špišićem, Dedićem, Hegedušićem, Kovačom, Jusićem. Jedno stotinjak puta dobivao je nagrade i priznanja za pjesme o Zagorju, Dalmaciji, Zagrebu, Slavoniji, mladima i starima, fijakeru, zvonima i dvorištima. A kako i ne bi, kad je pisao „na tisuće“ tekstova za hrvatske skladbe. Njegovi se stihovi toliko često pjevaju, kao, mimo onih koje smo spomenuli: 

    • Bože, čuvaj Hrvatsku, 
    • Kockar, 
    • Svirci moji, 
    • Potraži me u predgrađu, 
    • Bijeli Božić, 
    • Pusti da ti leut svira, 
    • Zadnji fijaker..

U jedinstvenom duhu vedrine i životnog optimizma piše stihove za vječne pjesme Milioner i Kad se male ruke slože (naslovna skladba u dječjem filmu Vlak u snijegu, prema knjizi Mate Lovraka).

Pjesnik dvorišta

Britvić je imao sreću da se nauživa i napjeva dvorišta, koja se danas skoro i ne spominju u dječjem rječniku (nisu djeca za to kriva). Zgrade i kuće danas nemaju dvorišta, djeca ne znaju koliko je prave sreće i igara vidjelo svako ondašnje malo dvorište. Gajio je ljubav prema dvorištima u Pitomači, zagrebačkim kvartovima, a osobito prema dvorištima posve malih kuća na ondašnjoj periferiji. Po riječima svjedoka, Britvić ta dvorišta nije tek i samo opjevavao, nego je ona zagrebačka toliko i sam znao i prošao, da je tajnim prolazima kroz njih mogao doći od Trešnjevke sve do Tkalčićeve u najstrožem centru grada. Tko pozna Zagreb, neka zamisli taj put. 

Tekstopisac je postao pjesnik

Na odluku da Dragi Britviću posvetim ovakvu priču u godišnjaku UM / Znanje i vrijednosti, potaknuo me jedan doživljaj i jedan događaj. 

Prvo događaj 

U veljači 2008. nakladnička kuća VBZ objavila je Zbirku pjesama Drage Britvića. Britvić je tada percipiran kao pjesnik. Tekstopisac je postao pjesnik. 

Drugi povod – osobni doživljaj

Na godišnjoj svečanosti VŠPU Adam Baltazar Krčalić u Zaprešiću, mali je zbor otpjevao pjesmu Mirno teku rijeke, toliko zanosno da smo drugu strofu pjevali svi zajedno, ma svi u dvorani. Netko je poslije nadodao: „A kako je to tek otpjevao Vice Vukov, prije više od 50 godina, 1955.“

Britvić iznutra

Uz sve to, zapisano, ostaje mi odgovoriti na jedno ljudsko pitanje, koje se obavezno u slučaju Britvića nameće samo u prvi plan: kako je Britvić mogao biti toliko velik, a tako skroman, samozatajan i jednostavan, čak toliko da mu se nije „dalo“ otići na dva rasprodana koncerta u Lisinskom, kad je elita jugoslavenskih pjevača izvodila koncert pod nazivom „Britvićeve pjesme Britviću u čast“. 

Drago Britvić je živio od 1935. do 2005. 

Mislim si, koji stih iz Britvićeve ostavštine treba svakako izdvojiti za kraj? Možda ovaj iz pjesme Mirno teku rijeke:

Tko je vedar, nikad nije sam!

***

Istražujući Britvićevu biografiju i i čitajući nadahnuti tekst o njemu u Jutarnjem listu, iz majstorskog pera Branimira Pofuka, a još više stihove njegovih pjesama, i osjećajući koliko mora biti veliko sve to što je Britvić u 50 godina učinio za hrvatski radio, poeziju, glazbenu scenu, za društvo i nas stiholjupce i glazboljupce, osjećam neku sjetu, koja izbija i iz mudrog aforizma:

Uvijek osjetim nekakvu gorčinu kad umre veliki čovjek.
Talenti su, naime, potrebniji Zemlji nego nebu.

Britvićeva zavičajna Pitomača proglasila ga je svojim prvim počasnim građaninom, a Republika Hrvatska odlikovala ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

***

Skromnost, običnost, profesionalnost, intelektualna širina… gdje su takvi ljudi danas? Dolaze li opet (sigurno – da). Pravi ljudi.

Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Studeni, 2022. 

www.odgovorno.hr
odgovorno@odgovorno.hr

Ako vam se članak svidi, dijelite ga – podržite osvješćivanje društva za sutrašnji održivi svijet.

VEZANI ČLANCI
- Oglas -spot_img

NAJČITANIJE

- Oglas -spot_img
- Oglas -spot_img
Nema spama, samo dobro, odgovorno i održivo!Prijavite se i Vi na naš Newsletter.