Ivana je dobila državnu nagradu za najboljeg volontera u kategoriji fizičkih osoba za 2018. a Ante je primio nagradu „Vinka Luković“ za razvoj i promociju volontiranja. Najveća im je nagrada, ipak, ono veliko zadovoljstvo volontiranja i rada u zajednici!
Ona je vatrogaskinja i strastvena promotorica što brojnijeg uključivanja žena u dobrovoljna vatrogasna društva. On je svoje srce darovao djeci s Downovim sindromom. Ivana Ferenac Sudac iz Ozlja i Ante Dželalija iz Splita samo su dvoje od brojnih djelatnika tvrtke dm koja aktivno potiče volontiranje. Njihove su priče ljudski dirljive, vrijedne divljenja, ali i poticajne svima nama.
Naš susret s ovim mladim ljudima dogodio se u prostorijama njihova poslodavca, tvrtke dm. Dvoranu za sastanke Ivana i Ante učas su ispunili osmijehom i zaraznom pozitivnom energijom, a svoja su volonterska iskustva, premda različita, oboje opisali kao prekrasna, ispunjavajuća i ona koja su im obogatila živote.
Ivana Ferenac Sudac aktivna je volonterka u DVD-u Vrhovac, KUD-u Vrhovac i Društvu Naša djeca Ozalj, a svojim volonterskim aktivnostima promovira vatrogastvo u svojoj zajednici, osobito među djecom i mladima. Pokrenula je i provela brojne akcije među kojima se osobito ističu radionice „Mali vatrogasci“, „Spasi život, spasi dom“ te projekt „Sestre vatrogaskinje“, kojim je nastojala uključiti što više žena u vatrogastvo. Ivana se ističe i u drugim aktivnostima poput čišćenja okoliša i čuvanja kulturne baštine.
Kada je upitate kako se, kao žena, opredijelila za vatrogastvo kao dominantno muško područje, Ivana spremno odgovara, pozivajući se na dugu obiteljsku tradiciju.
– Mojoj je obitelji vatrogastvo u krvi. Vatrogasci su svi muški članovi moje uže obitelji, prije svega otac, pa se očekivalo da ću i ja krenuti njihovim stopama. To se i dogodilo 2001. godine pa je otad moj život neraskidivo vezan uz vatrogastvo, a 2016. godine preuzela sam poziciju predsjednice Nadzornog odbora i do danas sam na izvršnim funkcijama, trenutno na poziciji zamjenice predsjednika. Nastojim u zajednici potaknuti žene da se uključe u vatrogastvo te sam s tom namjerom prije dvije godine preko zaklade Solidarna i pokrenula projekt „Sestre vatrogaskinje“. Iako smo završile osposobljavanje za vatrogasce, operativni dio prepuštamo muškim članovima DVD-a. U izvršnim tijelima četiri smo žene, od pozicija zamjenice predsjednika, tajnice, blagajnice, domara, dok ostale sestre vatrogaskinje rade s djecom i mladeži kao vatrogasnim podmlatkom te pomažu u aktivnostima DVD-a. Temelj je projekta osnažiti vatrogastvo u ruralnoj sredini i u njega uključiti što više žena, ali on ima i svoj humanitarni aspekt pa tako organiziramo i akcije čišćenja i uređenja okoliša, razne humanitarne akcije i na druge načine nastojimo poboljšati život ljudima u zajednici – kaže Ivana.
Ante Dželalija počeo je volontirati prije sedam godina u Udruzi za sindrom Down-21 u Splitu, neprofitabilnoj i nepolitičkoj udruzi koja djeluje isključivo zalaganjem volontera i roditelja djece štićenika. Kako sam kaže, motiviralo ga je poznanstvo s kolegicom Mijom koja i sama ima Downov sindrom, a ključno za njegovo volontiranje bio je poticaj poslodavca, dm-a.
– U dm-u imamo pomoć korisnika inkluzije, mlade ljude s posebnim potrebama pa tako u jednoj dm-ovoj trgovini radi i Mia. Moram priznati da nisam pretjerano razmišljao o volontiranju i možda se nikada ne bih okušao u tome da nije bilo akcije dm-a koja potiče nas djelatnike da jedan dan u godini umjesto na poslu provedemo volontirajući. Ja sam zbog Mije odabrao doći u udrugu koja radi s djecom i mladima s Downovim sindromom. Bila je to ljubav na prvi pogled koja, eto, traje do danas – prisjeća se Ante.
Emotivno govori o svom susretu s djecom u Udruzi. Iako, priznaje, ne može poreći da je u početku bio skeptičan, pribojavao se hoće li moći raditi s djecom o kojoj tada nije znao puno i je li to baš ono što želi. Ipak, kaže, zasitio se svoga dotadašnjeg načina života, a susret s djecom s Downovim sindromom bio je prekretnica koja mu je obogatila život i ispunila srce.
– Teško je riječima opisati taj osjećaj kada, čim uđeš, ususret ti potrči petnaestero djece i zagrle te. Kada ih upoznaš, vidiš njihove iskrene osmijehe, osjetiš toplinu koju nesebično šire usprkos raznim poteškoćama koje ih prate, to je uistinu predivno iskustvo. Ne mogu opisati kako se divno osjećam kada ih gledam, kada mi svojim gestama pokazuju koliko im značim. Dobar je osjećaj pomagati drugima i biti svjestan da si ti taj koji čini razliku u društvu – kaže Ante.
Ipak, onaj jezičac na vagi koji ga je zauvijek pridobio za volontiranje u Udruzi bio je susret s dječakom Lukom. Luka je veliki ljubitelj Hajduka i često zna reći da mu je „Hajduk sve na svijetu“. Dio je njegova svijeta od prvog susreta prije sedam godina postao je i Ante.
– Moj prvi dolazak u Udrugu ujedno je i moja najljepša uspomena. Tada me je Luka zagrlio i odmah proglasio svojim najboljim prijateljem. I sâm sam sportski fanatik i zaljubljenik u nogometni klub Hajduk, a kada sam Luku vidio sa zastavom, dresom i šalom Hajduka i drugim navijačkim trofejima, odmah smo kliknuli – priča nam Ante. – Otada Luka i ja zajedno idemo na utakmice. Ne smeta nam ni kiša ni vjetar, ne biramo s kim se igra, pratimo sve utakmice. Luka je postao ikona kluba, a od Nove godine taj 19-godišnjak s posebnim potrebama i s nekoliko operacija srca, dobrim dijelom zalaganjem Udruge, postao je zaposlenik kluba Hajduk. Tri puta tjedno radi s najmanjom djecom koja su tek počela trenirati nogomet. Divno je vidjeti Luku kako uživa kada ga djeca zovu trenerom. Mislim da je to dobro ne samo za Luku, već i za djecu koja treniraju i koja su Luku, iako je drugačiji, prihvatila bez predrasuda – govori Ante, koji je u međuvremenu postao i Lukin krizmani kum. „Luka je postao dio moje obitelji, a ja njegove“, kaže Ante o tom prijateljstvu za cijeli život.
Tvrtka dm Ivani i Anti, ali i svim svojim zaposlenicima pruža maksimalnu podršku u volontiranju. Samo u prošloj poslovnoj godini u volonterskim akcijama aktiviralo se 684 dm-ovih djelatnika za što su dobili slobodan i plaćeni radni dan. Ivana kaže da joj je pomoć dm-a u volontiranju dragocjena.
– Udruge obično muku muče s pravnim i financijskim propisima jer u velikoj većini udruga, na „menadžerskim“ pozicijama djeluju volonteri koji nemaju adekvatna znanja za ono što se očekuje od djelovanja i poslovanja udruga. Budući da sam u dm-u naučila puno toga te prošla niz edukacija, stručna pomoć udrugama u kojima djelujem olakšava njihov rad. Poslodavci imaju educiran kadar koji se može uključiti u volontiranje i svoje znanje i iskustvo podijeliti s udrugama te bi bilo dobro da se u pokret volontiranja uključi što više tvrtki – smatra Ivana.
I Ante pozdravlja inicijativu dm-a i sve više ljudi koji se uključuju u različite volonterske aktivnosti. Uostalom, to ga je i dovelo do djece s Downovim sindromom, a druženje s njima otkrilo mu je jedan novi svijet.
– Najvažnije što sam naučio družeći se s djecom u Udruzi jest da je socijalizacija najbolje što se za njih može napraviti. Da, nekad s njima nije lako, velika je odgovornost voditi ih na izlete, na more i slično. Ali, ta djeca naočigled procvjetaju kada se uključuju u društvo. Neki od njih nisu znali ni pisati kada su stigli, neki su sjedili po strani, u nekom kutu i nisu se družili ni s kim. Danas su to vesela i društvena djeca – priča Ante.
Aktivnih i redovitih volontera u Udruzi je desetak, a ostali dolaze kad nađu vremena. Štićenika imaju petnaestak, premda u gradu u Splitu i okolici ima, kako su doznali u Udruzi, oko 288 djece s Downovim sindromom. Udruga organizira razne radionice za djecu, kuharske, ritmičko-gimnastičke, čak i radionice učenja engleskog jezika. Svaki volonter ima neko područje unutar kojega može raditi s djecom.
Ivana se u svojoj zajednici ne bavi samo vatrogastvom nego i drugim aktivnostima pa tako i folklorom.
– Nastojim se uključiti u sve aktivnosti koje provode udruge s područja grada Ozlja. Isto tako pokušavam potaknuti udruge različitog područja djelovanja da surađuju kroz partnerstva u projektima. Na primjer, prošle smo godine povezali vatrogasce i folkloraše kao i Društvo Naša djeca u zajedničkom projektu „Grad – Prijatelj djece“ te smo dobili Priznanje rangirano „srebrnim mjestom“ – puna elana govori Ivana koja je svoje znanje produbljivala različitim edukacijama i izvan tvrtke. Tako je prije dvije godine završila tečaj menadžmenta volonterskih programa te naučeno odmah primijenila za boljitak zajednice u kojoj živi. Ivana je ponosna jer je u volontiranje uključila i svoju obitelj pa tako i svoje dvoje djece. Kaže da volonterski krug širi i na dalje rođake.
– U mome mjestu gotovo da i nema čovjeka koji nije uključen u neku udrugu. Iako sve svoje aktivnosti redovito objavljujemo na društvenim mrežama, najbolje je kada ljudi dođu i sudjeluju u nekoj volonterskoj akciji. Na samoj akciji najbolje se osjeti emocija, „pozitivna vibra“, iskrenost i humanost svega što činimo. Eto, na akcije koje organiziramo sada dolazi već po 30-40 odraslih volontera te dosta djece i mladih – kaže Ivana.
I Ante je volontiranjem „zarazio“ mnoge svoje prijatelje. „Treba ući u taj drugačiji svijet, osjetiti pozitivnu energiju djece i tada ćete osjetiti što znači pomagati drugima“, kaže Ante koji o svom volontiranju u Udruzi redovito obavještava prijatelje putem društvenih mreža. Posebno je veselo, kaže, na Svjetski dan osoba s Downovim sindromom 21. ožujka kada priređuju najveseliji splitski party. „Toga dana pozivamo ljude da dođu i vide što radimo. Mnogi koji kroče u Udrugu, u njoj počnu i volontirati“, ponosno će Ante.
Za svoj su rad vrijedni dm-ovi volonteri i nagrađeni.
- Ivana je dobila državnu nagradu za najboljeg volontera u kategoriji fizičkih osoba za 2018., a prije tri godine javno priznanje grada Ozlja za promicanje vatrogastva na svom području.
- Krajem prošle godine kao predstavnik Udruge za sindrom Down-21 i Ante je primio nagradu „Vinka Luković“ za razvoj i promociju volontiranja.
Ali , najveća im je nagrada zadovoljstvo volontiranja!
Pred sobom imaju još mnogo planova i ideja kako da još više pridonesu zajednici. Ivana je u pripremama projekta za natječaj INE „Zeleni pojas“ , a razvija i ideju o vatrogasnom parku oko vatrogasnog doma. Ante je puno tajnovitiji te kaže da Udruga priprema glazbeno-filmski projekt s djecom štićenicima, „koji će zasigurno odjeknuti“.
Volontiranje kao vrlina i navika iz srca. „Priključite se…“, poručuju Ivana i Ante.
Imaju Ivana i Ante i prijedloge kako da volontiranje postane uobičajena praksa u našem društvu, “kao vrlina i navika iz srca“, kako kaže Ivana.
– Zajednica će se pokrenuti i uključiti u akcije kada ljudi vide da je to stvarno, kada vide rezultate i shvate da takve akcije unose pozitivne promjene i u njihove živote. Možda bi bilo najbolje početi već od vrtića i škola te djeci omogućiti da jedan dan sudjeluju u volonterskoj akciji, slično kao što nas odrasle na volontiranje potiču poslodavci. Imamo više primjera dobre prakse vrtića i škola, među kojima su i oni u mojoj sredini. Pozivam sve, koji još nisu, da se uključe u volontiranje jer je to divna stvar koja će vam pružiti puno poznanstava, novih prijateljstava, iskustava i znanja – poručuje Ivana Ferenac Sudac.
– Priključite se, osjetite pozitivne emocije i vjerojatno ćete se pronaći u volontiranju. Uostalom, ako se i ne pronađete, i to je ljudski. Ali, potrebno je pokrenuti se i učiniti prvi korak. U mom slučaju, kada se radi o pomoći djeci s posebnim potrebama, taj rad ispunjava mi i srce i dušu – poručuje i Ante Dželalija.
Mirela Drkulec Miletić
Dobra Hrvatska
Lipanj, 2019.