Sveučilišni je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i konzultant iz menedžmenta i informatike u nizu tvrtki. Objavio sedamdesetak knjiga i preko petsto članaka, a koautor je i Međunarodne enciklopedije menadžmenta. Gostujući profesor na sveučilištima UCLA i Renmin te predavač na nizu sveučilišta . Ekspert je Svjetske banke za Change Management…
Moderni svijet dodatno karakteriziraju konzumerizam i potrošačka groznica čije su posljedice gomilanje stvari, takozvani „stuffocation“. Neki sociolozi govore kako je riječ o obliku kompenzacije za psihički i društveni stres kojem smo izloženi i koji sve više ljudi baca u depresiju. A kad smo depresivni, odlazimo u šoping da bi kupovali stvari koje nam ne trebaju i s njima se pravili važni pred ljudima do kojih nam nije stalo. Ono što kupujemo i trošimo sve je neracionalnije i sa stanovišta energije i sa stanovišta materije. A drugi će priznati da je konzumerizam utkan u suštinu sustava kapitalizma, kao okosnica koju (gotovo) svi nekritički prihvaćamo da bi postala mainstream ponašanja i djelovanja. Rijeke kupaca teku prema šoping centrima, mallovima i holovima.
Pogledamo li kako funkcionira suvremeno gospodarstvo s aspekta proizvodnje, prodaje i uporabe, vidimo da se sirovine pretjerano iscrpljuju, proizvodi stvaraju po vrlo niskim cijenama, a potom brzo koriste i još brže bacaju. Izrazito kratak životni ciklus proizvoda troši ogromne količine neobnovljivih resursa, nepovratno zagađuje okoliš, a samim time smanjuje prostor koji je potreban čovjeku za kvalitetan život. Ekološki gledano, takav model proizvodnje i trošenja neodrživ je na planeti s ograničenim resursima i jednako tako ograničenim kapacitetom za regeneriranje.
Ono što smo upravo opisali zove se linearni model ekonomije i on počinje vađenjem resursa (iz zemlje), nastavlja se proizvodnjom, distribucijom i potrošnjom nakon koje proizvodi u obliku smeća završavaju na otpadu. Suština takvog linearnog modela leži u činjenici da nerazumno i neograničeno iskorištava ograničene resurse. U tom kontekstu poseban problem predstavlja i sam eksponencijalni trend rasta svjetskog stanovništva1. U doba Kristovog rođenja 1. godine i vladavine Rimskog carstva na Zemlji je živjelo jedva 170 milijuna ljudi, na ulasku u drugi milenij taj je broj porastao na 250 milijuna stanovnika.
Godine 1900. bilo nas je oko 1,6 milijardi, nakon drugog svjetskog rata čovječanstvo je brojilo preko dvije i pol milijarde stanovnika, a danas nas je blizu osam milijardi. Dovoljno je reći da, računamo li sve ljude na Zemlji koji su ikada živjeli, ogromna većina njih su naši suvremenici. Drukčije rečeno, broj umrlih ljudi kroz čitavu povijest znatno je manji od broja ljudi koji upravo danas obitavaju na našoj planeti dramatično ograničenih resursa. Logično je zaključiti da je u takvim uvjetima linearna ekonomija neodrživa i da ju treba zamijeniti novi model cirkularnog gospodarstva (Circular Economy).
Umjesto linearnog, u ovom se modelu radi o kružnom kretanju od sirovina preko proizvodnje do potrošnje i natrag kroz procese ponovnog korištenja (Reuse), popravljanja neispravnih proizvoda (Repair) ili njihovog recikliranja (Recycle), kao što pokazuje donji dio Slike 1.
Naravno, ne radi se samo o „recikliranju“ već o cjelovitoj novoj filozofiji pristupa proizvodnji, dizajnu, trošenju, preradi, distribuciji i odlaganju svega onoga što se ne može ponovno upotrijebiti. Takvu suštinu cirkularne ekonomije prikazuje Slika 2.
Cirkularna ekonomija ili kružno gospodarstvo temelji se na ideji kruženja materije i energije u prirodi pri čemu je poželjno da se sve obnavlja i ništa ne propada. To znači da „otpad“ ne postoji, već sve što je „potrošeno“ na kraju ponovno postaje resurs. To ujedno znači da cirkularna ekonomija omogućava ponovno korištenje/recikliranje proizvoda, stvaranje novih radnih mjesta i čuvanje prirodne regenerativne osnovice okoliša, sve uz generiranje dodatnih financijskih sredstava. Dakle, dok glavni protivnici kružnog gospodarstva govore o velikim troškovima „recikliranja“, dotle zagovornici ističu da je to jedini put prema dugoročnoj uštedi i istinski održivom razvoju.
Pogledajmo malo kulturne temelje i vrijednosti cirkularne ekonomije. Poznata je šala o zlatnoj ribici. Seljaku koji je uhvati, ona obeća ostvariti tri želje, uz napomenu da će njegov susjed dobiti dvostruko. Prva je seljakova želja da mu kukuruz naraste dva metra visok. No njegovom susjedu narastao je četiri metra, s dvostruko većim klipovima. Nezadovoljan, poželi ogromnu kuću s gospodarskim objektima, no susjed dobije dvaput veću kuću. Razljućen do bijesa, obrati se ribici s trećom željom: Iskopaj mi jedno oko!
Tradicionalno okruženje najbolje opisuje ideja ograničenog dobra. Materijalni svijet oko sebe doživljavamo kao konačan i ograničen. Imovinu vidimo kao kolač koji se može podijeliti na određeni broj komadića. Tko god nešto ima, neprijatelj je jer posjeduje komadić kolača kojeg zato ja ne mogu imati.
Mentalitet ograničenog dobra ima niz negativnih posljedica na naše ponašanje jer se temelji na stavu da glavni cilj djelovanja nije stvaranje nove vrijednosti nego preraspodjela postojećeg. Kad netko dođe na vlast, na čelo organizacije i poziciju moći, prvo će «uzeti onima koji imaju» (odgovornost, moć, vlast, imovinu) i raspodijeliti to «svojima». Umjesto da se orijentira na mobilizaciju ljudskih i materijalnih resursa prema stvaranju novih vrijednosti, takva se osoba iscrpljuje na konfliktnim aktivnostima preraspodjele.
Mentalitet ograničenog dobra jedan je od glavnih uzroka zavisti («hrvatski jal»), negativne emocije, sukoba i loših međuljudskih odnosa u poslovnom okruženju i društvu. Ipak, valja biti iskren, ova psihološka pojava nije naša specifičnost, proučavaju ju i istražuju mnogi od najvećih autoriteta menadžerske znanosti. Jedan od njih, Steven Covey razlikuje mentalitet oskudice (Scarcity Mentality) i mentalitet obilja (Abundance Mentality. Za njega je uspjeh tijesno povezan s željom da se rezultat, dobit i ugled dijele između svih sudionika nekog procesa. Pritom valja težiti partnerstvu kad god je moguće. Umjesto da se svađamo oko preraspodjele postojećeg kolača, idemo se organizirati da napravimo veći kolač.
Suvremeni svijet postaje sve svjesniji činjenice da tradicionalni pogled na razvoj i rast ovisi o pogrešnoj ideji beskonačnih resursa. Aktualno ponašanje svakog poduzeća da brine samo o sebi, vlastitom interesu, profitu i rastu, dovodi do nerazumnog iscrpljivanja resursa i neracionalnog trošenja stvaranjem otpadaka, smeća i nepotrebnih stvari koje se ne mogu ponovno koristiti. Ponašanje nije tipično samo za proizvodna poduzeća nego i za državnu birokraciju, javne službe, pa čak i za obrazovanje, znanost i umjetnost. Naime, umjesto održivosti, sklada, zajedništva, sinergije i ravnoteže, prevladavaju ideje trošenja, sukoba, individualnih interesa, sebičnosti i kratkoročnih koristi.
Takav mentalitet koji rađa besmislene hrpe nisko-vrijednih proizvoda što se brzo bacaju i zamjenjuju novima, koji zanemaruje štednju i recikliranje otpada i koji nimalo ne mari za prirodni sklad i održivost stvaranja i života na Zemlji, vodi Svijet u slijepu ulicu. Zato se sve više govori o potrebi za novim mentalitetom održivosti i sklada koji počiva na ideji obnavljanja, a ne uništavanja, na težnji usklađivanja i suradnje, a ne bespoštedne konkurencije, na vrijednostima zajedništva i brige za opstanak cjeline, a ne na sebičnom interesu pojedinaca i skupina i želji da profitiraju na račun drugih. Napredak digitalne transformacije, biotehnologije, nanotehnologije i suvremenih materijala danas je u stanju pridonijeti stvaranju procesa koji štede resurse i razvijati pametne i čiste industrije. Posebno se istražuje sinergija modernih digitalnih tehnologija i njihovog korištenja u stvaranju cirkularne ekonomije. Korištenjem podataka, prenošenjem informacija, a ne ljudi i roba, povezivanjem resursa u tehnološke i društvene mreže, stvaraju se pretpostavke za sasvim nove poslovne modele. Prvi je primjer „Uber“, najveći transporter ljudi na svijetu koji digitalno povezuje sve koji s jedne strane nude, a s druge strane traže i trebaju uslugu transporta i time štedi resurse. Drugi je primjer „airbnb“, najveći ponuđač smještajnih kapaciteta na svijetu koji nema nijedne vlastite nekretnine, već omogućuje racionalnu upotrebu postojećih nekorištenih nekretnina, direktno povezujući davatelja i korisnika usluge uz maksimalnu sinergiju i minimalne troškove.
Trend „uberizacije“ može se nazvati kombinacijom „zelenog“ (ekološki svjesnog) i „digitalnog“ (na informacijsku tehnologiju oslonjenog) rasta koji će stvarati održive proizvode i usluge i omogućiti daleko racionalniju uporabu energije i neobnovljivih resursa. Prema Zemlji se konačno moramo početi ponašati u skladu s idejom da ju nismo naslijedili od naših djedova, nego smo ju posudili od naših unuka.
Definicije kažu2 da je cirkularna ekonomija gospodarski sustav koji je usmjeren na minimiziranje otpada i maksimalno iskorištenje svih resursa. Radi se o regenerativnom procesu koji se suprotstavlja opisanoj linearnoj ekonomiji čiji je temelj ideja „uzmi, izradi, potroši i baci“. U cirkularnom sustavu sva materija kruži tako da su ulazi resursa, otpad, emisija štetnih tvari i gubitak energije minimizirani. To se postiže usporavanjem zatvaranjem ili sužavanjem svih materijalnih petlji (Material Loops), a alati i metode kojima se pritom služimo vrlo su brojni, prije svega dizajn dugotrajnih stvari (long-lasting design), pametno održavanje (maintenance), popravljanje (repair), prepravljanje (remanufacturing), ponovno korištenje (reuse), recikliranje (recycling), and pretvaranje nekorisnog u korisno (upcycling).
Zagovornici cirkularne ekonomije stalno ističu da inzistiranje na održivosti ni na koji način ne mora značiti nižu kvalitetu života za kupce i korisnike takvih proizvoda i da je sve to moguće postići bez posebnih troškova za proizvođače ili dodatnih troškova za potrošače. Protivnici se s tim ne slažu. Glavni argument pristalica kružnog gospodarstva je da takvi poslovni modeli mogu biti jednako profitabilni kao i linearni modeli, omogućavajući proizvodnju i trošenje istih ili vrlo sličnih proizvoda i usluga tradicionalnima. Glavni argument protivnika cirkularne ekonomije je da su takvi poslovni modeli skupi i neefikasni.
Pri razvijanju poslovnih modela koji su ekonomski i ekološki održivi, cirkularna ekonomija se usmjerava na područja i metode kao što su dizajnersko mišljenje (Design thinking), sistemsko mišljenje (Systems thinking), produžetak vijeka trajanja proizvoda (Product Life Extension) i recikliranje (Recycling).
Jedan od prvih teoretičara koji je pokušao podići svijest poslovnih ljudi i ekonomista o tome da postoje dva modela ekonomije bio je Kenneth Boulding i on je o tome govorio i pisao početkom 1966. godine. Za njega postoji otvorena ekonomija (Open Economy) u kojoj su sirovinski ulazi i izlazi otpada zapravo tijek beskonačnih resursa i zatvorena ekonomija (Closed Economy) kod koje su ulazni resursi i otpad povezani i ostaju „u petlji“ onoliko dugo koliko je to moguće. Njegov esej pod naslovom „Ekonomija svemirskog broda koji se zove Zemlja“3 (The Economics of the Coming Spaceship Earth) bio je prvi pokušaj da se afirmira i uvede pojam „cirkularne ekonomije“, iako je za tu ideju Boulding rabio druge termine i definicije.
Sa znanstveno-teorijskog stanovišta ideja kružne ekonomije temelji se na istraživanju nelinearnih sustava s povratnom vezom (feedback-rich non-linear systems), posebno svih živih sustava koje karakterizira kruženje materije u prirodi. Neke od najvažnijih teorijskih i praktičnih ideja vezanih uz cirkularnu ekonomiju i njene istraživače su koncept od kolijevke do kolijevke (cradle to cradle), zakoni ekologije (laws of ecology), gospodarstvo petlje i performanse (looped and performance economy), regenerativni dizajn (regenerative design), industrijska ekologija ( industrial ecology), biomimikrija (biomimicry) i takozvana „plava ekonomija“ (blue economy).
Poseban doprinos teorijskom modeliranju cirkularne ekonomije dali su britanski ekonomisti David W. Pearce i R. Kerry Turner godine 1989 u svojoj knjizi pod naslovom Ekonomika prirodnih resursa i okoliša (Economics of Natural Resources and the Environment4). U svojim djelima oni ističu činjenicu da linearna ekonomija nema budućnosti i da se njome brzo dolazi do granica rasta i gospodarskog razvoja na planetu ograničenih resursa i kapaciteta da podnosi zagađenje.
Odavno je ljudima jasno da ono što je jeftino za proizvođača nije uvijek jeftino za državu i društvo u cjelini. Ono što ima kratkoročno pozitivne posljedice na profit i rast, može imati dugoročno katastrofalne posljedice na gospodarstvo, društvo i ekologiju. Zato se cirkularna ekonomija tiče praktički svih djelatnosti, gospodarskih grana i dijelova društva te predstavlja mnogo više od samog gospodarenja otpadom. Danas mnoge zemlje ozbiljno shvaćaju ovaj problem, a jedna od najvećih, Kina promovirala je cirkularnu ekonomiju kroz posebnu nacionalnu politiku još 2006. godine definirajući njene projekte, aktivnosti i ciljeve za naredno razdoblje od 11 godina.
U suštini radi se o ideji pametnog (Smart), održivog (Sustainable) i uključivog (Inclusive) razvoja. U tom kontekstu gospodarenje otpadom valja gledati kao bavljenje održivim gospodarenjem resursa, što znači da svi proizvodi trebaju biti dugotrajniji, a ne jednokratni i lako pokvarljivi, a na kraju njihovog životnog ciklusa valja osigurati da se ponovno koriste, popravljaju, prerađuju, nadograđuju ili recikliraju. Ove četiri riječi sastavni su dio takozvanog načela 4R (4R Principle)koji ilustrira Slika 3.
To načelo 4R sastavljeno od prvih slova engleskih riječi sugerira da se svaki proizvod (1) Repair – popravi, (2) Reuse – ponovo upotrijebi, (3) Remanufacture – preradi ili ponovo proizvede i (4) Recycle – reciklira.
Zbog niskih proizvodnih cijena danas je mnoge proizvode puno lakše zamijeniti novima, nego popravljati ili prenamijeniti. No, ono što je lakše dugoročno je vrlo štetno i neracionalno. Kao primjer nam može poslužiti tekstilna industrija koja je treći najveći globalni zagađivač okoliša (nakon industrije prerade mliječnih proizvoda i naftne industrije), a čak 75% proizvedene odjeće završava na otpadu. U bliskoj prošlosti ponuda odjeće nije bila toliko velika, povoljna i većinom nekvalitetna kao danas pa su i navike potrošača bile drukčije. Odjeća se kupovala vrlo rijetko i po potrebi, prekrajala se ili popravljala čak se prenosila s jedne generacije na drugu. Danas se stalno kupuje novo, staro odbacuje, a otpad se gomila i uništava naš okoliš. Da se potrošači ponašaju u skladu s načelom 4R, haljina koja je kupljena za svadbu, kasnije bi se koristila za večernje izlaske, mogla bi biti poklonjena od majke kćerki ili prijateljici ili bi završila u udruzi koja pomaže ljudima lošijeg imovinskog i socijalnog stanja. Ako ništa drugo, završila bi u kontejneru za reciklažu odjeće i bila ponovno iskorištena kao sirovina u tekstilnoj industriji.
Procjene govore da bi kružna ekonomija i dosljedna primjena načela 4R mogli samo gospodarstvu Europske Unije godišnje doprinijeti oko 1,9 trilijuna eura, a taj je iznos trideset i šest puta veći od BDP-ja Hrvatske, devet i pol puta veći od BDP-ja Grčke, jednak godišnjem BDP-ju Italije ili polovici BDP-ja Njemačke. Osim ekonomskih ušteda, ostvarile bi se i brojne druge pozitivne posljedice na gospodarstvo, društvo i okoliš, prije svega smanjilo bi se vađenje (neobnovljivih) sirovina, poboljšala bi se kvaliteta zraka zbog manje spaljivanja, poboljšala kvaliteta vodocrpilišta zbog manje toksičnih materijala na odlagalištima otpada. Također, kružno gospodarstvo stvara brojna nova radna mjesta. Tako procjene govore da se za svakih 10.000 tona otpada može stvoriti 1 radno mjesto ako se taj otpad spaljuje, 6 radnih mjesta ako se baca na odlagališta, 36 radnih mjesta ako se reciklira i 296 radnih mjesta ako se ponovno koristi. Zato se danas sve više govori o „zelenim radnim mjestima“ (Green Jobs5, Environmental Jobs) kao rastućem segmentu gospodarstva.
Upravo Europska unija brojnim strategijama i programima nastoji afirmirati zelena radna mjesta, zelene projekte i zelena poduzeća kroz čitavo zakonodavstvo i kroz Strategiju Europa 2020. Cilj svih tih inicijativa je povećati prenamjenu i recikliranje postojećih ili već korištenih materijala i proizvoda kako bi se razvili novi poslovi i otvorila nova radna mjesta. Procjene za EU govore da povećanje produktivnosti “recikliranja” za 30% do 2030. godine može povećati BDP-a za skoro 1%, uz stvaranje 2 milijuna radnih mjesta. Najvažnije aktivnosti u tom prelasku na cirkularnu ekonomiju bit će (1) suštinski bolje upravljanje otpadom (pretvaranje otpada u novi resurs), (2) razvoj poslovnih modela ekonomije dijeljenja (Sharing Economy) i (3) povećanje efikasnosti postojećih resursa. Do sad su brojne europske zemlje napravile velike korake u implementiranju modela cirkularne ekonomije. Posebno se ističu Njemačka, Škotska i Švedska.
U Njemačkoj se čak 65% ukupnog otpada reciklira i kompostira. Švedska je zemlja u kojoj zeleno liderstvo ima dugu povijest pa već reciklira više od 50% ukupnog otpada (odnosno čak 99% otpada iz kućanstva). Zemlja ima cilj da već u 2020. godine postigne 0% otpada u privatnom i poslovnom sektoru.
Cirkularna ekonomija transformira svaku industriju, donosi nove poslovne modele i utječe na životne navike koji otpad tretiraju kao resurs za ponovnu upotrebu. Zato je kružno gospodarstvo odlična prigoda za razvoj malog i srednjeg poduzetništva i odgovor na probleme nezaposlenosti u gospodarstvima kao što je Hrvatska.
Glavnu ulogu u postupku prijelaza na kružno gospodarstvo ima poduzetništvo kroz stvaranje kvalitetnijih proizvoda koji će biti konkurentni upravo zbog svoje trajnosti. Dok kod nas u potpunosti ne zaživi pravi Plan gospodarenja otpadom, kućno kompostiranje, centri za ponovnu uporabu, novi sustavi u sortirnicama, zelene javne nabave, zeleni programi i projekti,
Cirkularna ekonomija tijesno je vezana uz ideju društveno odgovornog ponašanja i poslovanja. Jedan od najboljih „manekena“ društvene odgovornosti je Papa Franjo koji se vozi u starom Ford Focusu, nosi jeftine ortopedske cipele, skinuo je blindirano staklo s papamobila da bude „bliže narodu” i nije se nikad potpuno preselio u službenu Papinu rezidenciju u Vatikanu već živi u malom stančiću. I ne samo to, Papa Franjo je pokrenuo Laudato Si’ Challenge startup akcelerator Vatikanske akademije znanosti temeljen na enciklici Laudato Si o društveno odgovornom ponašanju kojim se želi širiti mentalitet i duh cirkularne ekonomije i održivog ponašanja prema ljudima i okolišu.
Zato su pojmovi koji se tijesno vežu uz cirkularnu ekonomiju upravo „društvena odgovornost, etička kompanija, etično poslovanje, odgovorno poslovanje, briga o zajednici i okolišu, energetska, sirovinska, ekološka, zdravstvena održivost, etičan i odgovoran dizajn… Što zapravo znače ti pojmovi?
Društvena odgovornost je etičko ponašanje koje se temelji na ideji da svaka organizacija i pojedinac imaju zadatak djelovati u skladu s interesima šire zajednice. Društvena odgovornost od poduzeća traži da se postigne ravnoteža između poslovnih ciljeva i održivosti ekosustava. Korporativna društvena odgovornost je nastojanje da se posluje etično, stvara ekonomski rast, ali ujedno podiže kvaliteta života radnika, njihovih obitelji, lokalne zajednice i društva kroz razne aktivnosti kružne ekonomije. Ujedno, u prvi se plan stavlja zahtjev da proizvodi i usluge poduzeća budu društveno održivi (Socially Sustainable6).
Dakle, cirkularna ekonomija je poslovni model u kojem se svi proizvodi mogu ponovo iskoristiti, popraviti, obnoviti ili reciklirati. Umjesto linearnog modela proizvodnje u kojem svi potrošeni proizvodi završe „u smeću“, valja kreirati, dizajnirati, proizvoditi i trošiti stalno djelujući kružno, od sirovine do proizvoda koji se može ponovo iskoristiti i obnoviti.
Valja istaknuti da se poslovna kultura cirkularne ekonomije temelji na vrijednostima koje se donekle razlikuju od tradicionalnih vrijednosti korporacija iz linearne ekonomije. Iako je glavni zadatak i dalje postići rezultat, dakle imati rast i razvoj, ne valja stavljati brojke ispred vrijednosti. Ekonomske rezultate ne treba postići po svaku cijenu, nečasno, neodrživo, gazeći ljude, ne poštujući moralne norme i ignorirajući ekološke standarde. Sve se kompanije u svojim misijama i vizijama kunu u održivost i brigu za ljude i okoliš, ali se mnoge u utrci za profitom ponašaju upravo suprotno. Te vrijednosti u kružnoj ekonomiji više nisu samo za zidove i dokumente nego ih valja svakodnevno živjeti. Posebno treba voditi računa o tome da ljudi koji narušavaju vrijednosti kružne ekonomije predstavljaju dugoročnu rak ranu poslovne kulture poduzeća, a ujedno štete čitavoj planeti i budućnosti ljudskog roda.
Mnogi kritičari ističu da je društveno odgovorno ponašanje (DOP) zapravo udaljavanje poduzeća od ekonomskih ciljeva i tek skup kozmetičkih zahvata za mazanje očiju javnosti (“Greenwashing„7). Srećom, istodobno, postoji globalni zakret među kompanijama i menadžerima od opsjednutosti profitom i mjerenjem BDP-ja prema kvaliteti života i indeksu sreće (Happiness Index).
Niz je zanimljivih primjera društveno odgovornih kompanija koje pokušavaju istraživati i primjenjivati ideje i rješenja kružne ekonomije. Jedan od takvih je General Electric i njegov program ECOMAGINATION8. Radi se o liniji proizvoda koji značajno poboljšavaju rješavanje kupčevog problema na ekološki način. Svi se ti proizvodi temelje na obnovljivim izvorima energije i smanjenju emisije ugljičnog dioksida. Od malog projekta ova inicijativa je u desetak godina postala značajan segment ponude i prodaje General Electrica. Ecomagination portfolio proizvoda narastao je sa 17 na 88, s ostvarenim godišnjim prihodom preko 20 milijardi US$
Drugi primjer je Google Green9, projekt efikasnog korištenja resursa koji se u potpunosti oslanja na obnovljive izvore energije. Investicijama u štednju energije i supstituciju izvora Google je smanjio potrošnju u svojim podatkovnim centrima u prosjeku za 50%, a radi se o iznosima koji se mjere u milijardama US dolara.
Treći primjer je američka tvrtka Method10 čiji proizvodi za čišćenje se ne rade iz štetnih materijala već su sastavljeni od prirodnih materijala poput soje, kokosovog oraha i palminog ulja, pakirani u biorazgradive materijale.
Postaje očito da cirkularna ekonomija danas nije samo trend i filozofija nego i odlična poslovna prilika. Recikliranje je poznato od davnina, prije svega kod skupih sirovina poput aluminijskih ili čeličnih proizvoda, kasnije se tako reciklirala plastika, staklo, tkanina ili papir. No kao što je već rečeno, kružno gospodarstvo je daleko više od reciklaže otpada. U novije doba to postaje jedan od najvažnijih izazova kompanijama i povod da transformiraju svoj poslovni model. Evo još nekoliko primjera.
U američkom proizvođaču zrakoplova, kompaniji Boeing, otkupljivali su stare putničke avione, prepravljali ih u teretne avione i produljili im vijek trajanja za više desetaka godina. To je postao uspješni poslovni model kojim su ušli u novu tržišnu nišu. Kupci Nike tenisica od recikliranog materijala ili Adidasovih tenisica od plastike iz oceana ili razgradive C&A majice predstavnici su novog vala ekološki i cirkularno svjesnih potrošača. Isto vrijedi za konzumente eko-sendviča koji se gnušaju fast-food restorana. Priča počinje pobjeđivati novčanik. Upravo primjer C&A biorazgradive majice pokazuje da će čak i protivnici fast-fashion modne industrije biti kupci i tvrtki poput Nike,C&A ili H&M, ako one proizvedu superiorni proizvod koji ima cirkularno-zelenu priču. U kružnoj ekonomiji ljudi ne kupuju samo proizvod ili uslugu nego čitavo iskustvo njihovog proizvođenja i trošenja. Još jedan primjer je nizozemski gigant Phillips lightening koji više ne prodaje žarulje nego “iskustvo svjetla” kroz proizvode koji su energetski efikasni i traju dulje.
Cirkularna ekonomija se zalaže i za načelo Pet Dobrih (The Five Goods11), ekoloških, održivih i kružnom gospodarstvu primjerenih komponenti našeg životnog i poslovnog okruženja, a to su (1) dobri materijali (Good materials), (2) dobra ekonomija (Good economy), (3) dobra voda (Good water), (4) dobra energija (Good energy), i (5) dobro življenje (Good lives).
Prostor za oživotvorenje ideja kružne ekonomije otvara se svakog dana svakome od nas svuda. Umjesto da kupimo nove, možemo popraviti stare cipele. Stara odjeća može redizajniranjem dobiti novu svrhu i izgled. Sav „otpad“ trebamo sortirati u kategorije (staklo, plastika, papir, tkanina, organski otpad) kako bi se lakše reciklirao. Hrana koja na kraju dana stoji neprodana u restoranu ili na policama trgovina može se donirati ili „rasprodati“. Umjesto plastičnih vrećica koje u ogromnim količinama trošimo i odbacujemo, možemo koristiti ekološki prihvatljivije i dugoročnije alternative.
Težeći promociji ideja cirkularne ekonomije mnoge zemlje poput Njemačke i SAD pribjegavaju strategiji proširene odgovornosti proizvođača (Extended Producer Responsibility) s ciljem da tvrtke preuzmu odgovornost za vlastite proizvode i nakon što oni završe kao otpad. Zato proizvođači ambalaže pića, da izbjegnu plaćanje za staklenu ili plastičnu ambalažu koje će završiti kao otpad, pokušavaju otkrivati i koristiti biorazgradive proizvode. Isto se događa s trgovcima koji moraju naplaćivati plastične vrećice, pa će biti potaknuti tražiti ekološki bolja rješenja. Važno je znati da EU do 2024. godine planira uspostaviti sustav proširene odgovornosti proizvođača za sve vrste ambalaže.
U mnogim istraživanjima i tekstovima o cirkularnoj ekonomiji kao primjer se koristi tekstilna indistrija. Jedna od institucija koja vodi posebnu brigu o ostvarenju projekata i poticanju zaokreta prema kružnom gospodarstvu je Ellen MacArthur Foundation. U svojem izvješću izdanom 2017. godine pod naslovom „Nova tekstilna ekonomija“ (A New Textiles Economy”, ta zaklada ističe četiri ključne ambicije koje se moraju ostvariti u tekstilnoj industriji koja će biti cirkularna: (1) isključivanje neobnovljivih materijala iz procesa; (2) transformacija procesa dizajniranja odjeće, njene prodaje i korištenja tako da se izbjegne odbacivanje i kratkotrajno korištenje; (3) radikalno poboljšanje procesa recikliranja transformacijom pristupa dizajnu i proizvodnji te (4) osiguranje efikasnog korištenja tekstilnih resursa i zaokret prema ulaznim sirovinama koje se mogu ponovno koristiti.
Drugi primjer je građevinska industrija. Ona je primjer jedne od djelatnosti koja proizvodi najveće količine otpada. Cirkularna ekonomija trebala bi biti odgovor i rješenje na putu smanjenja ovih negativnih posljedica na ljude i okoliš. To je djelatnost od velike važnosti za gospodarstvo Europske Unije i svih njenih članica. U građevinarstvu je zaposleno 18% svih djelatnika u EU i ta djelatnost doprinosi BDP-ju Unije oko 9%. Istodobno, to je djelatnost koja je karakterizirana izrazito visokom stopom korištenja neobnovljivih resursa i koja proizvodi ogromne količine otpada brzim i nezaustavljivim tempom.
Iako je u početku glavni naglasak aktivnosti afirmacije ideja kružnog gospodarstva bio usmjeren na recikliranje, uskoro je prevladalo uvjerenje da je najveći doprinos ove ideje u stvaranju novih, cirkularnih poslovnih modela koji omogućavaju drukčiji pristup korištenju resursa.
Razvojem novih tehnologija, posebno digitalizacije, razvijaju se značajno bolji modeli efikasnog korištenja svih resursa i proizvoda. Na primjer, tradicionalni pristup alatima u domaćinstvu je da svatko posjeduje sve što mu treba, poput pile, bušilice, ljestvi, čekića, sjekira i drugih alata. Tako svako domaćinstvo po ostavama i garažama gomila stvari koje će koristiti jednom u godini, pa i rjeđe, samo zato što postoji navika „posjedovanja“ da bi se trošilo i koristilo. Cirkularna ekonomija dovela je i do afirmacije novih pojmova kao što je ideja ekonomije dijeljenja (Sharing Economy). Umjesto da posjedujemo ono što nam rijetko treba, možemo to dijeliti sa svima drugima. Tako jedan jedini portal za čitav kvart ili grad može postati mjesto na kojem će se povezati oni koji nešto posjeduju (a ne koriste) s onima koji to ne posjeduju, a treba im na neko vrijeme. U takvom modelu gospodarenja stvarima stotine stanovnika nekog dijela grada mogu dijeliti jednu bušilicu, ljestve, pilu, čekić, sjekiru i slične alate, umjesto da ih svatko posjeduje i vrlo rijetko koristi. Na isti način možemo organizirati racionalnu razmjenu automobila (car sharing), slabo korištenih nekretnina i pokretnina (apartment sharing, tractor sharing, boat sharing, yacht sharing…).
Cirkularni poslovni modeli mogu se definirati kao poslovni modeli koji se temelje na „petljama“ koje se zatvaraju, sužavaju, usporavaju, dematerijaliziraju ili intenziviraju kako bi se omogućilo korištenje minimalnih količina ulaznih resursa i njihovog pretvaranja u otpad, gubitak energije ili slabo iskorištenje. U takvim modelima posebna se pažnja posvećuje recikliranju kao obliku zatvaranja petlje, boljem iskorištenju sirovina kao obliku sužavanja petlje, korištenju drukčijih procesa kao obliku usporavanja ili produženja petlje ili intenzivnijem korištenju radi brže i racionalnije amortizacije resursa. Također, mogu se koristiti zamjene načina trošenja resursa softverskim rješenjima kao oblik dematerijalizacije. Kao što pokazuje Slika 4. tih pet načina pristupa racionalizaciji resursnih „petlji“ ujedno predstavlja pet mogućih strateških pristupa transformaciji tradicionalnih linearnih modela gospodarenja novim, cirkularnim modelima koji donose inoviranje poslovnih procesa i čine ekonomiju kružnom.
Kao što smo više puta istaknuli, cirkularna ekonomija novi je ekonomski model koji zamjenjuje donedavno najpopularniji linearni. Tradicionalno poimanje života svodilo se na politiku uzimanja, iskorištavanja i odbacivanja, dok cirkularni model zagovara povratak prirodi i ponovno iskorištavanje već upotrijebljenog. Skretanje pažnje na energetsku učinkovitost i ekološku održivost temelj je ovog načina razmišljanja, a može se primijeniti na sve aspekte života. Glavne prednosti kružnog modela su ekonomske uštede, nova radna mjesta, štednja i racionalna uporaba resursa i energije te doprinos ublažavanju klimatskih promjena. Kao takav, model je primjenjiv na čitav lanac stvaranja vrijednosti, od dizajna i proizvodnje preko distribucije i prodaje, od korištenja i potrošnje proizvoda preko njegovog popravljanja, prepravljanja i recikliranja do vraćanja u novi proces dizajna i proizvodnje kao obnovljene sirovine, kao što pokazuje Slika 5.
Iza cjeline ovog procesa stoji, kao što je već rečeno, drukčiji svjetonazor i sustav vrijednosti koji gleda dugoročno, a ne kratkoročno, koji se temelji na održivosti i koji u prvi plan stavlja interes cjeline, a ne svakog od njenih dijelova. Pogledajmo ovaj važni konceptualni temelj kružnog gospodarstva koji se naziva sistemskim mišljenjem malo detaljnije.
Promjena mentaliteta počinje shvaćanjem da je cjelina važnija od dijelova. Pogledajmo jedan slikoviti primjer. Zrakoplovnoj kompaniji pokvario se avion na aerodromu u Bostonu. Analiza je pokazala da se radi o kvaru kojeg radnik održavanja može popraviti u par sati. No morao doputovati iz New Yorka jer nema lokalnog stručnjaka na raspolaganju. Za odluku što će se i kada uraditi bio je odgovoran šef održavanja.
Njegovo razmišljanje išlo je ovim smjerom: Pošaljem li smjesta servisera do Bostona, popravit će zrakoplov do 15 sati, ali istog dana više nema leta natrag. To znači da će morati prespavati u hotelu i na dnevnicu potrošiti 150 dolara. No pošaljem li ga sutradan rano ujutro, popravit će zrakoplov i podnevnim se letom vratiti, a ja ću uštedjeti na dnevnici i hotelskim troškovima.
Ta odluka šefa održavanja kompaniju je stajala 90.000 dolara jer su za poslijepodnevne letove morali iznajmiti zrakoplov. Tako je, zbog uštede od 150 dolara, nastao šest stotina puta veći nepotrebni trošak. Šef održavanja vjerojatno je krajem godine nagrađen zbog brige o snižavanju «svojih» troškova, a šteta je pripisana «višoj sili». O tome govori i poznata anegdota o četvorici slijepaca koje su pitali kako izgleda slon. Prvi se zavukao pod trbuh velike životinje pa reče: Slon je kao ogromni balon. Drugi se uhvatio životinjina repa pa ga ispravi: Nije točno, slon je nalik na zmiju. Treći se pobuni, držeći u ruci kljovu: Slon je nalik zavinutom koplju. Na to će četvrti koji se naslonio na slonovu nogu: Griješite, slon je poput debla drveta.
Ljudi su skloni ocjenjivati cjeline prema dijelovima koje vide ili kojima pripadaju. Radnici iz proizvodnje u upravnoj zgradi vide neproduktivne lijenčine koji preslaguju papire, sastanče, piju kavice i uživaju u neradu. Za ljude iz upravne zgrade koji misle da rade najvažnije poslove jer planiraju, dizajniraju, istražuju, organiziraju i upravljaju, problem su radnici u pogonu koji zabušavaju, ne realiziraju planove, rade pogreške i stvaraju probleme. Za direktora nabave najvažnija stvar su zalihe i puno skladište, da nikad ničega ne uzmanjka. Za direktora financija koji sve gleda kroz bilancu, zaliha je neproduktivno zamrznuti novac, pa bi idealno poduzeće trebalo biti praznih skladišta ili bez njih.
U političkoj stranci, sportskom klubu ili porodici možemo naići na slične probleme. Pojedinačni političari su zvijezde, a stranačka infrastruktura je neefikasni trošak. Ili, s podrškom stranke i njenih institucija svatko može postati zvijezda. Sportaši se bore i pobjeđuju, a klupski birokrate samo putuju i šminkaju se po turnirima. Ili, oni sve organiziraju i pripreme, pa stvore uvjete u kojima bi svaka budala mogla proizvoditi medalje. Mama brine za porodicu, a tata samo banči sa svojim društvom Ili, on radi i donosi novac koji svi drugi nemilice troše.
Jedna od zanimljivih ideja sistemskog mišljenja je koncept osposobljavanja sposobnih. Cjelina ima najviše koristi ako njeni najbolji dijelovi prosperiraju. Pogledajmo sljedeću priču koja je pred stotinjak godina punila naslovnice novina. Nakon velike suše, crnogorski je vladika Danilo putovao po svojoj maloj, ponosnoj zemlji, dijeleći rusku pomoć u žitu. Svakog bi domaćina pitao koliko vreća brašna ima u kući. Ako bi pokazao dvije, dobio bi dvije od Vladike. Onome koji bi imao deset, Vladika bi rekao: Evo deset na tvojih deset! Domaćinu koji bi zakukao da mu obitelj umire od gladi jer im je kuća prazna, Vladika bi odgovorio: Nijesi se snaš’o, zato ne dobivaš ništa!
Nije čudo da su Vladiku i njegov način dijeljenja pomoći ismijavale novine širom Europe. Međutim, ideja nije loša! U socijalnom smislu, osposobljavanje sposobnih nije prihvatljivo, ali sistemski gledano, za razvoj cjeline uvijek su najvažniji njeni najuspješniji dijelovi.
Zamislimo tri tvornice istog poduzeća. Prva je izrazito profitabilna, druga je prosječna, a treća stvara gubitke. Na kraju godine dobit prve prelijeva se u treću i sve zajedno ostvaruju prosječni rezultat. Nastavi li se sustav tako ponašati, pred njim je stagnacija i sigurna propast. Međutim, proda li poduzeće treću tvornicu i dobiveni novac uloži u nove kapacitete prve tvornice, moglo bi kao cjelina ostvarivati daleko bolje i održivije rezultate. Neracionalno podržavanje proizvodnih pogona koji nisu efikasni također je oblik linearne ekonomije jer produžava agoniju sustava koji bi trebao „umrijeti“ i svoje resurse prenijeti na onaj drugi koji je efikasniji i održiviji.
Iako je koncept osposobljavanja sposobnih prirodan i logičan, u svakodnevnom životu najčešće ga pobjeđuje logika jednakih trbuha. Ako su nam već mozgovi različiti, želuci su svima isti pa imamo pravo na jednaku količinu hrane. Po tom se pristupu sposobni ne smiju previše isticati niti poticati. Najbolje je da smo svi podjednako jadni, bar se nitko neće zbog toga dodatno loše osjećati. I takvo ponašanje zapravo je odraz mentaliteta linearnog razmišljanja u kojem se ne sagledava sistemska perspektiva niti traži sinergija.
Sve što se zbiva u bilo kojoj organizaciji, valja prvo promatrati sagledavanjem cjeline, njene vizije, misije, ciljeva, projekata i programa, a nakon toga se sustav organizira i zadaci podijele na one koji će ih realizirati. Misli li sistemski, uspješnog rukovoditelja ne smiju zanimati individualne pobjede nego zajednički uspjeh. Kao što kaže stara mudrost, ponekad moraš izgubiti neku bitku da bi dobio rat. Isto vrijedi za načela cirkularne ekonomije. Pobjeđujemo zajedno i tako dugoročno preživljavamo, umjesto da svatko pobjeđuje za sebe na račun drugih i našeg dugoročnog opstanka.
Sistemski pristup dovodi do organizacijske sinergije ili efekta 2+2=5 odnosno sustav je više od zbira njegovih dijelova. Svatko od nas sebi je najvažniji. Naša uloga i mjesto u sustavu čine nam se bitnim, dok su svi ostali sporedni. No, optimum cjeline je redovito zbir suboptimuma dijelova. Za šefa koji razmišlja cirkularno i održivo, ključno pitanje svake aktivnosti, akcije, odluke i pothvata jest što oni dugoročno znače za poduzeće i njegovo okruženje. Uspjeh svih uvijek je važniji, ali često traži veće ili manje, individualne i skupne «žrtve». No želimo li pobijediti zajedno, moramo se uskladiti.
Pogledajmo još jedan aktualni primjer. Hrvatska brodogradnja je desetljećima godišnje stvarala oko milijardu dolara prihoda i oko 1,1 milijardu dolara troškova. Država je subvencijama i garancijama sustavno pokrivala taj gubitak iz proračuna. Do nedavnog raspada ovog sustava čitava je proizvodnja išla u izvoz, što je značilo da Vlada subvencionira strane brodare koji kupuju naše brodove po 90% proizvodne cijene.
Razlozi su iz ekonomske perspektive potpuno iracionalni, ali su s političke perspektive kristalno jasni. Škverovi ne bi lako podnijeli bankrot i gubitak tisuća radnih mjesta, kooperanti i lokalne zajednice bi se pobunili, ulica bi mogla nezadovoljstvo usmjeriti protiv aktualne vlasti, izazvati nerede, proteste i uzburkati svakodnevnicu stvarajući raspoloženje za promjene i reforme što nijednoj vlasti nije drago.
Primijenimo sistemski pristup na analizu problema. To znači da nas ne zanima brodogradnja sama po sebi nego njeno mjesto u hrvatskom gospodarstvu kao cjelini. Pritom nam je cilj „zatvoriti petlju“ da bi se resursi ove djelatnosti koristili što racionalnije u spoju s resursima svih ostalih djelatnosti. Zamislimo da naša zemlja ima ozbiljnu strategiju razvoja turizma i želi tu djelatnost afirmirati kao najveći prioritet. Tada je zadatak svake privredne grane, od brodogradnje, znanosti, poljoprivrede, prometa do zdravstva i školstva, stvarati sinergiju koja će omogućiti turizmu uspjeh. Kako to realizirati?
Vratimo se brodogradnji. Kako bi ona mogla pomoći turizmu? Zamislimo ljeto u Splitu, Dubrovniku, Rijeci, Opatiji, Puli, Poreču, Rovinju… Žele li turisti autom doći do centra grada, satima će stajati u kolonama ili kružiti, tražeći parkiralište. A naša bi brodogradilišta mogla svake godine sagraditi po jedan brod-parkiralište koji bi se smjestio u riječkoj, gruškoj, splitskoj ili pulskoj luci i na sebe primio 750 vozila. Usput bi na gornjim katovima nudio sadržaje potrebne turizmu: zdravstvenu polikliniku, trgovački centar, disko klub, dječji vrtić i sportska igrališta. Smanjila bi se neracionalna potrošnja benzina vozila koja kruže tražeći parking, a naša brodogradilišta služila bi optimumu cjeline i održivom razvoju hrvatskog turizma. Primjer pokazuje da cirkularna ekonomija nije samo „recikliranje“ nego prije svega sinergija i optimizacija cjeline na račun njenih dijelova.
Već smo govorili o ekonomiji dijeljenja (Sharing Economy) na primjeru racionalne uporabe automobila, apartmana, ljestvi, bušilica, pila i čekića. Takvo „mentalno recikliranje“ resursa zove se još i Crowdsharing – podjela od strane mnoštva. Uz takvo bolje sinergijsko korištenje materijalnih resursa, danas se pojavljuju i drugi oblici dijeljenja koje zapravo „množi“ i gdje se može mnogo bolje raspolagati sa skupnim resursima nego na današnji, linearni način. Uzmimo samo dva primjera kao što su to Crowdfunding (financiranje od mnoštva) i Crowdsourcing (suradnja s mnoštvom).
Crowdfunding je model cirkularne ekonomije utoliko što omogućava da mnogi poduzetnički projekti koji ne bi našli podršku banaka ipak mogu biti pokrenuti mikrofinanciranjem iz mnoštva individualnih priloga. Tako se stvara sinergija ideja i njihove realizacije i smanjuje broj neuspješnih projekata i nefinanciranih, a vrijednih ideja. Crowdsourcing je model cirkularne ekonomije utoliko što daje prigodu poduzećima da pojednostavne svoju organizacijsku strukturu i ne moraju sama razvijati sve segmente svojeg poslovanja (od kojih mnogi zbog ekonomije veličine (Economy of Scale) neće biti racionalni i ekonomski opravdani nego se može osloniti na „mase“, njihovo znanje, vještine i radni doprinos. Umjesto da svatko radi samo za svoju kompaniju, bez obzira treba li ga ona svih 8 sati radnog dana, svatko može raditi za mnoge kompanije i svakoj davati upravo onu količinu i kvalitetu rada koja je svakoj od njih potrebna. Takav pristup također omogućava velike uštede u troškovima rada i predstavlja, u suštini, neku vrstu pametnog recikliranja talenata i znanja.
Pokazani primjeri govore nam da su potencijali cirkularne ekonomije svuda oko nas, ali je za zaokret presudna promjena mentaliteta. Moramo promovirati nove vrijednosti da bismo dobili željeno ponašanje. Valja razmišljati sustavno, cirkularno i održivo, nesebično i sinergijski, u protivnom, osudit ćemo gospodarstvo i društvo na ulazak u slijepu ulicu neodrživog razvoja.
Prof. emer. dr.sc. Velimir Srića
______________
1 https://www.youtube.com/watch?v=PUwmA3Q0_OE
2 https://en.wikipedia.org/wiki/Circular_economy
3 https://en.wikipedia.org/wiki/Circular_economy#cite_note-Boulding1966-5
4 https://www.amazon.com/Economics-Natural-Resources-Environment-Pearce/dp/0801839874
5 https://www.goodwork.ca/
6 https://en.wikipedia.org/wiki/Social_sustainability
7 https://en.wikipedia.org/wiki/Greenwashing
8 https://www.ge.com/reports/ecomagination-ten-years-later-proving-efficiency-economics-go-hand-hand/
9 https://sustainability.google/
10 https://methodhome.com/
11 http://www.mcdonough.com/the-five-goods/
DOBRA HRVATSKA
Listopad, 2023.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.