Kolumna Andreja Pavlović: OTPORNOST za donositelje odluka

Isti način razmišljanja, sve po starom. Drugačiji način razmišljanja, umijeće boljeg.

U prošloj kolumni o održivosti za donositelje odluka istaknula sam da je održivost složena i da je to jedan od ključnih problema (visokopozicioniranih) donositelja odluka današnjice, jer ako je svijet složen, rješavanje složenih problema ne može biti brzopotezno jednostavno kao izrada instant juhe iz vrećice. Svijet prije korona virusa bio je već dovoljno složen, a s korona virusom složenost eksponencijalno raste. Tako se u javni prostor, skoro na prstima, ušuljala još jedna riječ: resilience, otpornost, riječima Madeleine Albright kao „najbolji odgovor na katastrofu“.

Prema tumačenju hrvatske rječničke baze, otpornost je sposobnost pojedinca, organizacije ili čega drugoga da se nečemu odupre, a ako je riječ o vrsti, sposobnosti neke vrste da se suoči s različitim uvjetima preživljavanja. Ali, što točno znači suočiti se, oduprijeti se? Govorimo li o cjelini nekog sustava, otporan je onaj sustav koji je sposoban opstati, prilagoditi se i napredovati unatoč turbulentnim promjenama i neizvjesnosti. Ako je riječ o organizaciji, otporna je ona koja je u stanju predvidjeti, pripremiti se za postupne promjene, ali i nagle poremećaje kako bi preživjela i brzo opet uspješno profunkcionirala nakon teškog razdoblja. Kad je riječ o pojedincima, otpornost podrazumijeva sposobnost dobre prilagodbe na poteškoće, traume, tragedije, prijetnje ili neke druge značajne izvore stresa, ali i osoban rast.

Andreja Pavlović*
Autorski članak

Međutim, instinkt koji svi prirodno osjećamo u vremenima iznenadnih, a s korona virusom i dramatično dalekosežnih poremećaja, da se čim prije želimo vratiti u naše stare živote, u ovom i svakom sljedećem slučaju nije više dovoljno dobar vodič. Naime, taj nas instinkt potiče da se čim prije želimo vratiti u prostor ugode, zaboraviti na poteškoće, zanemariti bolne lekcije i nastaviti sve po starom (kao da se ništa nije ni bilo dogodilo).

Sve je jasnije, ipak, da povratak na „normalno staro stanje“ više neće biti moguć i da jedino što možemo jest prilagoditi se – najviše što možemo na „normalno novo stanje“. Da bismo to mogli, moramo moći povezati dva naoko nepoveziva koncepta: otpornosti i održivosti, jer svaki od njih pričajući svoju priču zaokružuje cjelinu.

Koncepti održivosti i otpornosti u uskom su uzajamnom odnosu. Razvoj otpornosti sustava omogućuje njegovo kontinuirano funkcioniranje, kao i ostvarivanje održivosti. Održivost sustava s druge strane povratno utječe na njegovo usklađivanje s novonastalim okolnostima, čime se jača i njegova otpornost.  Kroz ovaj suodnos oblikuju se otporna i održiva društva i gospodarstva koja šokove, poremećaje, katastrofe (ljudske i prirodne), a sad i pandemiju koriste za poticanje obnove, inovativnog razmišljanja te prije svega, transformaciju dosadašnjeg načina razmišljanja i djelovanja s pogledom na ciljeve održivog razvoja. Zašto baš na ciljeve održivog razvoja? Pandemija koronavirusa pokazala je svu ranjivost pojedinaca, organizacija, sustava, gradova, država i svijeta. Povremene katastrofe, poremećaji i šokovi, svaka za sebe i sve zajedno nisu mogle ni približno tako dramatično pokazati koliko je malo potrebno da se u pitanje dovedu godine napretka i poprime sasvim drugačiji smjer ili da se preispita dosadašnji smjer razvoja koji je onemogućavao postizanje ciljeva održivog razvoja.

Donositelji odluka su kao nikad prije suočeni sa svakodnevnim paradoksima u kojima pomiruju (skoro pa) nepomirljivo. Pri tome na raspolaganju imaju nekoliko vrsta ponašanja:

1. obrambeno (tako sprječavaju da se dogode loše stvari i štite postignuto)
2. progresivno (tako omogućuju da se dogode dobre stvari i postižu rezultate)
3. dosljedno (ciljevi, procesi, rutine)
4. fleksibilno (ideje, novi pogledi, akcije)

Neminovne tenzije između dosljednog i fleksibilnog, obrambenog i progresivnog tjerat će ih na delikatnu potragu za novom matricom razmišljanja, jer sa starom koja nije funkcionirala ni u svijetu prije korone neće se moći suočiti i/ili riješiti ni jedan problem. Morat će prevladati način razmišljanja u kojem je nešto crno ili bijelo i početi ‘misliti povezivanjem‘. Tako će lakše uočiti da neće moći razmrsiti današnje probleme nastave li ‘misliti analiziranjem’ i nastave li se ponašati na način ‘zar ne znaš tko sam ja‘. Donositelji odluka morat će (pre)usmjeriti svoje organizacije i na usvajanje vještina prilagodbe, odnosno:

1. kapaciteta za prilagodbu na višestruke i dugoročne buduće rizike te učenje (čemu uopće služi The Global Risks Report 2020?)
2. kapaciteta za predviđanje i preveniranje budućih sličnih mogućih događaja (zašto nas epidemija SARSA nije ničemu naučila i jesmo li mogli unaprijediti sanitarne uvjete i zabraniti „mokre tržnice“?)
3. kapaciteta za uspješnu apsorpciju šoka i oporavak korištenjem dostupnih i vještina i resursa i razvojem novih sposobnosti

Svakako, zahtjevno je kad su društvo i gospodarstvo skoro pa zamrznuti, razmišljati o bilo čemu drugome osim o preživljavanju. Međutim, povjerenje u donositelje odluka sve će više ovisiti o procjeni svakog od nas koliko su sposobni imati dobre procjene i hoće li njihove odluke dovesti do dobrih ili loših rezultata.

Ali u ovom slučaju dobri ili loši rezultati odlučuju o sudbini svih nas 7,8 milijardi stanovnika koliko nas trenutno ima na planetu koji se zove Zemlja.

Andreja Pavlović
*   Hauska & Partner, članica Uprave, partner i stariji savjetnik
Predsjednica Zajednice za društveno odgovorno poslovanje HGK
Promotorica društvene odgovornosti i održivosti

DOBRA HRVATSKA
Travanj, 2020.

Andreja Pavlovic

više objavaBio

Članica Uprave H&P d.o.o., partner i stariji savjetnik, Predsjednica Zajednice za društveno odgovorno poslovanje Hrvatske gospodarske komore

• Andreja Pavlovic

  https://odgovorno.hr/author/andreja/

  Kolumna Andreja Pavlović*: Održivost za donositelje odluka