Vrijeme u kojem upravo živimo, bilježi, proživljava i pamti relativizaciju svih razina naše kreativnosti, naše rutinske sigurnosti i mirne svakodnevice.
Vidimo to po širenju pandemije korona-virusa koji preplavljuje svijet. Ono što je najplastičnije je udar na temeljne putove i načine komunikacije. A komunikacija je i susret, sugovorništvo, društvenost svih pojava i oblika.
Mihovil B. Matković
Autorski članak
Komunicirati znači postojati. Ili drukčije: ništa tako dominantno ne uvjetuje opstanak civilizacije kao komunikacija. Nije potrebna iznimna mudrost da zaključimo da dokinuće i nedostatak stvarne komunikacije vodi u kroničnu letargiju. Filozofi to prepoznaju kao stanje kliničke dosade i istodobnog nedostatka uvjeta za postojanje. Sociolozi drže da ti preduvjeti predstavljaju jedan od najtežih oblika krize suvremene civilizacije.
Dok poslovni i društveni život zamire, Zemlja, medij naše egzistencije, pokazuje znakove oporavka. Jer u stanju opsesije i opijenosti suvišnim stvarima bez ikakve obnovljive vrijednosti, zaboravili smo da i Zemlja želi živjeti. I dok pandemijski virus napada naša pluća, organ koji omogućuje život, Zemlja, kao da je konačno iznova prodisala. Virus ne da čovjeku da diše, a Zemlja je oživjela.
Ne znam možemo li se složiti, da upravo čovjek, već dugo, dugo, ne dopušta Zemlji da diše… Da je upravo čovjek počinitelj tog nezahvalnog, nedostojnog, nečasnog i bezbožničkog čina Zemlji. I da taj isti čovjek, uz vidljive i opipljive znakove, ne primjećuje da se vrijeme, i ultimativni događaji sve više ubrzavaju. Da više nema najavnih znakova i simptoma nevolja i ugroženosti. Da smo sve izloženiji prepadu i svršenom činu…
Zaokret u tehnološkoj bajci
Mali podsjetnik na slike pozornice naše suvremenosti, naših okolnosti i stanja: sve je stalo. Stali su svi naši rokovi, nema kalendara, nema brojača minuta, nema fiksnih obveza, nema zrakoplova na obzorima, brodova na morima, automobila na cestama, ne dime ventilatori na proizvodnim pogonima, nema umjetnosti, druženja i susreta ljudi, ne voze poslovni vlakovi, nema estrade … A što da radi čovjek!? Prebire po portalima i prepusti se virtualnosti i sjeća se Raja…? Broji nepotrebne stvari i novčanice?! Ne znajući da onaj koji stvara nepotrebne stvari i nudi ih drugima, i svijetu kao rješenje, i sam postaje nepotreban. I sam završava kao nepotrebna stvar (na otpadu)!?
Treba se upitati: ima li danas, sada, takvih educiranih, hrabrih analitičara, stratega i prognozera da pokažu znanje, anticipaciju planove za barem jedno desetljeće. Gdje su fakiri i vračevi naše moderne da predvide rast, krivulje, trendove, deficite, perspektivu… ?
Što to govori o našim prioritetima!? Upravo da je potreban zaokret u našoj tehnološkoj bajci. Da sigurnost naše civilizacije moraju usmjeravati vjerodostojni pojedinci. Što je bitno? Moramo smisliti kako da ih otkrijemo i damo im placet. A što je poanta? Imamo li ih? I tko će biti onaj koji će uvjerljivo izgovoriti to bitno i započeti novu misiju Zemlje. Tko će prekinuti ovo kliničko stanje u kojem su svi kultni fenomeni našeg vremena bolno izrelativizirani? I još delikatnije, još dvojbenije: komu će, taj netko, povjeriti tu zadaću, tu misiju? A njen je temeljni zahtjev i poruka:
Čovjek i Zemlja moraju disati – za jedno! Zajedno!
Nulla dies sine linea! – rekli su mudri životni Latini. Ni jedan dan bez djela. Stoga je svaki dan potrebna inventura, štoviše, reinventura. I svaki je dan dragulj za sebe čiji je uspjeh i vrijednost ono što ćemo tog dana planirati i učiniti za druge. Za članove obitelji, prijatelje, marginalizirane, za svoj zavičaj – Zemlju, domovinu, svijet. To ne znati, ne doživjeti i proživjeti, to znači biti dramatično hendikepiran.
Sebičnost vodi u osamu, u najpogubniju i najsuicidalniju samoizolaciju koja priječi našu uključenost u misiju zajedničke budućnosti i odgovornosti za Zemlju i svijet. A sebičan i egocentričan čovjek i nije čovjek. On ne može doživjeti svijet kao prostor svog opstojanja. Ne može ga smatrati, niti zvati svojim. Jer Zemlja je (i) mnogo prije korona-virusa bila jedna, jedinstvena.
Naša je stvarnost prigoda da ovu činjenicu spoznamo i prihvatimo.
Mihovil Bogoslav Matković
Uvodni esej iz edicije UM 2021/Znanje i vrijednosti
www.odgovorno.hr
DOBRA HRVATSKA
Studeni, 2020.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.