Živimo u vremenu koje sebe voli nazivati društveno odgovornim vremenom, s društveno odgovornim poslovanjem. Da bi to postalo, da bi moglo postati univerzalno. Potpuno dosljedno, društveno odgovorno poslovanje (DOP) bih nužno i odmah povezao, za što se ovime javno zalažem, s njegovim širim kontekstom i zahtjevom koji najprikladnije određuje sintagma – društveno odgovorno življenje.
Zašto? Jednostavno stoga što društvo u kojem živimo, po svom civilizacijskom iskustvu, ne postoji tek kao poslovna praksa. Biti u društvu, prije svega znači u društvu živjeti! Stoga i govorimo o odgovornom življenju.
Ovako shvaćena društvena odgovornost, nužno u sebi uključuje odrednicu etičkog i estetskog. Jer etičko i estetsko čine životno okruženje mekšim, socijalnijim, spontanijim, inkluzivnijim, humanijim. Prikladno je ovdje parafrazirati Nietzschea po kojem estetsko služi kao zaštita od istine koja nam prijeti.
Bez ikakve dvojbe, i porecivosti, etički i estetski učinak društveno odgovornog življenja je važan i nepobitan.
On objedinjuje sve diverzificirane skupine da se, u svom šarenilu, osjećaju u svom društvenom okruženju kao kod svoje kuće.
Društvo koje ne živi odgovornost, stvara društveni autizam i suvišne ljude, one koji su društveno isčašeni i uvijek negdje u tuđoj zemlji.
Istinski estetsko društvo je altruistično, a ne društvo gole društvene, animalne tolerancije.
Etičko i estetsko, i životno odgovorno društvo je i empatijsko društvo koje ne segregira ljude prema njihovim tipološkim odrednicama. Primjerice po razini društvene afirmacije, mentalnoj i obrazovnoj superiornosti… Estetsko, i društvo odgovornog poslovanja i odgovornog življenja, ne kažnjava ljude koji su već društveno inferiorni, pa onda time i kažnjeni.
Rado povlačim paralelu DOP-a i društveno odgovornog življenja i pješačkog prijelaza. Da bi istinski služio svrsi, mirnom i sigurnom kretanju ljudi i prometa, pješački se prijelaz projektira na prikladnu mjestu i prikladno označava. Jednako tako, mora ga se uvažavati, pratiti, premjestiti kad treba na vidljivije mjesto. Sve da bi se konkretni ljudi osjećali dobro i sigurno, da bi bili dobro. Ne potvrđuje se slučajno čovjekov profil i njegova društvena slika na stvarnom, a u našoj priči, metaforičkom pješačkom prijelazu kao odgovornog sudionika-vozača ili pješaka u inače nesigurnom i tako masovnom mediju kao što je današnji promet.
Doista, društvo je, kao posebna vrsta prometa, poput pješačkog prijelaza, postalo opasan i nesiguran medij.
Morali bismo se, konačno, bez licemjerja i laži, odlučiti biti njegovi vjerodostojni moderatori i graditelji.
Upravo, odgovornim življenjem kao nultim preduvjetom svakog pa i odgovornog poslovanja.
Ali, bitno je znati da odgovorno ne živi samo onaj koji odgovorno posluje. I akademija može i mora živjeti i poslovati odgovorno, i politika, sveučilište, mediji, zdravstvo, šport… pa i estrada.
To je njihov, naravno i naš, moralni imperativ kao asocijacija ljudskih bića, da se podsjetimo na velikog Kanta.
Zaključno, biti odgovorna vrsta, civilizacija, društvo, naraštaj, znači, prije i iznad svega, odgovorno živjeti u najširem smislu. Tada je, odgovorno poslovanje samo jedan usputni razumljividio našeg moralnog atributa, našeg djelovanja, svijesti i integriteta.
Živeći, radeći i poslujući činim to na odgovoran način – prema sebi, drugima, svima, svijetu. I našoj planeti koja nas, još uvijek, barem prividno, ugošćuje.
Možemo li kao vrsta koja očekuje i koja želi biti plodna i sretna, pristati na išta manje?
Mihovil Bogoslav Matković