Od objavljivanja pjesme Friedricha Schillera “Oda radosti” (1785.) do praizvedbe Devete simfonije Ludwiga van Beethovena (1824.), u čijem je četvrtom stavku uglazbljena ta romantičarska pjesma, proteklo je punih 40 godina. Schiller je 1805. preminuo mlad, tako da nije svjedočio izrastanju Beethovenove simfonije u slavnu i možda najveću od svih. Nije mogao znati da će njegova “Oda radosti” postati himnom Europe, iskaz težnje za slobodom i jedinstvom ljudi.
Friedrich Schiller rodio se 1759. u duboko religioznoj obitelji, želio je studirati pravo i teologiju, no odluku o studiju nije mogao donijeti sam, nego ju je donio apsolutistički monarh württemberškog kraljevstva Karl Eugen (jedinstvena Njemačka još nije postojala; njen današnji teritorij prekrivalo je 790 državica), namijenivši Schilleru, sinu isluženog vojnog časnika – bolničara, profesiju vojnog liječnika. Osam je godina mladić učio medicinu, tijekom kojih nikad nije zaboravio svoj interes za stvari koje su mu bile bliske. Čitao je mnoge dramatičare, filozofe i teologe, ostao najdublje vezan za književnost. Zarana se razvio u hrabrog pronositelja ideja novoga doba, postao oštar protivnik feudalnog apsolutizma i društvene pokvarenosti te promicatelj romantičarskih koncepcija o snažnoj i nesputanoj ličnosti koja stremi slobodi pojedinca u zajednici braće i sestara, ljudi svijeta.
“Oda radosti” ili “Oda slobodi”. Potkraj studija, već 1781., o tome je progovorio u svom prvom i najvećem djelu – drami “Razbojnici”, koja slavi ljudske vrline i zahtijeva slobodu od tiranije feudalne aristokracije. Nakon što je za neposluh kralju odslužio prvu kaznu od 15 dana zatvora, odlučio se 1782. za bijeg preko granica kraljevstva, u Weimar, k prijatelju, skladatelju Christianu G. Körneru. Tih nekoliko godina bilo je najsretnije doba u njegovu životu, kako kaže. Završio je još dvije drame, a 1785. u časopisu “Thalia” (što ga je sam pokrenuo) objavljuje pjesmu “Oda radosti” (An die Freude). Postoji tumačenje da ju je Schiller prvotno nazvao “Oda slobodi” (An die Freiheit), ali je pod pritiskom (auto)cenzure promijenio slobodu u radost. Malotko se tada usudio govoriti o slobodi i pravednom društvu.
Nakon 15-ak godina promijenio je i dio teksta, smatrajući zanos pjesme pretjeranim. Želeći utišati njezin mladenački žar, u prvi plan stavlja jedinstvo svih ljudi umjesto revolucionarne ideje o pomirbi društvenih slojeva, što se vidi i u promjeni središnjeg stiha u prvoj strofi: umjesto “prosjaci će kneževima biti braća” napisao je “svi će ljudi biti braća”.
Radosti, božanska iskro / Divna kćeri edenska / Žarom tvojim prožeti smo /
U tvom hramu, nebeska! /Čarobnost se tvoja laća / Sveg što dijeli navika /
Svi će ljudi biti braća / Sred tvog blagog okrilja / Združite se milijuni /
Cjelov svijet nek’ prožima / Nad zvjezdanim dvorima / Otac drag nas mirom puni.
(Prepjevao Sead Muhamedagić, nakladnik Koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“, 2019.)
Na uglazbljenje čekalo se dugo. Građanstvo i mladi Schillera su doslovce obožavali, pa i mladi Beethoven, koji se zarana bavio idejom da “Odu radosti” uglazbi. I Beethoven se oduševljeno priklonio geslu koje je uskoro postalo poklič Francuske revolucije 1789. – sloboda, jednakost, bratstvo. No uhvatio se tog djela 1823. – 1824., glazbeno potpuno zreo, tri godine prije smrti. Čudesno je da je Beethoven skladao Devetu simfoniju već potpuno gluh. Glazbeni iskorak koji je Beethoven učinio svojom Devetom simfonijom isprva je sablaznio, a tek nakon nekoliko desetljeća i oduševio publiku. Iskorak je bio ogroman i nepojmljiv: prvi put u jednoj orkestralnoj simfoniji nastupaju i solisti te u finalu veliki zbor. Neki su tvrdili: “To više nije simfonija!”
Na praizvedbi je simfonija prošla slabo, a 20 godina poslije klanjali su joj se kraljevi. Od Beethovenova festivala 1845. simfonija poprima značenje europskog kulturnog jedinstva, a postaje i svojevrsni simbol njemačkog naroda. Svi su vladari, mnoge vlasti htjeli vezati njenu slavu uz svoje ime. U II. svjetskom ratu izvodila se za Hitlerov rođendan. Povodom pada Berlinskog zida 1989. pod ravnanjem Leonarda Bernsteina “Oda” se pjeva u prvotnoj ideji, kao “Oda slobodi”. Već je 1972. instrumentalna verzija skladbe prihvaćena kao himna Vijeća Europe, a himnom Europske unije postala je 1986. Iako ju mi danas češće spominjemo kao “Odu radosti”, u svojoj biti ona je i dalje “Oda slobodi”. Schiller čezne za slobodom. I kad ne govori izravno o slobodi nego o radosti, to je radovanje slobodi i jedinstvu svih ljudi.
Veliki umjetnici njemačkog naroda, Europe i svijeta, književnik Schiller i skladatelj Beethoven, ostavili su nam pjesmu-užitak, glas čežnje za mirom, slobodom, ljubavlju, jedinstvom i bratstvom. I danas, skoro 200 godina nakon praizvedbe, u godini Beethovenova 250. rođendana, velika ljudska čežnja još ostaje u pjesmi. Pjesmom iskazana.
Uz Goethea Schiller je najznačajniji njemački književnik uopće. U jednom razgovoru Goethe je ovako opisao bit Schillerova stvaralaštva: “Kroz sva Schillerova djela struji ideja slobode, a ta je ideja postupno, kako je Schiller dozrijevao, dobivala uvijek novo obličje. U mladosti je to bila fizička sloboda koja mu je pomogla u stvaranju i prešla potom u njegovo djelo. Poslije se ona preobrazila u idealni pojam čiste slobode.”
Goran Tudor
Konzultant i autor , utemeljitelj Poslovne inicijative DOBRA HRVATSKA, urednik portala www.odgovorno.hr, direktor M.E.P. d.o.o., predsjednik Udruge Mijelom CRO za podršku oboljelima od multiplog mijeloma i članovima obitelji, ali i planinar, inovator,
filantrop, slikar.
