I Biljana Borozan, i ja, i mnogi, mnogi slave – popravljivi proizvod. Mlada Šveđanka Greta Thunberg također, ali nije zadovoljna tempom akcija. A povod? Iznimno vrijedna direktiva u EU (u postupku usvajanja), reafirmira pravo potrošača na popravljivost i na dulje korištenje proizvoda.
Inicijativa EU Komisije u vidu Prijedloga o zajedničkim pravilima za promicanje popravka robe, svakako će pridonijeti afirmaciji održive potrošnje i poboljšati kružno gospodarstvo. Nametanje obveze proizvođačima /trgovcima da osiguraju kvalitetan servis tijekom i nakon jamstvenog roka, mijenja stanje. Jednako ili važnije u tome je implicite ugrađena premisa da se trebamo više služiti s onim što dobro služi, nasuprot stavu da je stvar dobra kad je nova ili u modi.
U ozračju razmišljanja o tom novom zakonu i pobjedi Biljane Borozan i njezine skupine u Europskom parlamentu usnio sam san koji obrađuje stanje i mogućnosti na dosta širi način.
SAN O PAMETI
– VRAĆANJU RAZBORA I REAFIRMACIJI PRAVA POTROŠAČA NA DOBAR PROIZVOD
Proizvodi trebaju/mogu biti trajniji, dijelovi zamjenjivi pa će i svakog trošenja resursa i gomilanja otpada po svijetu biti manje! „Jeftina“ kvaliteta dugoročno je štetna svijetu. Nužna je preraspodjela svjetskog narodnog bogatstva, i s time povezano, razvoj nove srednje klase koja će si moći priuštiti kvalitetniju kupnju! „Ugrađeni kvarovi“, a da bi se u kraćem roku „izmuzlo“ još novca od kupca, jest neetična praksa i takvih bi proizvođača trebalo biti čim manje, pa i pritiskom i osudom! Naša civilizacija može živjeti itekako sretno (sretnije) s manje hedonizma i stvari uza se.
***
Proizvodi će ubuduće morati biti popravljiviji
Ne budu li takvi, samo će rasti naš otpad, a padati održivost! Naime, već i ova EU direktiva će potaći naredna, zahtjevnija, zakonska rješenja – pravo potrošača na kvalitetan, popravljiviji i trajniji proizvod! Ako ste mlađi među nama, možda ćete se začuditi kad čujete da se zakonom prisiljava proizvođače na – kvalitetu. Nije li samo po sebi normalno očekivati da se proizvod tijekom korištenja da popravljati! Nije, zapravo jest, ali nije! U „starom nenormalnom kao novonormalnom“ društvu, ukotvio se stav kako se stvari oko mene/na meni trebaju ubrzano zamjenjivati novima, čim se jednom pokvare ili moda na to pozove. Od servisera ste često čuli: „ To ne treba popravljati. Isplativije vam je kupiti novo!“. Formula je dugo funkcionirala: u 10-ak godina čovjek kupi dva (polu-kvalitetna) hladnjaka, a ne samo jedan (kvalitetan). Model je osmišljen pred 40-ak godina, kada su i globalizacija i neoliberalizam krenuli svijetom!
Naravno i dijelovi trebaju biti zamjenjivi i popravljivi, a ne samo (skupi) sklopovi! Krajem 20. st. izumljena je „spasonosna logika“ lego-kocaka. U tili čas zamijeni se čitav sklop ili čak čitava stvar! Popravljanje led-lustera, kompleksnog sklopa televizora, nečeg na automobilu, sata.. danas baš tako funkcionira. Naravno da nam to nameće golem otpad, a troši resurse.
Trebamo reafirmirati profesiju servisera – razvijati nova zanimanja i sačuvati stara, onih ljudi koji „umiju popraviti“. Popravka i prepravaka skoro da i nema. Servisni obrti su skoro nestali. U Hrvatskoj se (odnedavno) brzo razvijaju samo radnje za popravak i prepravak tekstila, što je za pozdraviti. I zna se zašto je tako – osiromašeni sloj nema novca za novo.
Može li se razdoblje trajanja proizvoda produljiti osjetno iznad jamstvenog roka?!
U pučanstvu i biznisu udomaćio se stav da je ekonomski vijek trajanja predmeta smije biti kratak, osjetno kraći nego u 60-im i 70-im. Pa zar vijek trajanja nekih marki/tipova nije danas samo malo dulji od jamstvenog roka?! „Ovi kuhinjski uređaji trajat će vam do desetak godina“, saopćio mi je neki dan prodavač za jednu marku hladnjaka. Koliko je nekad trajala Bosh perilica ili stari dobri televizor Grunding? Triput više od današnjih proizvoda! I bilo je moguće izvršiti i sasvim mali popravak na njima. Koliko traje uložak-nožić za brijanje (od onog najrazvikanijeg proizvođača na svijetu), ako kupite tzv. ekonomično pakiranje od 12 komada. Pet do sedam brijanja, nakon čega počne grebanje i čupanje, a nestane lakog skidanja dlačica. A koliko traje četkica za zube? Manje od mjesec dana!!!
A plansku ugradbu nekvalitenih rješenja i materijala, tzv „ugrađeni kvar“, treba brzo i ispravno prepoznavati. Pojedini proizvođači planiraju trajnost dijelova/sklopova na kraći rok, ne bi li se kupac naveo na brzo/brže vraćanje sa zahtjevom za popravak ili čak kupnju novog proizvoda. Takvo poslovanje radi protiv načela društveno odgovornog.
Trajniji proizvodi omogućuju da se proizvod predaje od mene drugome, dalje na korištenje, iz ruke u ruku. Produljenje lanca korištenja postiže se na više načine: darivanjem, kupnjom second-hand , rentiranjem, dobrosusjedskom posudbom, zajedičkoj kupnji stroja i sl.
Filozofija „4R“ fascinira svojom cjelovitošću. Reduce (smanji kupovinu) & Repair (popravi staro) & Reuse (omogući novu upotrebu proizvoda, na način da rabljeni proizvod prepustiš drugom; uložit ćeš i vrijeme i energiju da pronađeš osobu-budućeg korisnika. Tek na kraju punog vijeka korištenja – dolazi ono poznato Recycle – oporaba odbačenog proizvoda u novu sirovinu. Afirmirat će se uskoro i drugi Re.
Zašto moram biti vlasnik da bih bio korisnik? Zašto jedini vlasnik?
- Ni jedan proizvod ne treba odbaciti u otpad, dok se ne iscrpe sve mogućnosti u traženju osobe koja bi ga rado preuzela na daljnje korištenje.
- Treba afirmirati filozofiju „uzastopnih vlasnika“ i „lanca dugog korištenja“; uvijek postoji neka druga osoba kojoj će rabljeni proizvod biti dovoljno dobar.
- I na kraju, ako se predmeti zajme, a ne kupuje, i tada će biti manje stvari na svijetu,. Posudba susjed susjedu, najam alata u Bauhausu, zajednička kupnja nečeg u krugu više prijatelja ili rodbine, zašto ne ?
Zašto je poticana i povećana potrošnja i proizvodanja toliko opstala, pola vijeka, bez pokušaja da suspregne?
Redukcija kvalitete donosi jeftiniju proizvodnju, a time i cjenovno prihvatljiviji proizvod. Osiromašeni srednji i niži sloj nema izbora, kupuje, kupuje ono jeftino jer mora! I unaprijed ga se „navine“ na požurenu drugu kupnju, jer nakon X vremena prvi proizvod se pokvari ili dođe nova moda. Planski isproducirani modni trendovi potiču stalnu kupnju novog i novog. „Robica za jedno ljeto“ popunjava nam izloge, štandove, kataloge – 100%! Nevjerojatne količine otpada prosljeđuju se tamo-nekome da ih pospremi, i što dalje od „naše kuće“. Još uvijek proizvođači ne haju mnogo za to, ali jednog dana morat će brinuti i za sve ono što ostaje iza potrošača njihove robe!
Stalna težnja sektora gospodarstva ka povećanju rasta, prodaje i profita, sve više se pokazuje u punom blijedom svjetlu, popraćena sa previše negativnih nus-efekata. Mjerenje blagostanja nacije kroz kriterij (obaveznog) rasta BDP, nije dostatno, i krivo je, jer ne govori ništa o pravom holističkom blagostanju sreći čovjeka.
Posljedice po održivost su prevelike
Gomile i gomile… goleme količine otpada naslagane su po svijetu, nemilosrdno odmiče „raubanje“ resursa Zemlje i jeftinog rada milijardi Zemljana.
I zato je donošenje ovog EU zakona toliko važno, jer naznačuje nove, posve drugačije filozofije!
Možda je ovo san kojeg ću opet jednom za pet ili godina sanjati. Ali neka. Kako je kazao Oscar Wilde: „sanjari vide zoru prije drugih.“
Za dobar život ne treba nam mnogo. A i bez toga bi nekako prošli.
(Dušan Radović, kultni beogradski radijski voditelj, od prije 50-ak godina)
Goran Tudor
Urednik portala, pokretač projekata i promotor DOP i OR, poduzetnik, menadžer, višestruki autor, volonter i dobrotvor
DOBRA HRVATSKA
Ožujak, 2023.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.