Dvojeći svojedobno o tome kako riješiti naše stambeno pitanje, pao je dogovor: nek’ to bude obiteljska kuća. Kao i većina odluka u životu i ova ima dobre i loše strane. Jedna od dobrih ili vrlo dobrih strana življenja u kući je ta što ste u mogućnosti imati povrtnjak, makar i mali, koji možete dodirivati, mirisati i promatrati svako jutro. Mali komad prirode koji daje povrtlaru mnogo više od svježeg povrća, iako je i to dovoljno. Kažu kako bi dan, svaki dan, trebalo započeti time da se nečim posvetite sebi, onome što okrepljuje, što jako volite. Za mene je idealan početak dana kada gotovo u polusnu po rosnoj travi odšetam do našeg 30 metara udaljenog povrtnjaka, uberem nešto svježeg peršinovog ili celerovog lista, poneku mrkvu, rotkvicu, rajčicu, malo rikole ili matovilca da bih od toga servirao doručak (u raspodjeli naših obiteljskih dužnosti ja sam izabrao pripravu doručka, večernje palačinke, i naravno drugo).
Ali nikad se ne dogodi da iz vrta iziđem samo odnoseći, a da prije toga nisam vrtu dao nešto zauzvrat. Uvijek si priuštim nekoliko minuta jutarnjega vrtlarskog razgibavanja, pa okopam jednu gredicu, pokupim koji korov ili povežem stabljike uz potporni kolac.
Taj vrt potiče našu obitelj na rutinu – naviku odgovornoga građanskog ponašanja tako što u vrtni komposter, koji smo dobili od grada Velike Gorice, ide sve, pa i najmanji biljni ostatak. Ostale vrste otpada sortirane po vrstama odnosim u obližnju reciklažu. Pa kad četvrtkom ujutro kamion Gradske čistoće prođe mimo kuće na broju 16 nađe u onoj našoj kanti za smeće, skoro metar visokoj, tek jednu, najviše tri male vrećice miješanog otpada. Ponosni smo na to.
***
Kao što već rekoh, naša obitelj – dva malca i dvoje odraslih – čvrsto njeguje naviku zdrave prehrane, pa tako – uz sve drugo – i onog jutarnjeg konzumiranja svježeg, sirovog povrća. Takav se doručak uklapa odlično u obrazac konzumiranja hrane nazvan “nula kilometara”. Od naše gredice do stola je 30 metara, praktično – nula. Nema tu onog lošeg utjecaja kemikalija/konzervansa na hranu ili zagađivanja okoliša od transporta. Sjetim se često u tom malom vrtu kako je lokalna, sezonska i što manje obrađena hrana “nulti zakon” zdrave hrane.
U Europi, ponajviše u Italiji, prilično je razvijen i pokret Slow food, odnosno “spora hrana”, u koje se povrće iz našeg vrta vrlo dobro uklapa, rastući prirodno na otvorenom tijekom cijele godine (bez forsiranja rasta i plodnosti umjetnim gnojivima i zaštitom), dajući nam od svoje svježe listove krcate hranjivima ranog proljeća, baš onda kada zima iscrpi iz naših organizama skoro sve zalihe minerala i vitamina.
Inače, uređivanje okućnice, uzgajanje cvijeća ili povrća i slično što čini “spori život” smijete raditi samo sporo i temeljito. Tijekom vrtlarenja, čovjek mijenja ritam iz brzog u spori, odvaja sebe od stresne svakodnevice, napaja dušu novom energijom. Zato obrađivanje vrtova u svijetu i kod nas u 21. stoljeću doživljava pravu renesansu.
Sagledavši sve to, na ovaj moj mali vrt ne gledam tek kao na riznicu svježe hrane i obiteljsku ljekarnu, već i kao prostor za svakodnevan tihi dodir s prirodom. Osjećam suptilne promjene godišnjih doba doslovce baš svaki put kad vrtu priđem.
prof. dr. sc. Samir Kalit
DOBRA HRVATSKA
Rujan 2023.