4.11.2016. Povijesni dan za klimu, za opstanak čovječanstva!
– Ta srijeda, 4. studenoga 2016, bila je povijesni dan za klimu i ljude. Ne, nije to bio još jedan dan koji će ostati upamćen po razarajućem uraganu ili tsunamiju što ruši sve pred sobom ili smirivanju nekog većeg ratnog žarišta. Bio je to povijesni dan kada je na snagu stupio Pariški sporazum o klimi, i to zahvaljujući tome što ga je brzo ratificirao dovoljan broj zemalja, njih 100, koje ukupno proizvode preko 55 posto svjetske emisije ugljičnog dioksida. Podsjetimo, Pariški sporazum potpisalo je 195 zemalja na 21. Konferenciji stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime, koja je održana u Parizu od 30. studenoga do 12. prosinca 2015. godine.
Ekepresna ratifikacija, u samo godinu dana!
Njime se nastoji zauzdati porast prosječne globalne temperature na manje od 2°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje, a u drugoj fazi na najviše 1,5°C.
Skeptici će reći – premalo. Uistinu jest premalo kada se zna kakve razorne posljedice ima dosadašnji porast globalne temperature. Ali, gledajući u odnosu na sve prethodne dogovore o klimi, to je itekako puno i predstavlja veliki napredak za čovječanstvo. Pa ipak, vijesti o klimatskim dogovorima rijetko su kad udarne vijesti u svjetskim medijima. Svijet opterećen izbjegličkom krizom, političkim promjenama u Sjedinjenim Američkim Državama, Brexitom i drugim turbulentnim zbivanjima kao da zaboravlja da svi ti događaji postaju nebitni ako izgubimo jedino mjesto za život koje imamo – planet Zemlju. Eto, zato je stupanje na snagu Pariškog sporazuma o klimi povijesni događaj. On postavlja nultu točku kada se sva industrija, zakonodavstvo i razvojne strategije svih zemalja moraju okrenuti prema upotrebi takozvane čiste energije. Ovo je prvi pravno obvezujući globalni sporazum kojim se države svijeta, bogate i siromašne, opredjeljuju da smanje emisije stakleničkih plinova, usmjere se na niskougljični razvoj i time ograniče trend globalnog zatopljenja. A znamo da staklenički plinovi uglavnom nastaju izgaranjem fosilnih goriva. Nije zanemariv ni utjecaj iskrčivanja šuma. Zbog deforestacije, naime, nastaje oko 20 posto ukupne emisije ugljičnog dioksida.
Uznemirujuće najnovija izvješća
Uznemirujuće zvuče najnovija izvješća stručnjaka. Do 2030., izvijestio je UN-ov program za okoliš, godišnje emisije stakleničkih plinova bit će 12 do 14 milijardi tona ugljičnog dioksida više od željenih 42 milijarde tona. K tome, upozoravaju klimatolozi, godina na izmaku mogla bi biti najtoplija ikad. Globalno zatopljenje, kažu, donijet će temperature kakve su vladale tijekom interglacijalne ere, koja je završila prije 115 tisuća godina, kada je razina mora bila viša od 6 do 9 metara nego danas.
Od Kyota do Pariza – osam godina!
Uistinu, krajnji je čas za akciju. Stoga potpisi čak 195 zemalja na Pariškom sporazumu o klimi, uključujući i najveće svjetske „proizvođače“ ugljičnog dioksida SAD i Kinu, te munjevita ratifikacija toga sporazuma nakon samo 11 mjeseci od potpisivanja (za usporedbu, sporazumu iz Kyota za isto je trebalo osam godina), pružaju nam tako potrebnu nadu da je čovječanstvo naučilo lekciju. Zato je i izjava UN-ove glavne tajnice Konvencije o klimi Patricie Espinose zvučala tako dramatično: “Čovječanstvo će gledati na 4. studenoga kao na dan kada su države zatvorile vrata neizbježnoj klimatskoj katastrofi.“
Recimo još i to da je u svemu veoma važnu ulogu odigrala Europska unija. Zemlje članice EU još su se u ožujku prošle godine obvezale da će smanjiti emisije stakleničkih plinova za 40 posto do 2030. u usporedbi s 1990. godinom. Europski parlament je Pariški sporazum ratificirao u listopadu ove godine što je omogućilo da on stupi na snagu 4. studenoga. No, svaka će država članica EU pojedinačno ratificirati Pariški sporazum. A gdje je u svemu Hrvatska? Očekuje se da će Hrvatska ratificirati Pariški sporazum početkom 2017. godine. Također, u izradi je dokument Strategija niskougljičnog razvoja Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu, a u pripremi je i Strategija prilagodbe na klimatske promjene do 2040. s pogledom prema 2070., koja bi svjetlo dana trebala ugledati do konca iduće godine.
Dugačak, ali ustrajan hod ljudi do Pariškog sporazuma – 50 godina!
Nije na odmet prigodno se prisjetiti i dalek put koji smo prešli do povijesnoga Pariškog sporazuma. Podsjetimo se nekih značajnijih datuma. Godine 1968. na Glavnoj skupštini UN-a prvi se put raspravljalo o zaštiti okoliša. Nešto kasnije, 22. travnja 1970., diljem SAD-a dvadesetak milijuna ljudi prosvjedovalo je protiv zagađenja (22. travnja stoga je proglašen svjetskim Danom planeta Zemlje). Slijedile su konferencije koje su vrlo sporo mijenjale svijest društva, a – očekivano – najsporije svijest (i djelovanje) industrijskih i političkih elita. Nizale su se Konferencija o ljudskom okolišu 1972. u Stockholmu, prva svjetska klimatska konferencija u Ženevi 1979., konferencija u Rio de Janeiru 1992. kada 160 zemalja donosi Konvenciju o klimi, treća konferencija Konvencije o klimi 1997. u Kyotu (SAD je nikad nisu ratificirale), konferencija UN-a o klimatskim promjenama 2010. u Kopenhagenu, u meksičkom ljetovalištu Cancunu 2011. itd.
Bilo je tu mnogo zasjedanja, i na najvišim razinama, mnogo katastrofičnih upozorenja, a vrlo malo djelovanja. Trebamo li, onda, vjerovati u Pariški sporazum?
Vjerujemo u taj sporazum, vjerujemo u budućnost, vjerujemo u razum Razum svih, pa i u Trumpa!
Vjerujemo čak i sada, kada se nad Pariškim sporazumom o klimi nadvio crni, prijeteći oblak – najava izabranog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa da će opozvati sudjelovanje SAD-a u tom sporazumu. Vjerujemo da do toga neće doći, jer očuvanje planeta iznad je bilo koje i bilo čije administracije. Uostalom, i predsjednik Obama obećava da će učiniti sve da se crni scenarij ne ostvari, a na stranu klimatskog sporazuma stale su čak i multinacionalne kompanije, koje su o tome obavijestile Trumpa.
Zato su predstavnici 197 zemalja, koji su se od 7. do 18. studenoga okupili u živopisnom marokanskom gradu Marrakechu na 22. Konferenciji stranaka Okvirne konvencije UN o promjeni klime, uistinu imali o čemu raspravljati. Najvažnije je bilo dogovoriti detalje o tome kako implementirati Pariški sporazum. Ipak, na marginama susreta dosta je riječi bilo i o Trumpovoj prijetnji. I upravo zato treba jasno reći: čovječanstvo nema izbora – mora se okrenuti održivim izvorima energije i završiti dugu eru intenzivnog korištenja fosilnih goriva i agresivnog iskorištavanja prirodnih bogatstava. Golem je to pothvat, ali na kocki je budućnost našeg planeta i opstanak života na Zemlji.
