Ako ste mislili da je svijest o opasnosti od izgaranja fosilnih goriva i stvaranja efekta staklenika novijeg datuma, varate se! Sredinom 2016. pozornost ekologa i medija privukao je isječak iz davnih novozelandskih novina Rodney and Otamatea Times, koji je prenio i britanski Daily Mail. U članku iz 1912. nepoznati autor upozorava da “izgaranje dvije milijarde tona ugljena godišnje stvara sedam milijardi tona ugljičnog dioksida” koji ide u atmosferu. Autor spominje zrak kao “ogrtač oko Zemlje” i učinak zagrijavanja te članak završava rečenicom: “Taj će efekt biti razmatran za nekoliko stoljeća”. Ne znamo mu ni ime, jer potpisnik članka nije naveden, ni život, ni struku, ni naobrazbu.
Ne bi nam to upozorenje bilo toliko zanimljivo da članak nije objavljen davno – 12. kolovoza 1912. godine!
Novinski isječak, bez potpisa, dug tek desetak redaka vjerojatno je služio za “popunu” prostora u lokalnim novinama.
Nama danas iznimno je zanimljiv jer dokazuje da su ljudi toga doba razumjeli efekt staklenika prije nego što smo mislili i da su pretpostavljali da će čovječanstvo platiti visoku cijenu industrijskog razvoja.
Prljava industrija – čeličane, kemija, strojogradnja, prerada kože, bile su tada u naponu snage.
Fenomen “efekta staklenika” , 1824.
Inače, znanstveno određenje “efekta staklenika” pripisuje se francuskome matematičaru i fizičaru Josephu Fourieru. On je 1824. matematičkim izračunima dokazao da bi, u odnosu na veličinu Sunca i Zemlje te udaljenost između njih, Zemlja trebala biti hladnija nego što jest da je grijana samo solarnim zračenjem. Fourier je ispitivao različite moguće izvore dodatne topline te zaključio da Zemljina atmosfera može djelovati kao izolator. Upravo je ta tvrdnja prepoznata kao otkriće efekta staklenika, iako Fourier zapravo nikada nije upotrijebio taj izraz.
Danas se zna da osim ozloglašenoga ugljičnog dioksida, čija je koncentracija u atmosferi povećana zbog izgaranja fosilnih goriva, na zagrijavanje utječu i metan, klorofluorougljici (CFC), troposferski ozon te vrlo sitne čestice čađe i prašine (aerosoli).
Prema podacima Međuvladine skupine o klimatskim promjenama (IPCC), koncentracije ugljičnog dioksida, metana i dušikovog oksida u atmosferi su na najvišoj razini u zadnjih 800.000 godina.
Kako je izvijestila Svjetska organizacija za zaštitu prirode – WWF (World Wide Fund for Nature), godina 2016. potvrđena je kao najtoplija godina na globalnoj razini otkako se mjere temperature, od 1880. godine.
Četrnaest od šesnaest najtoplijih godina zabilježeno je od 2000. godine. Nešto se ipak događa! Godina 2016. treća je godina zaredom u kojoj se bilježe rekordno najviše temperature. Ako nekom poslovnom lideru ili političaru ovo nije jasno, ništa mu nije jasno.
Mirela Drkulec Miletić
Preneseno iz edicije UM 2018
DOBRA HRVATSKA
travanj, 2020.
