Priča Osvrt: Eko, eko – prestali smo brati kukurijeke.

kukurijek

Možda ne možete promjeniti čitav svijet,
ali kada počnete sebe, krenuli ste u to.

U rano proljeće raste kukurijek. Često smo brali to nježno cvijeće i odnosili ga u naše kuće, kao da je riječ o njegovu prirodnome staništu. Ubrzo bi sve uvenulo. Ljepota žuto-ružičasto-smećkastih tonova nestala bi, možda iz prkosa.

U Dubrovniku, u veljači, za proslave Svetog Vlaha, otkinuli smo rascvjetane grančice sa stabala mimoze. Plahe, žute, mekane loptice, usahle su za samo nekoliko sati.

Livadu, još pokrivenu snijegom, obojili su maleni nježnoljubičasti cvjetovi šafrana. Ubrali smo ih, pune rukoveti, za svaku djevojku u ulici po jedan buket. Sva je ta ljepota uvenula, rasula se, sasušila… Nešto veličanstveno, pretvorilo se u ništa.

Tko je jednom šetao uz obalu Limskog kanala u Istri u ožujku, cijeloga se života sjeća prizora s mnoštvom divljih anemona na zelenom sagu. Nismo ih brali, bilo nam ih je nekako žao.

Sada smo duhom odrasli. Više ne beremo cvijeće, već uživamo s njim i u njemu. Radosni jer nismo u gradu, u prostoriji, već u prirodi.

Ni jedan divlji cvijet nisam ubrala već godinama.

Divlji turski karanfilčić i zumbul, nisu naši. Oni su, poput nas, dio prirode.

Zamisli da cvijeće dođe i ubere nas.

 

Katja Perić

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava