Saznajte više: Crveni Križ i Henry Dunant – čak četiri Nobelove nagrade, kao nitko nikada!!

henry dunant

„Draga, tko je bio Henry Dunant?… Ne znam… nikad čula ni pročitala…“ Mnogi, ogromna većina nas to ne znaju, dok ih neka rijetka zgoda ne privuče… Dakle, za početak, ne dvojite – posudite u gradskoj knjižnici knjigu „Henry Dunant“, koja se po knjižarskoj nomenklaturi vodi pod “Ljudi koji su pomogli svijet“.

Svjetsku organizaciju Crvenog križa – najveću međunarodnu humanitarnu organizaciju ikad – utemeljio je Švicarac Henry Dunant. Mnogi tu njegovu odluku, da osnuje takvu organizaciju, svrstavaju u krug najvećih 100, ili čak 50 odluka u povijesti svijeta. I vrijedi nam zato dublje zaroniti u njegov veliki trag i bogat (ne lak) život, osvijetliti svijet vrlina Henryija Dunanta.

Dunantov životni put

Dunantov život je bio pun kontrasta, neobičan, s nevjerojatnim usponima i padovima. Rođen 1828. u bogatoj obitelji, umro je u samostanskome staračkom domu, sam i siromašan. Nakon svjetske slave u srednjim godinama, sustigla ga je velika bijeda. Nekadašnje poslovne i životne uspjehe smjenjuju bankrot i siromaštvo. Na početku karijere Henry Dunant, u visokim krugovima rado viđen i slavljen naširoko, kasnije biva potpuno isključen i zaboravljen, a onda opet…. 

Onda, pri kraju života, opet dobiva iznimna priznanja i nagrade, no bez ikakva Dunantova užitka u tome.

Humanitarno djelovanje bilo je Dunantova životna konstanta, a Crveni križ njegovo životno djelo. 

Potekavši iz građanske, religiozne i humanitarne obitelji, u mladosti se takvom djelovanju posve posvetio. No, uskoro mijenja smjer i kreće u prave poslovne vode, osniva poduzeće i osmišljava smjeli poduhvat eksploatacije velikoga zemljišnog posjeda u Alžiru. Budući da mu jedno važno pitanje – korištenje vode u proizvodnji – nije bilo riješeno, odlučio se za podršku osobno obratiti francuskom caru Napoleonu III. Nije ga u tome zaustavila ni vijest da je car trenutačno na bojišnici u sjevernoj Italiji gdje Francuska i Italija ratuju zajedno protiv Austrije. Dunant se nije libio; odlučio se probiti čak do bojišnice i ta je, u početku poslovnim interesima vođena odluka, jednog čovjeka bila presudna za skoro osnivanje organizacije Crvenog križa. 

Strahote još jednog rata – svjedočanstvo izbliza

Stigavši u talijanski grad Solferino, saznao je da je velika 15-satna bitka u kojoj je 24. lipnja 1859. sudjelovalo preko 300.000 vojnika završila. Bitka je prerasla u krvavu borbu na život i smrt. Boj koji se vodio po teškoj vrućini i na vrlo teškom terenu, na kraju je zaustavilo veliko nevrijeme.

Našavši se usred negdašnje bojišnice, mogao je tek posvjedočiti užasnim posljedicama jedne od najkrvavijih bitaka u 19. stoljeću. Svugdje napuštena tehnika, razrovana zemlja, vojnici, puno vojnika mrtvih i ranjenih. Napustio je taj kraj vidno uznemiren.

Njegova savjest i svijest nagnale su ga da u tri godine napiše Un Souvenir de Solferino (Suvenir iz Solferina), knjižicu koja mu je donijela slavu. Knjižica se sastojala od tri dijela: u prvome se opisuje bitka, u drugome strahote bojnog polje nakon bitke (“…sva njegova kaotičnost, neizrecivi očaj i ljudske nevolje svih vrsta te napori zbrinjavanja svih ranjenika u susjednim gradićima”). A treći važni dio, sadržavao je inicijativu i plan: da svjetske nacije osnuju organizaciju koja bi u ratu i miru skrbila o svim ranjenicima, zbrinjavanju, oporavku. Uz veliku Dunantovu aktivnost te podršku ženevskih i švicarskih vlasti, godine 1863. održana je Prva međunarodna konferencija, da bi već 1864. prvih 12 zemalja potpisalo Ženevsku konvenciju. Crveni križ je dobio naziv, zadatke i znameniti simbol – crveni križ na bijeloj podlozi. Organizacija je ubrzano rasla. Dotle, njezinu je osnivaču sve krenulo nizbrdo. 

Iskušenja i nevolje života pa gorka zadovoljština

Godina 1867. prva je Dunantova nesretna godina u dugom nizu. Kako se više bavio humanitarnim poslovima, nego onima u Alžiru, tako ni problem vode nije bio riješen i njegovo je poduzeće bankrotiralo. Nakon propasti, u koju su bili uvučeni brojni uglednici i njegovi prijatelji, Dunanta su svi počeli izbjegavati i odbacivati. Doslovce je spao na prosjački štap. O tome je kasnije rekao: “Bilo je dana koje sam preživljavao doslovce uz jednu koru kruha; mrlje na kaputu sam zacrnjivao tintom, a kragnu košulje izbjeljivao kredom.” 

Sljedećih godina od 1875. do 1895. – punih 20 – Dunant se povlači u samoću švicarskog sela Heidena, zauzima sobu broj 12 samostanskog prenoćišta za siromašne – ubožnice. Tu ga na sreću 1895. otkriva neki seoski učitelj koji je odlučio ispraviti nepravdu – i svojim dugim zalaganjem, pisanjem i zagovaranjem, vraća nesretnog utemeljitelja svijetu: Dunant je opet postao cijenjen, darivan, nagrađivan. To, međutim, ni najmanje nije promijenilo njegov život. I dalje je odlučno ostao pri svome, živio u sobici br. 12, trošeći na sebe malo ili ništa, da bi sve dobivene novčane donacije iz tog razdoblja života dao u humanitarne svrhe u Švicarskoj i Norveškoj. Njime je već odavno zavladala gorčina. Njegova zadnja želja bila je: “Ne želim na sahrani ni ceremoniju ni ožalošćene ni povorku!” Preminuo je u Heidenu, 1910. 

Nobelova nagrada za mir – Henryiju Dunantu 

No čovječanstvo je kasnije ipak napravilo ono što je i trebalo, nešto posebno. Kad su 1901. po prvi put u povijesti dodjeljivane Nobelove nagrade, Nagradu za mir dobio je HENRY DUNANT (zajedno s Francuzom Fredericom Passyjem, koutemeljiteljem više mirovnih organizacija u svijetu).

Tri Nobelove nagrade Međunarodnom odboru Crvenog križa

Današnju organizaciju Crvenog križa čini 114 nacionalnih društava udruženih u Ligu društava Crvenog križa (federaciju) te Međunarodni odbor Crvenog križa u Ženevi. Najviše zakonodavno i usmjeravajuće tijelo je Međunarodna konferencija Crvenog križa koja se održava svakih četiri do šest godina. Koliko bi tek Dunant bio sretan i zadovoljan kad bi sve to danas vidio? Sigurno bi smirio svoju ojađenu dušu. 

Međunarodni odbor Crvenog križa za sve što je organizacija darovala čovječanstvu tri je puta nagrađena Nobelovom nagradom – sred Prvog svjetskog rata – 1917.,  sred Drugog svjetskog rata 1944. i konačno 1963. Nijedna osoba ni organizacija dosad nije dobila takve počasti.

U početku svake velike odluke je misao, san. 

Goran Tudor

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava
test5284