spot_img

Plastika, plastika! Čak pet ogromnih otoka smeća pliva oceanima. Guši li se svijet u otpadu?

Znate li da je Veliki pacifički otok smeća, onaj plutajući, velik kao tri Francuske? Da li ste osvijestili da su mora i oceani postali skladišta plastičnog otpada, koja mi Zemljani, uglavnom putem velikih rijeka, punimo baš svakog dana? Na svakog od nas otpada „proizvodnja“ od pola kilograma plastičnog otpada na dan! Brinu li nas, doista, posljedice koje rastu eksponencijalno, a već su sad vidljive i iznimne? Čemu ovo vodi?

Ako ste ovoga ljeta imali sreće i uživali na lijepim jadranskim plažama koje zapljuskuje čisto, plavo more, naravno da niste razmišljali da negdje daleko u oceanima slika nije ni izbliza tako idilična. I s pravom, odmor je odmor. No, ljeto je sada iza nas i valja se vratiti svakodnevici. A nju čine i ona manje idilične slike i problemi današnjeg svijeta. Pa i oceani koji su postali skladišta plastike. Možda vam se čini da se to vas ne tiče. Ali, varate se. Tiče se ama baš svakog pojedinca, a još i više će se ticati generacijâ koje tek dolaze, koje će uz sve drugo, bilo dobro ili lošije, dobiti u naslijeđe i ogromne gomile smeća. 

Otoci smeća u oceanima stalno rastu

Količina otpada koje suvremeni ljudi stvaraju toliko je velika da ju je teško predočiti. Kako većina tog smeća završi u morima i oceanima, stvorili su se veliki otoci otpada, uglavnom plastičnog. Najveći među tim otocima nazvan je Veliki pacifički otok smeća. Nalazi se između Havaja i Kalifornije, oko 2.000 kilometara zapadno od Kalifornije. Kada je otkriven 1997. godine, bio je veliko iznenađenje i za znanstvenike. Danas se njegova veličina procjenjuje na 1,6 milijuna km². To je površina koja odgovara površini dva Teksasa ili gotovo tri Francuske. Nove analize otkrivaju da područje sadrži čak 16 puta više plastike nego što se ranije procjenjivalo. Procjenjuje se da taj otok sadrži oko 80.000 tona plastike ili 1800 milijardi komada plastike.  

Strašne posljedice

Otok se formirao u pacifičkom suptropskom vrtlogu, a najvećim ga dijelom čini razni plastični otpad, od ribarskih mreža, konopa, dijelova brodske opreme, boca i raznih kontejnera do sićušnih dijelova mikroplastike koji nisu veći od vrška olovke (manji od 5 mm). Oko 46 posto krhotina stara je ribolovna oprema koja je izuzetno opasna, osobito za tuljane i druge sisavce koji se u njih zapliću. 

Nošen vjetrovima, morskim strujama, olujama i valovima, plastični otpad putuje oceanima sve dok ne stigne u relativno stabilno područje gdje ostaje zarobljen, te se taloži ne samo na površini već ponire i do 30 metara u morsku dubinu. Budući da takav otok čini uglavnom mikroplastika, tj. mali djelići plastike, koja se raspada pod utjecajem sunca, soli i valova, ogromne nakupine plastičnog smeća često se ne vide iz zraka, ni iz satelita, a ponekad čak ni iz brodova koji im dođu posve blizu. Iako ga se naziva otokom, nije riječ o čvrstoj tvorbi već je, kako objašnjavaju znanstvenici, više nalik na gustu želatinastu juhu pomiješanu s većim predmetima. 

U konačnici oko 70 posto morskog otpada tone na dno, a kada jednom prekriju dno, blokiraju dolazak sunčeve svjetlosti do algi i planktona čime onemogućavaju rast i život biljkama i životinjama te iza sebe ostavljaju pustoš. Tragovi takvog zagađenja otkriveni su čak i u Marijanskoj brazdi. 

Uz Veliki pacifički otok smeća, koji se još naziva i Istočni otok smeća, drugi po veličini je nešto manji Zapadni pacifički otok smeća, koji je bliže Japanu. Uz njih još su tri slična otoka smeća, a neki znanstvenici im pribrajaju i šesti, koji se nalazi unutar Arktičkog kruga u Barentsovom moru. 

Nakupljanje smeća u oceanima godišnje izazove smrt više od 100 tisuća kitova, dupina i tuljana, a svakim je danom i sve više mrtvih morskih ptica i ostalih životinja koje u trbuhu imaju puno malih komada plastike koje su pojele misleći da je to hrana. 

Plastični otpad opasno narušava ekosustav oceana i mora, na više načina:

  1. Zaplitanje životinja u plastični otpad: Izgubljene ribarske mreže ili „mreže duhovi“ posebno su opasne jer nastavljaju loviti iako više nisu pod kontrolom ribara. U takve se mreže životinje često zapletu, a mreže ih omotaju. Što se više nastoje osloboditi, životinje se sve više zapliću te ih čeka strašna i polagana smrt. Osloboditi ih mogu samo ljudi, a često ni oni. I plastični otpad s omčama jednako je opasan za morske životinje, na primjer ručke plastičnih vrećica, trake za pakiranje, različiti plastični prstenovi i sl. 
  2. Gutanje i ulazak u hranidbeni lanac: Životinje često pogreškom pojedu plastične dijelove i krhotine ili njima hrane mladunčad. Valja znati da su komadići mikroplastike iste veličine kao i planktoni, pa ih ribe svakodnevno gutaju. Osim što oštri plastični dijelovi mogu oštetiti utrobu životinja, truju ih i svojim kemijskim sastavom, ali i zauzimaju mjesto u životinjskom trbuhu čineći je sitom što životinju sprečava da jede pravu hranu. Sve je to izuzetno štetno za zdravlje riba, morskih ptica i drugih morskih životinja, a plastika putem riba ulazi i u ljudski hranidbeni lanac. 
  3. Širenje stranih invazivnih vrsta po svijetu: Plastični otpad nošen strujama kruži morima i oceanima. Alge, školjke, rakovi ili druge vrste mogu se pričvrstiti na krhotine plastike i tako prijeći ogromne udaljenosti. Ako je vrsta invazivna, može se naseliti i raširiti u novom okruženju, a često i „pregaziti“ autohtone vrste, narušavajući tako ekosustav.

Plastika, plastika, plastika, od 50-ih godina 20. st.

Plastika se pojavila 50-ih godina prošlog stoljeća i predstavljena je kao revolucionarni izum koji će promijeniti ljudski život. I doista, jeste. Fleksibilna, čvrsta, lagana i otporna, plastika je preplavila svijet. Koristili smo je i koristimo je svugdje, i gdje treba i gdje ne treba. Od 50-ih godina prošloga stoljeća do sada proizvedeno je oko pet milijardi tona plastike. Ta količina dostatna je da se oko cijelog planeta napravi čvrst plašt od plastike.

Prosječna osoba proizvodi pola kilograma plastičnog otpada svaki dan. Treba imati na umu da plastika, iako se lomi i razlaže na manje dijelove, nikada ne nestaje iz okoliša te izaziva trajne štetne posljedice po okoliš i živi svijet, pa tako i po ljude. 

Putovi zagađivanja i najveći zagađivači

Iako dio plastičnog otpada potječe s brodova, većina ipak dospijeva s kopna u more putem rijeka i vjetra. Procjenjuje se da se godišnje u oceane iz rijeka izlijeva od 1,15 do 2,41 milijun tona plastike, a neke procjene idu i do 8 milijuna tona plastike. Glavni zagađivači su dvije zemlje – Kina i Indija. Oko 80% oceanskog plastičnog otpada potječe s kopna, a 90% toga otpada donosi do mora 10 velikih rijeka među kojima su Jangce, Ind, Žuta rijeka, Ganges, Mekong, Niger i Nil. No, ako mislite da su Europljani savjesni, zamislite se nad podatkom da se oko 46 posto europskog odvojenog plastičnog otpada izvozi izvan zemlje podrijetla. Bogati smo, pa možemo platiti činjenicu da vlastiti otpad ne gledamo u svom dvorištu svaki dan; izvezemo ga i deponiranje platimo drugim zemljama. Prije nego što je zatvorila svoja vrata europskom otpadu 2017. godine, Kina je bila jedini uvoznik plastike za recikliranje. Ulogu Kine preuzele su države jugoistočne Azije, većinom one s lošim praksama gospodarenja otpadom, redom nerazvijene. I ta činjenica će jednom kao bumerang postati „svjetski problem“, kao i mnogošto drugog.  

Što učiniti, da se ne dogodi najgore, 2050-te.? Što mogu poduzeti vlade, tvrtke, međunarodne organizacije, UN…?

Oko 71 posto površine Zemlje prekriveno je morima, a oko 60 posto svjetskog stanovništva živi uz more. Već te činjenice upućuju na to kakve sve nesagledive posljedice može donijeti zagađenje svjetskih mora. Zemlju već sada nastanjuje 7,8 milijardi ljudi, a s brzim rastom stanovništva, povećavat će se i količina smeća u oceanima. Znanstvenici predviđaju da će se u sljedećih deset godina otoci smeća udvostručiti. Ako nešto ne promijenimo, do 2050. godine u oceanima i morima bit će više plastike nego ribe. 

Zaklada Ocean Cleanup i neke druge neprofitne udruge pokušavaju očistiti oceane, no svi su ti pokušaji ograničeni financijama i resursima. Usto, razvijen je samo sustav za skupljanje većih komada plastike, ne i za mikroplastiku. Ipak, ne treba odustati od pokušaja, a pomak u ponašanju i djelovanju moraju učiniti svjetske organizacije, vlade država, tvrtke, ali i svaki čovjek osobno. 

… a što mi kao odgovorni građani? 

Ono što možemo učiniti sami, već sada, jest:

  • Izbjegavajmo korištenje jednokratne plastike, osobito vrećica i boca za piće, 
  • Suzdržimo se od nepotrebne kupnje i impulsivnog šopingiranja (koji nam pomaže tek prividno, u suštini tek kratkotrajnim umanjenjem nagomilane psihološke napetosti). Svaka nova kupnja podrazumijeva budući otpad – kud s njime?
  • Izbjegavajmo kupnju proizvoda od plastike, ako postoji alternativa,
  • Birajmo proizvode koji u pakiranju koriste malo ili nimalo plastike te 
  • Potrudimo se pravilno razvrstavati otpad za recikliranje. 

***

I na kraju… pročitajte na našem portalu što je sanjala i kako se 60-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća za oceane borila ekološka pionirka Elizabeth Mann Borgese – „Majka oceana“. 

Što bi ona kazala na ovo naše danas? 

DOBRA HRVATSKA/MDM
Rujan, 2021.

VEZANI ČLANCI
- Oglas -spot_img

NAJČITANIJE

- Oglas -spot_img