Pogled, pogled junaka na Dinari

Otkad sam u radijskoj emisiji slušao slijepog planinara kako priča o svom iskustvu uspona na najviši vrh Hrvatske, i ja sam htio gore. 

Ljeto se tek zagrijavalo kad sam početkom lipnja zorom krenuo na Dinaru.
Jutro je bilo divno. Uživao u svakom koraku. I pomislio – baš glupo ljudima koji su upravo prošli pored mene u dva puna kombija, voziti se, a ne hodati. Kud ovi žure, treba znati guštati, sve sam ja znao.

U šumi kod PD Brezovac sustigao sam ih baš kad su, nakon doručka, i oni krenuli gore. Hodali su netipično za planinarske kolone: neki od njih držali su se za ruksak ili lakat prijatelja, a ovi su ih upozoravali na korijenje i prepreke na putu. Slijepi planinari, shvatio sam prestižući i pozdravljajući ih, dok su mi vedro odzdravljali.
Šuma je vodila do novih livada, put je postajao strmijim, vodeći do sve zahtjevnije kamenite staze obrasle oštrom i gustom makijom, vijugajući konačno do kanjona koji izaziva poštovanje. “Oni slijepi ljudi idu gore?” pitao sam se sa svakim korakom, znajući da je tako a ne vjerujući u to.

Vrh Dinare zove se Sinjal, divno i divlje mjesto na 1831 metru nadmorske visine; provesti gore sat vremena povlastica je i posebno iskustvo. Vegetacija na hrptu ponekad izgleda kao s drugog planeta. Pogled… pogled je veličanstven. 

Spuštajući se, ponovno sam ih sreo, baš u onom najgorem dijelu kanjona, znojni, ali i dalje u tim neobičnim grozdovima, gurajući, pridržavajući i upozoravajući jedni druge, ljudi svih generacija, penjući se stazom o kojoj i ne pomišlja većina videćih ljudi u dobroj kondiciji.
Ljudi su čudo, mislio sam i govorio im to, vi ste čudo, ljudi! Bilo im je drago, ali ne znam koliko su me zapravo i čuli u svom naporu. Ponudio sam pomoć, ali zahvalili su se, svi su već imali svoje pratitelje, jednaka čuda od ljudi, prijatelje podršku, uporište. Sretno, rekao sam svakome, pokušavajući naslutiti što ih vodi gore i koliko je to što rade teško. Oni neće vidjeti taj pogled s vrha, ali ni ja neću doživjeti ono što će doživjeti oni. Moje uzbuđenje ni blizu njihovog. 

Pogled se ne treba ni vidjeti, ispalo je, postoje nagrade koje hrabri i uporni iskuse drugim osjetilima. Za njih smo mi koji vidimo zakinuti.
Kad tražite heroje, preskočite jumbo plakate, reklame s 20-godišnjim nogometašima i oglase utegnutih trenerica crossfita. Pogledajte svoje susjede, umirovljenike, djevojke, sredovječne gospođe i mladiće koji s bijelim štapovima prevaljuju stotine kilometara godišnje po kvartu ili parku. Jeste li sigurni da ste bili tamo gdje su bili oni? Možete li što i oni? Za mene je, od tog dana, jasnije nego ikad: oni su heroji, ti ljudi koji mogu napraviti ovakve stvari.

Zbrajao sam lekcije tog dana spuštajući se, dok su oni na vrhu, u sjaju svog uspjeha, razvili zastavu na kojoj je pisalo Planinarsko društvo slijepih „Prijatelji planina“. Pogled… pogled je precijenjen, naučio sam na planini.

Mi smo ti koji možemo i trebamo s poštovanjem učiti od ovih ljudi. Napravite jedan takav korak, zatvorenih očiju, na kamenitoj strmoj uskoj stazi, probajte. Probajte drugi. Javite mi – napravite li treći, bolji ste od mene.

Milan Majerović-Stilinović
(Iz moje knjige „Što sam naučio na planini“, Libricon, 2020.)

***

Preporuka uredništva portala odgovorno.hr: 

Nakon čitanja knjige, s kojom sam uživajući proveo prve večeri siječnja, i opet nešto naučio, za koju se zbog iznimnog izričaja slobodno može kazati: poezija u prozi posvećena prirodi i ljudima. Preporučamo knjigu i sve uz nju: 

• Knjigu „Što sam naučio na planini“
• Istoimeni popularni blog  Milana Majerović-Stilinovića
• druge naslove iz ponude nakladnika Libricon d.o.o., čiji se sav opus posvećen planinarstvu i putovanjima smisla

Goran Tudor