Poklonimo se Mariji Jurić Zagorki, heroini!

Hrabrost, postojanost i radišnost i sl. drugo krasile su Mariju Jurić Zagorku, toliko da je se pamti i sve više ćemo govoriti o njoj. Još od najranije mladosti bila je svjesna svojih ideala. Unatoč teškom životu i napornom radu, nije se predavala nego se do kraja borila za ono što je smatrala ispravnim i vrijednim ispravnog života. 

Kao da je slijedila misao jednog aforizma iz naših dana: „Ne želim provesti život samo po duljini, već i po svoj širini.“

Nedavni javni skeč sa dodirivanjem njezinih brončanih grudi neprimjeren je, i budalast, uvredljiv svakoj ženi, suvišan svakoj skulpturi, ali ostavimo to za komentirati u drugoj prilici.

Tko dobro gleda, Marija Jurić Zagorka u mnogome će mu postati je uzor-ličnost. Marija Jurić Zagorka je heroina. Bila je rastom mala žena, ali velik čovjek i zato zaslužuje VELIKO HVALA!

Naglasci, za pamtiti o Mariji Jurić Zagorki:

• Ustrajala je u tome da sama sebe uzdržava svojim radom, 

• Zalagala se za javnu upotrebu hrvatskog jezika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, 

• Promicala je emancipaciju žena te objavila seriju ženskih portreta u Obzoru, 

• Šest mjeseci bila je jedina zaposlena u Obzoru jer su sve kolege završile političku u zatvoru

• Napisala trideset i pet romana, brojne novinarske članke i eseje…

• Bremenita obiteljska situacija nije je ugasila, kako se s djecom i mladima dogodi često.

• Grof Rauch je ponudio njezinim roditeljima plaćeno školovanje u Švicarskoj, ali roditelji su to odbili

• Nakon tri godine lošeg i gotovo prisilnog braka, prerušena u služavku pobjegla je od muža, hrabro u nepoznato, iz Mađarske u Zagreb 

• Bila je prva profesionalna novinarka, i to politička novinarka, prva žena izvjestiteljica iz Sabora, te stalna dopisnica iz Budimpešte i Beča.

• Objavljivala je pod pseudonimima, najčešće muškim jer živjela je u „muškom vremenu“: Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica…

• Njezini suvremenici, vodeći hrvatski književnici, nisu joj pridavali važnost, ali ona je ostajala na svom putu. 

• Osjećaj društvenog značaja doživjela je Marija tek u trećoj dobi, krajem svog života, zalaganjem uglednih povjesničara novinarstva i književnost.

• A kako društvo 21. st postaje zrelije , to nam je ličnost MJZ važnija i draža.

Rođena je, najvjerojatnije, 2. ožujka 1873. kraj Vrbovca, na imanju u vlasništvu grofa Ivana Erdödyja, gdje je njezin otac bio upravitelj. Kako je njezin otac kasnije bio premješten na imanje grofa Raucha, Marija svoje djetinjstvo provodi u Hrvatskom zagorju, kod Krapine. Roditelji se nisu dobro slagali, i bili više zaokupljeni svojim prepirkama, malo brigom oko djece. K tome je majka bila i psihički neuravnotežena pa je svoje nezadovoljstvo iskaljivala na djeci, pogotovo na Mariji, koja je već tada željela živjeti onaj svoj svijet. 

Neprilike u mladosti i povoljne prilike koje se nisu ostvarile

U najranijeg djetinjstva pokazivala želju za čitanjem, učenjem i pisanjem, što se tada baš i nije očekivalo od ženskog djeteta u malom mjestu Hrvatskog zagorja. Podrškom drugih, vođena svojom snažnom željom školovala se u Varaždinu i Zagrebu. Primijetivši Marijin talent, grof Rauch je ponudio njezinim roditeljima plaćeno školovanje u Švicarskoj, ali roditelji su to odbili i udali je sa svega sedamnaest godina za sedamnaest godina starijeg mađarskog činovnika Andriju Matray koji je uskoro dobio premještaj u Mađarsku. U braku je bila psihički pa i fizički zlostavljana što ju je dovelo do ruba. Nakon tri godine lošeg braka, prerušena u služavku pobjegla je od muža i iz Mađarske se vratila u Zagreb. Želi pisati za novine, što je bilo gotovo nezamislivo. Odlučuje se uzdržavati vlastitim radom, što je bilo iznimno hrabro. 

Marija postaje novinarka (tada nezamislivo zanimanje za žene)

Primili su je u uredništvo novina Obzor, i to na izričito inzistiranje biskupa Josipa Jurja Strossmayera koji je u njezinom pisanju prepoznao snažne rodoljubne osjećaje. No, dali su joj malu sobicu bez prozora u kojoj je radila i u kojoj nije mogla biti viđena jer bi ugled novina odmah bio narušen kad bi se saznalo da za njih piše žena, k tome žena koja je pobjegla od muža… Objavljivala je pod pseudonimima, najčešće muškim: Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica…

Pisala je novinske članke, pamflete, feljtone, putopise, pripovijetke, humoreske, kazališne jednočinke, a najpoznatija je po svojim romanima.

Romani koji su građani „gutali“ 

Brojni čitatelji s užitkom su čitali njezine povijesne romane koji su izlazili u nastavcima. Zagorka je u arhivima Zagreba, Beča, Budimpešte i Praga vrlo temeljito proučavala dostupne povijesne dokumente i bogatom literarnom maštom stvarala vrlo zanimljive fabule u kojima su žene bile prikazane kao važni povijesni likovi koji ravnopravno s muškarcima sudjeluju u društvenim zbivanjima, a nisu samo ukrasne lutke ili zločeste pokretačice sukoba i ratova. Tim romanima je evocirala prošlost 16.,17. i 18. stoljeća Hrvatske te čitateljima ponudila zanimljivo i poučno štivo na materinskom jeziku.

Prvi roman Roblje Zagorka je napisala još 1899. godine, sa 27 godina. Poznati su joj povijesno-pustolovni romani: Grička vještica, Kći Lotrščaka, Tajna krvavog mosta, Mala revolucionarka, Vitez slavonske ravni, Republikanci, Gordana, Jadranka… Napisala je prvi krimić Kneginja iz Petrinjske ulice (1910.) te socijalno utopijski roman Crveni ocean. Svojevrsnu romansiranu autobiografiju je objavila u trećem licu pod nazivom Kamen na cesti.

Može se reći da Jurić Zagorka nije bila velika književnica, u strožim stručnim kriterijima, ali plodna svakako jest. I znala je „zavesti“ građane da redovno čitaju, što nije mali doprinos  za to doba. 

Zalaganje za žensku ravnopravnost, koja uvijek inspirira

Zalagala se za ravnopravnost spolova, pravo žena na obrazovanje, profesiju, imovinu i pravo glasa.

Bila je prva profesionalna novinarka, i to politička novinarka, prva žena izvjestiteljica iz Sabora, te stalna dopisnica iz Budimpešte i Beča. Bila je stalno zaposlena u redakciji Obzora od 1895. do 1910. godine. Kad su joj kolege dospjeli u zatvor, šest mjeseci je samostalno vodila list. Sama je pokrenula časopis za žene Ženski list 1925. i Hrvaticu 1938. godine. Surađivala je u Vijencu i u sarajevskoj Nadi, pisala je također i za Jutarnji list. Osnovala je Društvo hrvatskih književnica s mlađim kolegicama Zlatom Kolarić, Zdenkom Jušić i još nekima. Adaptirala je Šenoine i neke svoje romane za kazalište i čak ih je četrnaest praizvedeno u HNK do 1940. godine.

Borba za upotrebu hrvatskog jezika i hrvatsku samostojnost 

Zanimljivo je kako je prvu poduku dobila na mađarskom jeziku, a iako je dobro poznavala i njemački i mađarski, od rane se mladosti zalagala za upotrebu hrvatskog jezika. Pamflet o potrebi uvođenja hrvatskog jezika na željeznicama, gdje se tada koristio samo mađarski i njemački, objavila je prvi put pod pseudonimom Zagorka i svi su mislili da je autor teksta Čeh, muškarac.

Od biljega „šund“ spisateljice do pozivne revalorizacije u povijesnu ličnost

Često je nailazila na prepreke u profesionalnom, ali i u privatnom životu. Ugledni književnici Gjalski, Matoš i Krleža nisu joj pridavali važnost, ali ona je i dalje nalazila smisao u svom radu, u pisanju. Pokazala je izuzetnu snagu, hrabrost i odlučnost da ustraje na svom putu. 

Djela su joj dobila biljeg “šund” literature i dugo se nitko nije usudio ozbiljno pozabaviti njezinim radom. Josip Horvat, vodeći povjesničar novinarstva, prvi vrednuje njezin profesionalni novinarski rad, a njezinim književnim radom počinju se baviti istaknuti hrvatski povjesničari književnosti Stanko Lasić i Ivo Hergešić. Pavao Pavličić u Rukoljubu govori da nitko nije uspio tako dobro napisati fabulu, čak ni njezini cijenjeni muški kolege, realisti Kovačić, Kozarac i drugi. 

Osjećaj društvenog značaja doživjela je Marija u trećoj dobi, krajem svog života. Ako je suditi po boji njezina karaktera, njezinoj unutrašnjoj snazi, dostojanstvu, dosljednosti, dočekala je to sa zadovoljstvom – ipak se kolo hrvatske povijesti u njezino vrijeme dosta pomaklo naprijed. I njoj, MJZ zahvaljujući! 

Njezinu biografiju Zagorka – kroničar starog Zagreba napisao je i objavio 1965. godine kolega novinar Bora Đorđević. Živjela je dugo, 84 godine, svemu usprkos. Preminula je 1957. 

Tko dobro gleda, Marija Jurić Zagorka u mnogome mu je uzor-ličnost

Marija Jurić Zagorka je unatoč nesklonim vremenima ustrajala u radu koji je najviše voljela, a to je pisanje. Ustrajala je u tome da sama sebe uzdržava svojim radom, zalagala se za javnu upotrebu hrvatskog jezika u Austro-Ugarskoj Monarhiji, za emancipaciju žena te objavila seriju ženskih portreta u Obzoru, napisala trideset i pet romana, brojne novinarske članke i eseje…

Krčila je Marija s mukom putove profesionalnosti, pravednosti i  ravnopravnosti, kojima se mi i danas penjemo. Bila je rastom mala žena, ali velik čovjek i zato zaslužuje veliko hvala!

Izvor: Nova Akropola   

Autor: Lovorka Cvitić

Detaljno o životu Marije Jurić Zagorke 

Obrada teksta prema u standardu odgovorno.hr – Goran Tudor   (uvidnik, naslov i podnaslovi, izdvojeni i boldani naglasci,