Hrvatski planinarski savez (HPS) jedna je od najstarijih hrvatskih institucija uopće, a osnovan je 1874. godine kao Hrvatsko planinsko društvo u vrijeme Austrougarske Monarhije. Tada je to bio deveti planinarski savez osnovan u svijetu. Planinarstvo je ostavilo snažan trag u hrvatskom društvu, učinilo prirodu dostupnom, približilo ljude.
Danas je HPS krovna udruga svih planinara i član Hrvatskog olimpijskog odbora, a u sklopu Saveza postoje komisije za alpinizam, speleologiju, planinsko skijanje, planinarske putove, objekte, zaštitu prirode, vodičku službu i školovanje. U sklopu Saveza 1950. osnovana je i čuvena Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS), koja je 55 godina djelovala kao integralni dio Saveza, a od 2005. je samostalna udruga premda je i dalje član Saveza.
U vrijeme kada sve više ljudi u sebi osjeća Rousseauov poziv povratka prirodi, o planinarenju razgovaramo s predsjednikom HPS-a, Darkom Berljakom, koji je prvi na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu diplomirao na temu planinarskog turizma, bio 27 godina tajnik HPS-a te tajnik HGSS-a, vodio himalajske ekspedicije i napisao četiri knjige.
Smatrate li da su planinarenje i boravak u prirodi važni za izgradnju održivog društva, društva po mjeri čovjeka, i zašto?
Među različitim tumačenjima doprinosa planinarenja izgradnji održivog društva najbliže mi je ono koje ističe četiri pozitivna učinka planinarenja na čovjeka i društvo: fiziološke, psihološke, socijalne i filozofske učinke. Fiziološki, kretanje po planinskoj prirodi utječe na poboljšanje našeg zdravlja, krvožilnog, mišićnog i dišnog sustava. Psihološki su učinci vidljivi čim zađemo na planinu – ondje se dobro osjećamo, opušteni smo, relaksirani od stresa i ubrzanog tempa svakodnevnog života, pa planinarenje ima gotovo terapeutski učinak. Socijalni su učinci također jasni – družimo se, stječemo nova poznanstva, pomažemo jedni drugima i razvijamo empatiju, čuvamo prirodu itd. Planinarenje ima i filozofske učinke – planine nas potiču na razmišljanje o ljudskoj egzistenciji, na meditaciju, na propitkivanje ustaljenih vrijednosti i slično. Za razliku od drugih sportova, a planinarstvo i jest i nije sport, u planinarstvu su svi koji hodaju po brdima pobjednici, jer protivnik nam nije drugi čovjek, a još manje priroda.
Što je Hrvatski planinarski savez danas – koje su mu zadaće?
Istaknut ću samo najvažnije. Naš je osnovni cilj briga za članstvo, koje stručno osposobljavamo kroz razne oblike školovanja: seminare, tečajeve, radionice i sl. Članove usmjeravamo i u razvoj specijalističkih djelatnosti, alpinizam, planinsko skijanje, osposobljavamo ih da budu markacisti, vodiči, zaštitari prirode i drugo. Savez počiva na dva stupa, koja shvaćamo kao svoje poslanje, a to su briga o planinarskim putevima i briga o objektima, dakle, skrbimo o infrastrukturi u planinama. Isto je u svim zemljama, jer putevi čine planine prohodnima, a objekti pružaju zaštitu u planinskoj prirodi. U početku smo infrastrukturu volonterski gradili za sebe, ali s vremenom je ona postala javno dobro kojim se koriste svi izletnici, turisti, šetači i planinari koji nisu naši članovi.
HRVATSKI PLANINARI U BROJKAMA
Kako ukratko predstaviti Hrvatski planinarski savez (HPS)? Možda najbolje u brojkama.
HPS se sastoji od 340 udruga (pravnih osoba), od čega je 290 planinarskih društava. Ostali su članovi gradski i županijski planinarski savezi, stanice vodiča koje postoje u svim većim mjestima i Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) sa svojih 25 stanica.
HPS ima 36.000 individualnih članova (podatak iz 2021.), što je u prosjeku oko stotinu po društvu, premda ima malih planinarskih društava, ali i onih s tisuću članova. Od toga broja većinu, 21.000 članova, čine odrasle osobe (u HPS-u ih zovu seniori), zatim oko 6.000 mladih te nešto više od 8.000 umirovljenika. Svaka skupina plaća poseban iznos članarine.
HPS se brine o 6.500 tisuća kilometara planinarskih staza označenih planinarskim oznakama ili markacijama. Samo na Medvednici označenih je staza gotovo 400 kilometara. Budući da HPS brine o označavanju planinarskih puteva i obnovi markacija, imaju pune ruke posla. „To je poput pranja prozora na visokom neboderu; dok dođete do gornjih prozora, oni dole se već zaprljaju“, kaže predsjednik Darko Berljak.
HPS također skrbi o 157 planinarskih objekata, od kojih je nešto više od 40 planinarskih domova, 70-ak planinarskih kuća koje rade po najavi, a 38 su otključana skloništa s nužnim standardom.
A ciljevi i projekti?
Što se tiče naših ciljeva, želimo stvoriti uvjete da ukupna planinarska djelatnost bude što bolja, ali da kroz naše djelovanje njegujemo i planinarsku etiku, razvijamo čovjekoljublje, da smo nesebični u tom pristupu i da imamo ispravan, zaštitnički odnos prema prirodi te da razvijamo i promičemo suradnju između članova Saveza.
Projekt kao izraz posljednjih je godina jako popularan, a – iako to ranije nismo tako nazivali – Savez od samog svog osnutka ide iz projekta u projekt. Sve staze koje smo gradili, planinske kuće, škole i ekspedicije, sve su to bili projekti. Od najnovijih projekata ističem susret na europskoj razini za mjesec dana u Skopju „Unapređenje dobrog upravljanja penjanjem i planinarenjem u Europi“. To je dio napora Europskog planinarskog saveza kojim se nastoje uvesti isti standardi za sve planinarske saveze država članica i kandidata. A ponosni smo i na svoju nakladničku djelatnost. Izdajemo puno planinarskih vodiča, a ističem da već 124 godine izdajemo svoj časopis, mjesečnik „Hrvatski planinar“, ujedno i najstariji časopis koji neprekidno izlazi u Hrvatskoj.
Čini se da su u posljednje vrijeme hodanje po prirodi dobilo veliki zamah, da je šetača više nego u vrijeme prije pojave Covid-19.
Mislite na dojam koji je stvoren u proljeće prije dvije godine, u vrijeme kad je bilo zabranjeno kretanje između županija i kad je na snazi bilo ograničenje slobodnog kretanja. Tada su planinari, ali i oni koji nisu planinari, pohrlili u izletišta u okolici gradova, recimo na zagrebačko Sljeme, splitski Marijan, Mosor i slično. Tako se stekao dojam da su svi usred korone počeli ozbiljno planinariti. Ostajemo u nadi da će nešto od toga trajno ostati, kao dobre navike građana – novih hodača.
Ipak, činjenica je da je više ljudi u prirodi, to je neka vrsta spontanog pokreta ka prirodi, ali on još nije organiziran ni usustavljen. Odražava li se taj trend i na članstvo u planinarskim društvima?
Prema podacima, u 2020. godini u nekim je savezima, pa tako i u našem, došlo do drastičnog pada članstva, što je očekivano – organizirani skupovi su ograničeni ili zabranjeni, prostorije društava su bile zatvorene, planovi izleta se nisu radili… Kao i mnogošto drugo u društvu, i organizirana planinarska akcija je tada opala. Korona je planinarstvu nanijela dosta šteta. Kod nas je članova bilo manje za 5%, u Sloveniji za 10%, u Njemačkoj još više. Članovi nisu obnavljali članstvo jer se nisu mogli slobodno kretati i koristiti članskim povlasticama. To se u 2021. godini popravilo i sada smo ponovno na nivou kao prije pandemije. Treba reći da se od kraja Drugog svjetskog rata bilježi konstantan porast broja ljudi koji posjećuju planinsku prirodu.
Kakav značaj ima sve veća dostupnost informacija o putovanjima, hodanju, krajevima, prirodnom okruženju… putem interneta?
U posljednjih nekoliko godina porast hodača u prirodi uvelike je potaknut internetom i društvenim mrežama. Danas je to važan dio života svakog čovjeka, pa sve više ljudi, kada požele krenuti u brda, savjete, rute, pa i suputnike za takav izlet potraže na internetu. Želim upozoriti da na taj način nerijetko dobiju nepotpune ili pogrešne podatke, a u planine često idu kako bi na društvenim mrežama objavili što atraktivniju fotografiju. Takvo, nazovimo ga internet planinarstvo, smatram nesigurnim putem u planinu, iako je taj trend jako izražen i zasad mu nema lijeka.
Koji bi, po vama, bio ispravan put?
Ispravan put je jednostavan: kao i u svemu u životu ne treba preskakati stube, već postupno stjecati znanja i iskustva u planinarenju. Ako netko to ne želi, ne mora se nužno uvoditi u planinarenje kroz planinarska društva, ali planinarska iskustva mora stjecati najprije na lakšim turama pa tek onda na težima. Neki misle da je dovoljno kupiti skupu i modernu opremu, ali to je daleko od istine. Najjednostavniji je pristup otići u neku planinarsku školu, a uz one besplatne u planinarskim društvima, ima dosta i privatnih koje se plaćaju. U planinarskim društvima članovima je dostupan velik izbor planinarskih tura različitih težina koje se dogovaraju na sastancima ili preko planinarskih grupa.
Što HPS i planinarska društva rade da privuku nove članove, da planinarenje učine atraktivnim za mlade?
I Savezu i planinarskim društvima osnovni cilj nije kvantiteta nego i kvaliteta. Važno nam je da svako planinarsko društvo broji optimalan broj članova i da je među njima dovoljno onih aktivnih koji će provoditi ciljeve – od označavanja puteva (markacija), organizacije izleta do volonterskog dežuranja u domovima i uređenja puteva.
Neke posebne kampanje nemamo, ali otprije 15 godina počeli smo organizirati male planinarske škole, koje su trajale tjedan dana. Tada je vladao tako velik interes za njih da nam je ponestalo kapaciteta. Stoga smo počeli organizirati tečajeve za voditelje takvih škola, propisali smo kurikulume o tome što se i kako podučava.
Da li društvo valorizira ulogu HPS i planinara na planu edukacije i osvješćivanja čovjeka za boravak u prirodi?
To ne znam, ali činjenica je da danas nema ni jednog ozbiljnijeg planinarskog društva koje ne organizira planinarske škole za djecu. Mimo toga, na tisuće ljudi završava opće i napredne planinarske škole svake godine, a među njima je mnogo mladih.
K tome bilježimo i barem pet puta više izletnika, šetača, povremenih planinara, koji nisu članovi ni jednog društva, ali su ipak u nekoj vezi s nama: hodaju stazama koje održavaju planinari, zalaze u domove i skloništa koja su građena volonterskim radom generacija, uče o pravim podvizima prvih planinara-junaka, kojima dugujemo prve pisane vodiče, jedinstveno uređene staze kakva je Premužićeva staza na Velebitu, posjećuju botaničke vrtove u prirodi…
Imate li u svojim naporima podršku državnih institucija?
Zbog svoga dugog postojanja, Savez je djelovao u pet država, od Austrougarske Monarhije do danas. Nažalost, podrška je u svima uglavnom izostajala. Neke su se dobre stvari tijekom vremena i izgubile. Primjerice, prije stotinjak godina postojala je zakonska odredba koja je predviđala kaznu za onoga tko uništi planinarsku markaciju. Danas toga nema, pa čak i šumarije prilikom sječe drva ponekad posijeku drvo s markacijom a da nas o tome ni ne obavijeste, a kamoli što drugo. Dobro je, međutim, što je Savez dobio javnu ovlast da jedini smije stavljati planinarske markacije.
Između dva svjetska rata Savez je inicirao proglašenje prvih nacionalnih parkova (Štirovača i Paklenica na Velebitu), a u to je vrijeme podignuta i većina planinarskih objekata o kojima od tada skrbi gotovo isključivo Savez. Neki su od njih u prošloj državi bili društveno vlasništvo, neki su dograđivani i popravljani, ali sva ta desetljeća planinari i Savez brinuli su se o njima volonterskim radom. Samo u zadnjih 30 godina za održavanje, obnovu i osiguranje tih objekata potrošili smo milijune kuna iz članarina Saveza i povremenih donacija.
Kakav je današnji status planinarskih domova kao materijalnog dobra?
Nažalost, u novije vrijeme na površinu izlaze novi problemi. Naime, dok država nakon Domovinskog rata nije marila, a čini nam se nije ni znala da posjeduje nekretnine u planinskim područjima, prije nekoliko godina većina (oko 70%) tih objekata ušli su u Registar državne imovine. U toj smo situaciji pokušali objasniti svoju dosadašnju ulogu, ali čini se da nismo polučili uspjeh niti vidimo neku perspektivu kao upravljači tih objekata. U zadnje dvije godine nadležno je ministarstvo povuklo neke poteze s namjerom da se ulože europska sredstva u obnovu 12 objekata koje je Savez predložio.
Do kuda se stiglo s povlačenjem europskog novca?
Najnoviji je prijedlog da se umjesto države za europska sredstva kandidiraju javne ustanove, jer su mnogi od tih objekata podignuti u zaštićenim područjima, a javne ustanove (i one su državne), najvjerojatnije će u budućnosti i upravljati tim objektima.
Kako vidite budućnost tog modela – domova u vlasništvu države? Osjećate li se zakinutim?
Mi se u Savezu pitamo: gdje smo mi u toj priči, mi planinari, koji smo se tolike godine brinuli o planinskim objektima.
Smatramo da prebacivanje upravljanja planinskim objektima iz naših u druge ruke neće dobro funkcionirati, jer nitko o njima ne može brinuti kao mi koji to radimo iz ljubavi i bez ikakve materijalne koristi. Ti su objekti veći dio godine prazni i gotovo nikad nisu profitabilni. Kada se uz pomoć novca iz europskih fondova poveća standard u njima, nitko ne garantira da upravljanje neće putem natječaja pripasti nekom ugostitelju koji će moći više ponuditi. K tome, nikako nismo zadovoljni povećanjem standarda u tim objektima jer to nužno znači i zadiranje u očuvanu planinsku prirodu i njezino onečišćenje. Dakle, Savez je podignuo većinu tih objekata i o njima se brinuo sve ove godine, a nije njihov vlasnik. Pa ipak, od nas se očekuje da skupljamo papire potrebne za povlačenje novca iz EU fondova što nas dovodi u apsurdnu situaciju.
Kako je u drugim zemljama? Koja bi država mogla biti dobar primjer?
U nekim drugim planinarskim zemljama država se aktivno brine o planinarskim domovima, na primjer Slovenija daje 400.000 eura godišnje za planinarske domove, a Austrija oko dva milijuna eura. Također, u Sloveniji sva planinarska društva koja su upravljala objektima u planinama u pretvorbi su ih dobila u vlasništvo, a kao osiguranje od moguće prenamjene uvedena je obveza da 10% njihova vlasništva ostaje u rukama Planinske zveze Slovenije.
Većina planinarskih domova čini nam se zastarjelima i sa starim konceptom kolektivnih spavaonica. Osnivaju li se novi planinarski domovi?
U Savezu smo se još davnih dana opredijelili za pristup da ne gradimo nove planinarske objekte, a ovi koji postoje trebali bi zadržati isti standard kakav imaju, čak i ako ne ispunjavaju minimalne tehničke uvjete. Zašto? Pa, stoga što bilo kakvo povećanje standarda znači i negativan utjecaj na prirodu. Domovi koji imaju suvremene spavaonice, tuševe, kuhinju i sl. moraju imati riješeno i pitanje otpadnih voda, grijanja, proizvode puno više otpada, zahtijevaju stalnu opskrbu i još mnogo toga što sve zagađuje čistu planinsku prirodu. K tome, pitanje je kakav bi bio financijski efekt od takvih domova jer oni gotovo nikad nisu profitabilni. Stoga smo odlučili da je perspektiva našeg planinarstva izgradnja skloništa, dakle, otključanih objekata u koje se u planini ljudi mogu skloniti, koja imaju peć i solarni panel za rasvjetu i punjenje mobitela, a sve ostalo planinari moraju donijeti i odnijeti sa sobom. To je najbolji način koji planinarima pruža sigurnost, a najmanje negativno utječe na planinski okoliš. Za sličan su se pristup odlučile i neke druge zemlje poput Južne Koreje. Bio sam ondje i uvjerio se da rade isto – u planinama su goli objekti koji služe kao sklonište.
U vrijeme početaka organiziranog planinarenja u Hrvatskoj planinari i članovi planinarskih društava bili su uglavnom znanstvenici, liječnici, književnici…, ukratko, društvena elita. Naslijedili su ih bogati građani, pa radnici u poduzećima, a potom umirovljenici. Tko su danas planinari, članovi planinarskih društava?
– U vrijeme osnivanja Saveza logično je da su prvi planinari bili društvena elita, jer su imali dovoljno vremena i novca da bave planinarenjem, a imali su i veliku znanstvenu znatiželju. Nakon tih planinarskih pionira, a osobito s rastom standarda, uključivale su se i ostale skupine ljudi, od siromašnih (planinarenje je rekreacija koja najmanje košta), srednje klase do bogatih, pa čak i današnjih tajkuna koji si mogu platiti skupe inozemne ture. Danas se među planinarima nađe i političara i ljudi s visokim činovima u vojsci, intelektualaca, ali i običnih ljudi; svi jednostavno uživaju u šetnjama prirodom.
Nekad je svako veće poduzeće imalo svoje planinarsko društvo. Podržava li danas korporativni sektor tu aktivnost?
Da, osnivanje planinarskih društava u poduzećima bio je trend 70-ih godina prošlog stoljeća i to se poticalo. Doduše, u nekim su poduzećima i pretjerivali, pa su znali upisati sve radnike u planinarsko društvo. Tako je Industrogradnja imala 15.000 planinara na papiru, od kojih je u planine odlazilo valjda tek 10% članova. Jaka planinarska društva imali su i INA, „Rade Končar“ i druga poduzeća. Danas su od njih opstala tek malobrojna koja još imaju neku financijsku podršku poduzeća, na primjer u Plivi. Nove tvrtke ne pokazuju nikakvo zanimanje za podršku planinarskim društvima, ali znaju organizirati team building za zaposlenike pri čemu angažiraju nas ili HGSS da im organiziramo neke sadržaje. Podrška velikih poduzeća nekad je bila značajna, ali danas više ne postoji.
Znači li to da se HPS izdržava isključivo iz članarine?
Da, financiramo se iz članarina, putem samostalne djelatnosti poput prodaje literature, nešto novca dobivamo od HOO-a, ali samo za programe u kojima sudjelujemo i za dva zaposlenika. Kad imamo neke akcije, tražimo sponzorstva i donacije. Članarine na neki način vraćamo članovima kroz kolektivno osiguranje od nesreća u planinama, kroz škole i tečajeve koje organiziramo i sl. Petina članarina ide u održavanje objekata, pa smo u zadnjih desetak godina utrošili oko tri milijuna kuna u održavanje objekata.
Osnivaju li se nova planinarska društva?
To je dinamičan proces. Može se reći da u prosjeku svake godine primimo u Savez deset novih društava, a pet ih prestane s radom. No, prošle godine se nijedno društvo nije ugasilo, a pojavilo se pet-šest novih.
Možete li navesti neke planove i akcije HPS-a za ovu godinu?
Najvažnija nam je godišnja aktivnost Dani hrvatskih planinara, koji se svake godine održavaju na drugom mjestu, a posjeti ih više tisuća ljudi. Ove godine od 27. do 29. svibnja održat će se u Vrgorcu i okolnim brdima.
Nastavit ćemo s održavanjem naših specijalističkih škola, a u suradnji s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja, od kojeg smo dobili sredstva, i HGSS-om obnovit ćemo 15 planinarskih skloništa na koja će se postaviti solarni paneli i još neka oprema.
U suradnji s Planinskom zvezom Slovenije, s kojom i inače odlično surađujemo, započinjemo Erasmus projekt osposobljavanja vodiča, koji će svojim stručnim znanjem i vodstvom i osobama s invaliditetom omogućiti da posjećuju planine. U taj europski projekt uključit će se i druge zemlje iz okolice, od Italije do BiH, Srbije i Makedonije.
Razgovor vodila: Mirela Drkulec Miletić
DOBRA HRVATSKA
Travanj, 2022.
Ako vam se članak svidi, dijelite ga: podržite osvješćivanje društva za sutrašnji održivi svijet.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.