Kolumna Nada Podnar: Neretva od Boga prokleta“, u iskanju održivog spoja silne snage, tradicije i novog

Neretva 003

Ljubav je riječ koju svatko razumije, na ovaj ili na onaj način. Jednako tako, nema pjesnika, slikara, glazbenika ili samo običnog čovjeka koji nije dao svoj obol toj uzvišenoj riječi ljubav. Sreća je da postoji više stotina različitih ljubavi koja meni daje mogućnost da i ja nešto kažem o tome, ali ovaj put o ljubavi prema rodnom kraju. Iako sam već više desetaka godina „ na privremenom radu“ izvan tog kraja i danas ću u svakodnevnom razgovoru reći moj kraj.

Članovi moje obitelji često znaju reći: „Ti si davno otišla iz Neretve, ali Neretva nikad nije iz tebe!“. Znam da sad mislite kako sam napravila grešku u pisanju jer Neretva je svima znani pojam za rijeku koja izvire u  BIH i na svom putu protječe Mostarom, Čapljinom i, bez da zastane na granici, teče kroz Metković, Krvavac, Opuzen, Komin, Rogotin, a kraj Ploča, ulijeva se u modro Jadransko more. Neretva je pojam za zelenu rijeku. Međutim, za sve nas, koji smo rođeni uz nju, u njenoj prostranoj i tako posebnoj zelenoj dolini, Neretva je pojam za rodni kraj.

Nada Podnar
Nada Podnar *
Autorski članak

Kada pitate Neretvane gdje idu, reći će vam „ U Neretvu!“ Kada ih pitate gdje su rođeni, reći će vam „U Neretvi!“.

Svi putnici namjernici, prijatelji i oni koji su samo morali putovati tom dolinom, ne mogu se nadiviti ljepoti koja ostavlja sve bez daha. Bez obzira kada prolazite tim krajem i bez obzira koje je godišnje doba, ona je uvijek drugačija i uvijek posebna. Meni je ipak najdraža u vrijeme cvjetanja mandarina i limuna, dok se trska i šaš lagano njišu na popodnevnom maestralu, a miris rascvjetalih agruma opija zrak i širi neku posebnu blagost poljem i kamenom. Pokušala sam dokučiti, što je to što Neretvu čini posebnom. Pročitala sam na desetke tekstova, predivnih stihova, putopisa i bilješki o Neretvi i od svih njih…

Dvije su mi knjige pomogle, opisale Neretvu u njenoj srži.

Tako Enerika Bijač u knjizi „ Odjek Neretve“, piše:

„…. Neretva je močvara i kamen… izjendečena zemlja, jaruge, jendeci, penjala i mriže…bajam, murva i rodna maslina…vino u punoj bukari, smokva na sturi, Neretva je zlatna mandarina…miris vrijeska, kadulje, ružmarina, smilja…krovina i botur … cvijet bijelog lopoča što na vodi sniva… nadasve – Neretva su Neretvani koji je žive i prenose s generacije na generaciju!…“

Bilo bi idealno ovim tekstom završiti priču o Neretvi jer sve što bih dodatno napisala pokvarilo bi ovu tako idiličnu sliku moga kraja.

Ali… ima i jedna druga knjiga…

Predgovor njezin „oborio me s nogu“ jer je malo vjerojatno da netko tko nije rođen u dolini Neretva, tako dobro razumije i ogoljuje moj kraj. Naime, u knjizi Stjepana Šešelja „Neretva od Boga prokleta“ predgovor je napisao povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ive Šimat Banov u kojem kaže:

„….Tko proklinje? Koga proklinje? Tko ima išta protiv ovog raja na zemlji?………..Dakako, svatko će vam prije spomenuti neretvanskog gusara nego žuljevitu ruku, trudno lice i poštenje ljudi toga kraja, glas težaka i marljivih ljudi punih vjere u tim rukavcima opstanka. Dobar je glas, posebice u Hrvatskoj, manjeg dosega od onog koji širi nepovjerenje i sumnju. Prije ocrniti nego pohvaliti – to je usud naših krajeva i ljudi nenaviklih i za mirnih vremena pitomo živjeti jedni pored drugih. Ali zao se glas u teškim, prijelomnim i olovnim vremenima  pretvara u dobar, a loše odluke postaju gotovo vrline. U mirna vremena gusar je uvrjeda, nosi zadah prijetnje i nesreće koja vas može snaći putujete li sami ili neoprezno. U teškim vremenima ista riječ označuje prkos čovjeka koji brani ovdje tlo djetinjstva i, kako bi opstao, s pravom traži izvaninstitucionalnu pravdu….“

Vidim…

Dok nabrajam ljepote i usud Neretve jasno vidim nebo bez oblaka, okolne brežuljke burom pometene, nepregledno polje, blagostanje, zlatne plodove u zelenoj dolini, a u pozadini čujem kotrljanje kamenja dok se neretvanski gorštaci spuštaju kamenim stazama s brda. Čujem muklo udaranje badilja i motike u blatu i jendecima gdje trudni težaci pokušavaju močvaru pretvoriti u plodno tlo. Vidim vrijedne Neretvanske žene, izmučenog lica, kakao lancaju lađu na leđima i pjevaju, dolje u blatu, žanjući botur. Moju majku, s burilom na leđima dok nosi vodu „sa dojnje čatrnje“ za ljetnih žega i oca, dok se vraća iz lova noseći liske, žabe i jegulju. A tamo na zapadu, dok se nebo crveni kao predznak dolazeće bure, kako je prognozirao moj did Mate, vidim Teutu, ilirsku kraljicu, kako zajedno s Neretvanskim gusarima jezdi prema moru. Naronom odjekuju zvuci frulica napravljenih iz trske i razliježe se dječja nabrajalica:  „ U kralja Norina, glava od gudina, noge od kenjca, kozje uši, iju ju!!!“. A Neretvom se utrkuje na desetke lađa nošene rukama snažnih momaka!

Što gledam još…

Vidim i jednu drugu dolinu, koja je u potrazi za svojim identitetom i brodeći nemirnim vodama novog vremena, pokušava pomiriti tradiciju i običaje s novim trendovima – izazovima ekologije, ekonomske samoodrživosti i održivog društva. Vidim mlade ljude koji se traže pod suncem, nekad Neretvanskog neba, a sve češće Irskog. Vidim želju često zapretanu u okove straha od novog, drugačijeg, naprednijeg. Vidim i tvrdoglavost Neretvanskog čovjeka koji u silnoj, dugogodišnje borbi za opstanak, često ne vidi šumu od stabla ili obrnuto.

Taj usud Neretvanskog čovjeka da živi u toj ljepoti, a  opet s toliko muke i žuljeva, mora da je ipak prokletstvo pa makar ono bilo i samo pjesničko.

Što bih voljela vidjeti…

Sretnu Neretvu i taj kraj, u održivom spoju te snage, tradicije i novog.

Nada Podnar
Direktorica Sektora za operativni marketing HEP Opskrba; promotorica održivog razvoja i eko-Neretve

DOBRA HRVATSKA
Rujan, 2020

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava
test5284