Kolumna Nada Podnar*: Sustav vrijednosti za svaki dan; lekcija koju sam naučila!

razred

Gotovo svakodnevno u poslovnom, političkom, društvenom i svakom drugom djelovanju, slušamo izjave o moralnim, socijalnim, osobnim i drugim pozitivnim vrijednostima. Neke smo dobili od ranog djetinjstva, druge smo naučili odgojem, treće, pak, stekli kroz obrazovanje, u društvu ili na poslu.

Kada govorimo o životnim vrijednostima svima nam je sve jasno, dapače, čini  se sve lako, kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. I sve je dobro do trenutka kada nas situacija demantira. Tada počinje naše čuđenje i propitkivanje – zašto se netko pridržava i radi u skladu s opće prihvatljivim društvenim vrijednostima, a drugi ih svjesno krše. Kada se raspravlja o tome,  u svijetu u kojem živimo, težište se najčešće stavlja na negativne primjere iz života, a vrlo rijetko na pozitivne. Jer oni  pozitivni se uzimaju kao nešto zdravo za gotovo.

Nada Podnar
Nada Podnar *
Autorski članak

Ništa čudno, tako je uostalom u svem našem životu življenja. U školi se uvijek više bavimo lošim učenicima, a manje izvrsnima. U poslu tražimo rješenja kako riješiti problematične zaposlenike, a manje kako unaprijediti primjerene. U novinama čitamo negativne vijesti prije pozitivnih, i tako redom. Sigurna sam da sociolozi raspolažu s mnogo stručnih analiza i utemeljenih studija zašto je to baš tako.

Ja spadam u generaciju koja je uvažavala mišljenja starijih, ne propitkujući točnost ili opravdanost njihovog stava. Danas prihvaćam da nove generacije imaju svoje mišljenje i svoj stav i ne libe se ući u konfrontaciju sa starijima ili nadređenima, ako se ne slažu sa zadanim obrascima. Smatram dobrim kad mladi ljudi pomiču granice i istražuju svjetove. Dobro je kada se bore za bliske im njihove vrijednosti i za svoje mjesto pod sunce. Ono što nije dobro pitanje je načina na koji to rade i s koliko takta uspijevaju izboriti svoj cilj.

Ne pokušavam pomiriti svjetove ni davati rješenja kako bi bilo, kad bi bilo. Pokušavam se tek na trenutak osvrnuti na sebe samu i prisjetiti se situacija u kojima sam ja učila prve životne lekcije o moralnim i ljudskim vrijednostima – onima koje su vrijedile nekad, koje vrijede danas i vrijedit će i ubuduće, želimo li ostati humana ljudska bića.

VB_0145

***

Ovih dana čitam napise o nastavku snimanja serije „Crno bijeli svijet“ i za trenutak se vraćam u godine svojih početaka, na svoje djetinjstvo, ne u Zagrebu gdje sam provela najveći dio života, već u malom gradiću u dolini Neretve. U vrijeme kada smo svi bili jednako sretni i nesretni, podjednako uglavnom siromašni, gdje je jedno toplo pecivo u pekarnici bilo najveći luksuz koji smo poznavali. U takvom je okruženju protjecalo i moje  osnovnoškolsko obrazovanje.

Naša učiteljica davala je sve od sebe da naučimo predviđeno školsko gradivo, ali više od toga, trudila se dati nam i onu drugu – ljudsku dimenziju – kako bismo izrasli u kvalitetne ljude. Tako je jednom naumila naučiti nas koliko je važno biti pažljiv jedan prema drugome i kako malim znakom pažnje možemo usrećiti jedni druge. Uoči jedne Nove godine kazala nam je neka svatko od nas pokloni jednu malu sitnicu drugom učeniku. Kako bi sve bilo nepristrano, izvlačili smo papiriće na kojima su bila imena svih učenika, a onom koga izvučemo trebali smo donijeti sitnicu čija bi vrijednost bila u visini najmanje čokoladice u dućanu. Dok smo izvlačili papiriće, ja, kao jedna od najsiromašnijih učenica, silno sam se molila u sebi da me izvuče Robert, učenik koji je bio iz dobrostojeće obitelji. Uvijek uredan, sređen, s mamom koja je bila gospođa iz drugog grada i koja je u svakom pogledu odudarala od naših majki. Kao što obično biva u životu Robert je izvukao moju najbolju prijateljicu, a mene? Mene je izvukao možda najsiromašniji učenik u razredu. Moja tuga se jasno vidjela na mom licu. Slijedeći dan, kad smo došli u razred i razmijenili poklone, moja najbolja prijateljica dobila je čokoladicu, upravo onu koja je bila spomenuta kao primjer za poklon. A ja?! Ja sam dobila najljepši kožni rokovnik kakav nitko od nas nije vidio dotad i paketić prekrasnih rukom vezenih maramica. Moj izraz lica govorio je više od svake riječi.

***

Naučila sam lekciju za cijeli život!

Nikad, ali baš nikad više u životu, nije mi palo na pamet procjenjivati ljude prema odjelu, poslu koji rade ili izgledu. Bez da je rekao ijednu riječ, moj školski kolega naučio me jednu od najljepših životnih vrijednosti. Samo jednom gestom i tim znakom pažnje.

I još nešto. Danas, puno godina poslije zaboravila sam imena gotovo svih svojih osnovnoškolskih kolegica i kolega. Ali, Anti Popoviću, ime nikad neću zaboraviti.

Zahvalna sam životu na ovoj lekciji, koju sam prenijela svojoj djeci, svojim suradnicima, a podijelila danas i s vama.

Neke vrijednosti nemaju cijenu i ne mogu se kupiti novcem.

Nada Podnar
* Direktorica Sektora za operativni marketing HEP Opskrba;  Promotorica održivog razvoja i eko-Neretve

DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2020.

Prijava za newsletter

Prijava

Želimo postati tvrtka partner

Prijava