„Draga, tko je bio Henry Dunant?… Ne znam… nikad čula ni pročitala…“ Mnogi, ogromna većina nas to ne znaju, dok ih neka rijetka zgoda ne privuče… Dakle, za početak, ne dvojite – posudite u gradskoj knjižnici knjigu „Henry Dunant“, koja se po knjižarskoj nomenklaturi vodi pod “Ljudi koji su pomogli svijet“.
Svjetsku organizaciju Crvenog križa – najveću međunarodnu humanitarnu organizaciju ikad – utemeljio je Švicarac Henry Dunant. Mnogi tu njegovu odluku, da osnuje takvu organizaciju, svrstavaju u krug najvećih 100, ili čak 50 odluka u povijesti svijeta. I vrijedi nam zato dublje zaroniti u njegov veliki trag i bogat (ne lak) život, osvijetliti svijet vrlina Henryija Dunanta.
Dunantov životni put
Dunantov život je bio pun kontrasta, neobičan, s nevjerojatnim usponima i padovima. Rođen 1828. u bogatoj obitelji, umro je u samostanskome staračkom domu, sam i siromašan. Nakon svjetske slave u srednjim godinama, sustigla ga je velika bijeda. Nekadašnje poslovne i životne uspjehe smjenjuju bankrot i siromaštvo. Na početku karijere Henry Dunant, u visokim krugovima rado viđen i slavljen naširoko, kasnije biva potpuno isključen i zaboravljen, a onda opet….
Onda, pri kraju života, opet dobiva iznimna priznanja i nagrade, no bez ikakva Dunantova užitka u tome.
Humanitarno djelovanje bilo je Dunantova životna konstanta, a Crveni križ njegovo životno djelo.
Potekavši iz građanske, religiozne i humanitarne obitelji, u mladosti se takvom djelovanju posve posvetio. No, uskoro mijenja smjer i kreće u prave poslovne vode, osniva poduzeće i osmišljava smjeli poduhvat eksploatacije velikoga zemljišnog posjeda u Alžiru. Budući da mu jedno važno pitanje – korištenje vode u proizvodnji – nije bilo riješeno, odlučio se za podršku osobno obratiti francuskom caru Napoleonu III. Nije ga u tome zaustavila ni vijest da je car trenutačno na bojišnici u sjevernoj Italiji gdje Francuska i Italija ratuju zajedno protiv Austrije. Dunant se nije libio; odlučio se probiti čak do bojišnice i ta je, u početku poslovnim interesima vođena odluka, jednog čovjeka bila presudna za skoro osnivanje organizacije Crvenog križa.
Strahote još jednog rata – svjedočanstvo izbliza
Stigavši u talijanski grad Solferino, saznao je da je velika 15-satna bitka u kojoj je 24. lipnja 1859. sudjelovalo preko 300.000 vojnika završila. Bitka je prerasla u krvavu borbu na život i smrt. Boj koji se vodio po teškoj vrućini i na vrlo teškom terenu, na kraju je zaustavilo veliko nevrijeme.
Našavši se usred negdašnje bojišnice, mogao je tek posvjedočiti užasnim posljedicama jedne od najkrvavijih bitaka u 19. stoljeću. Svugdje napuštena tehnika, razrovana zemlja, vojnici, puno vojnika mrtvih i ranjenih. Napustio je taj kraj vidno uznemiren.
Njegova savjest i svijest nagnale su ga da u tri godine napiše Un Souvenir de Solferino (Suvenir iz Solferina), knjižicu koja mu je donijela slavu. Knjižica se sastojala od tri dijela: u prvome se opisuje bitka, u drugome strahote bojnog polje nakon bitke (“…sva njegova kaotičnost, neizrecivi očaj i ljudske nevolje svih vrsta te napori zbrinjavanja svih ranjenika u susjednim gradićima”). A treći važni dio, sadržavao je inicijativu i plan: da svjetske nacije osnuju organizaciju koja bi u ratu i miru skrbila o svim ranjenicima, zbrinjavanju, oporavku. Uz veliku Dunantovu aktivnost te podršku ženevskih i švicarskih vlasti, godine 1863. održana je Prva međunarodna konferencija, da bi već 1864. prvih 12 zemalja potpisalo Ženevsku konvenciju. Crveni križ je dobio naziv, zadatke i znameniti simbol – crveni križ na bijeloj podlozi. Organizacija je ubrzano rasla. Dotle, njezinu je osnivaču sve krenulo nizbrdo.
Iskušenja i nevolje života pa gorka zadovoljština
Godina 1867. prva je Dunantova nesretna godina u dugom nizu. Kako se više bavio humanitarnim poslovima, nego onima u Alžiru, tako ni problem vode nije bio riješen i njegovo je poduzeće bankrotiralo. Nakon propasti, u koju su bili uvučeni brojni uglednici i njegovi prijatelji, Dunanta su svi počeli izbjegavati i odbacivati. Doslovce je spao na prosjački štap. O tome je kasnije rekao: “Bilo je dana koje sam preživljavao doslovce uz jednu koru kruha; mrlje na kaputu sam zacrnjivao tintom, a kragnu košulje izbjeljivao kredom.”
Sljedećih godina od 1875. do 1895. – punih 20 – Dunant se povlači u samoću švicarskog sela Heidena, zauzima sobu broj 12 samostanskog prenoćišta za siromašne – ubožnice. Tu ga na sreću 1895. otkriva neki seoski učitelj koji je odlučio ispraviti nepravdu – i svojim dugim zalaganjem, pisanjem i zagovaranjem, vraća nesretnog utemeljitelja svijetu: Dunant je opet postao cijenjen, darivan, nagrađivan. To, međutim, ni najmanje nije promijenilo njegov život. I dalje je odlučno ostao pri svome, živio u sobici br. 12, trošeći na sebe malo ili ništa, da bi sve dobivene novčane donacije iz tog razdoblja života dao u humanitarne svrhe u Švicarskoj i Norveškoj. Njime je već odavno zavladala gorčina. Njegova zadnja želja bila je: “Ne želim na sahrani ni ceremoniju ni ožalošćene ni povorku!” Preminuo je u Heidenu, 1910.
Nobelova nagrada za mir – Henryiju Dunantu
No čovječanstvo je kasnije ipak napravilo ono što je i trebalo, nešto posebno. Kad su 1901. po prvi put u povijesti dodjeljivane Nobelove nagrade, Nagradu za mir dobio je HENRY DUNANT (zajedno s Francuzom Fredericom Passyjem, koutemeljiteljem više mirovnih organizacija u svijetu).
Tri Nobelove nagrade Međunarodnom odboru Crvenog križa
Današnju organizaciju Crvenog križa čini 114 nacionalnih društava udruženih u Ligu društava Crvenog križa (federaciju) te Međunarodni odbor Crvenog križa u Ženevi. Najviše zakonodavno i usmjeravajuće tijelo je Međunarodna konferencija Crvenog križa koja se održava svakih četiri do šest godina. Koliko bi tek Dunant bio sretan i zadovoljan kad bi sve to danas vidio? Sigurno bi smirio svoju ojađenu dušu.
Međunarodni odbor Crvenog križa za sve što je organizacija darovala čovječanstvu tri je puta nagrađena Nobelovom nagradom – sred Prvog svjetskog rata – 1917., sred Drugog svjetskog rata 1944. i konačno 1963. Nijedna osoba ni organizacija dosad nije dobila takve počasti.
U početku svake velike odluke je misao, san.
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA