Spori grad je svjetski trend, a talijanski gradići u Toskani prednjače. Tko živi u „sporom gradu“ i sretniji je i uspješniji, pokazuje to i život i znanstvena istraživanja!
Pokret sporih gradova ili SlowCity (CittaSlow) utemeljen je 1999. kad su se u gradu imena Orvieto četiri manja talijanska grada dogovorila da žele postati oaze mirnijega života, da će svaki aspekt urbanog života nastojati oblikovati u skladu s veoma važnim i jednostavnim načelima: grad građanima, sporost iznad brzine, ljudska bića ispred kompanija, zadovoljstvo iznad profita. Stanovniku jednoga kaotičnog Londona, New Yorka ili Tokija već bi i čitanje riječi „spor“ ispred riječi „grad“ moralo biti krajnje privlačno. No, ovdje nije riječ ni o kakvoj novoj promociji tehnofobije ili lijenosti, već o stremljenju tome da život ljudi postane ljudskiji, da se prevelika brzina i stres izbace iz naših života. Tvrdi se da to neće ugroziti poslovne aktivnosti, nego ih u dugoročnom smislu i potaknuti jer opuštenije ozračje, humaniji život i zadovoljstvo pomažu radu i biznisu. U sporom ste gradu „obvezni“ više vremena posvetiti razmišljanju, više razgovarati, otvarati vrata i graditi duh gostoprimstva.
Značajke „sporog grada“
Spori grad ima politiku čuvanja i unapređenja okoliša, razvija gradsko vrtlarstvo, pruža potporu lokalnim farmerima, a njeguje kulinarske posebnosti i upotrebu hrane iz lokalnih izvora. Spori grad, da nastavimo dalje, daje potporu očuvanju lokalnih arhitektonskih vrijednosti, podržava renoviranje starih fasada. Međutim, i nove fasade i krovovi moraju se graditi da budu prepoznatljivo lokalni, „tradicionalni“. Nastoji se smanjiti buka u prometu, uvećati zelene površine i pješačke zone, maknuti promet i javne garaže iz središta. Također se potiču stanovnici na zdrav način života. Svaki spori grad nastoji njegovati svoju prepoznatljivost – „jedinstvenost“ grada, po kojoj se pamti kao poseban, čega su stanovnici svjesni i na to ponosni. Takav grad pazi na očuvanje svoje „duše“. Primjerice, ako neki grad ima čuvenu starinsku promenadu, stare obrte ili ga rese jezera i poseban park, onda on do toga jako drži. Po tome i naše bi kumice na tržnicama trebale osjetiti više pažnje, jer i one su naša specifičnost, dio tradicije o kojoj se spori grad ima brinuti. U svakom slučaju, to znači oduprijeti se poznatim negativnim aspektima i nus-učincima homogenizacije, unifikacije, globalizacije. U takvom gradu ljudi vole živjeti, ponosni su, sretniji i u svemu uspješniji.
Članom svjetske asocijacije sporih gradova može postati samo grad koji ima manje od 50.000 stanovnika i koji prihvati povelju s 50 pravila o organizaciji i razvoju gradskog života. Gradovi s više stanovnika mogu dobiti status „Podupiratelja SC-a“, a pojedinci i obitelji – „Prijatelja SC-a“. Gradovi se koriste poznatim logom „CittaSlow“, koji je jako zanimljiv turističkoj ponudi, a periodično im u posjet dolaze inspektori radi provjere stanja prema odredbama povelje.
Talijanski gradić Bra – ikona pokreta ST
Zaštitni znak pokreta sporih gradova talijanski je grad Bra. On je ikona cijelog pokreta SC i ondje se doista lijepo živi. U njemu je mnogo toga uređeno na „ljudski način“. U središtu nema neonskih reklama, stare se demontiraju, nove i ne pomišljaju stavljati. U njegovim se bolnicama, školama i vrtićima pripravljaju obroci od lokalnog voća i povrća, obavezno organskog. Mali dućani hranom ne rade četvrtkom i subotom, kako bi na ulicama bilo više „svečane atmosfere“. Mnogi gradovi iz 30 država sa svjetskog popisa SlowCity najprije su čitali o njemu, a onda i sami počeli raditi na tome.
Spori grad kao svjetski pokret
Pokret SC prerasta u globalni trend. U samo prvih četiri 4 godine od osnivanja, do 2004., 28 talijanskih gradova dobilo je člansku iskaznicu, a barem ih je još toliko čekalo u redu za primitak. U srpnju 2015., ima ih 77. Pokret je postao internacionalnim 2006., kada su mu pristupili gradovi iz Velike Britanije, Njemačke i Norveške. Na portalu www.cittaslow.org mogao se pročitati popis sa 30 država članica: 18 iz Europe i 12 s raznih strana svijeta. Mnoge imaju nacionalne internetske stranice. Neočekivano, u prijestolnici novih tehnologija, užurbanosti i biznisa – Južnoj Koreji – čak je 11 takvih gradova. Na korejskoj stranici naći ćete i posebnu „zamolbu“ da ih se podrži: „Korejski spori gradovi trebaju više ljubavi i podrške od svih vas!“ Od istočnoeuropskih tranzicijskih zemalja zastupljene su zasad Mađarska i Poljska koja je sa 20 gradova druga iza lidera Italije.
„Tko si kupi bicikl ili krene na posao pješice, na dobrom je tragu“, kaže gradska zastupnica Bruba Sibille iz grada Braa. Gradski zastupnik koji glasuje protiv izgradnje novih garaža u središtu – i on je na tom putu. „Nije lako zastupati te ideje, nove i drugačije u odnosu na one većine ljudi. Ali čini se da je način upravljanja gradovima filozofijom SporiGrad daleko najbolji i da mu nema suvremene alternative“, kaže gospođa Sibille. To je dugoročna strategija koju rado podržavaju svi građani i vlasti, neovisno o dolasku i odlasku političkih stranaka.
Goran Tudor
Konzultant i autor , utemeljitelj Poslovne inicijative DOBRA HRVATSKA, urednik portala www.odgovorno.hr, direktor M.E.P. d.o.o., predsjednik Udruge Mijelom CRO za podršku oboljelima od multiplog mijeloma i članovima obitelji, ali i planinar, inovator,
filantrop, slikar.
