Ovoga trena kad počinjem pisati priču o ovoj snažnoj i divnoj ženi, nje već odavno nema, ali u mojoj je glavi ostala kao uzor, kao primjer čovjeka sa velikim “Č”. Besprijkoran primjer ljudskosti, žene koja je ostavila dubok trag u srcima svojih korisnika.
Za Ankom i danas putuje poštovanje kao svjetionik najveće ljudske dobrote. Jer ona je:
- živjela za svoju udomljenu djecu, za Krunu, Josipa, Davora, Gorana.., podizala ih i ispraćala u odrasli život,
- činila sve kako bi svoje unuke povezala s udomljenicima, stvarajući im međusobna kumstva, da si pomognu međusobno jednog dana kad nje više ne bude.
- imala snage nastaviti poslanje udomiteljice i nakon što su joj dva sina prerano umrla, nakon što je “sve suze isplakala”,
- naslijeđenu kuću poklonila jednom od štićenika,
- u već poodmakloj životnoj dobi, uzela je na dohranu susjedu koja je ostala sama, bez žive djece
- prije svoje smrti zatražila je od unuka kome je njezina kuća imala pripasti, da je pusti Goranu…
Živjela je u susjedstvu moje tete. Bila je prijateljica moje pokojne majke i prva sjećanja me vraćaju u vrijeme kad je ispred njezine kuće uvijek bilo veselo, puno dijece iz kuće i susjedstva, u onim onodobnim večernjim igrama skrivača, gumi-gumi, druženja do večernjih sati. Ono što sam u to vrijeme mogla razumjeti i što sam od odraslih čula bilo je da teta Anka čuva “djecu iz doma”. Imala je svoja dva biološka sina (bez kojih je, nažalost, za svoga života ostala), dok je “ekipa iz doma” u Ankinu domu sastav povremeno mijenjala. Neki bi dolazili preko ljeta, za vrijeme školskih praznika, tek da pobjegnu sivilu domskih zidova, asfalta. Drugi su dočekali kod nje odlazak kući, odlazak u vojsku, udaju, ženidbu…
Pripremala im je ispraćaje u vojsku, pričesti, krizme, rođendane, pa i “štafire”, onoliko koliko je bila u mogućnosti, jer sve to za njih nije imao tko drugi napraviti. Dakle, ispraćala ih je u život. Ono čega se sjećam iz svog odrastanja je i to kako su se kod nje, za “Ivanje”, dan sela, crkveni god ili kirvaj, kako se kaže kod nas u Slavoniji, sakupljali mnogi… dolazili u posjetu svojoj teti ili baki, kako su je zadnje generacije zvale.
Obična, skromna velika
Bila je obična i skromna žena, i veoma je rano postala udovicom. A kako život zna i teže udariti, u vrijeme kada joj je već zbog godina zatrebala pomoć njezinih sinova, ostala je bez jednog, a potom i bez drugog.
No, hrabra Anka, nakon što je isplakala suze, “stisla svoje srce u šaku”, nastavila je živjeti za Krunu, Josipa, Davora, Gorana..
Naravno i za svoju unučad i snahe. Nikome nije zatvorila vrata, nije rekla “ne mogu i neću više”, nastavila se brinuti jednakim žarom kao i do tada. Činila je sve kako bi svoje unuke povezala s udomljenom djecom stvarajući im međusobna kumstva, da si pomognu međusobno jednog dana kad nje više ne bude.
Cijela ova priča proći će kroz nekoliko redova ili stranica,… no sve ovo prolazi kroz puno godina, godine donose gubitak snage, bolest, starost, vrijeme kada ono što u glavi nosiš ruke i noge ne mogu odraditi bez obzira koliko to želiš.
Tek nakon što sam se i sama počela baviti udomiteljstvom počela sam shvaćati što je ona zapravo uradila. Shvatila sam koliko je energije trebalo za sve to. Osvijestila sam kako i koliko tog dobra stoji iza one rečenice iz moga djetinjstva: “Anka drži djecu iz doma”. Uz Anku stoji velika priča, velik posao i veliko srce!
Velika priča, velik posao, veliko srce
Ona to nikad nije, ni sebi ni drugome, tako predstavljala, nije smatrala da radi velike stvari. Voljela se pohvaliti kad je netko od njezinih štićenika, negdje u svijetu zasnovao obitelj, postigao nešto na što je bila ponosna i što ju je činilo sretnom. Nikada nisam čula da nekoga grdi, primala je i one koji su “zalutali i skrenuli s puta”, pravdajući ih kao što bi to činila prava majka, stroga i pravedna, ali opet samo majka.
U već poodmakloj životnoj dobi, kada je na svojim nogama nosila stotinjak kilograma i možda isto toliko različitih bolesti, uzela je na dohranu susjedu koja nije imala svoje žive djece. Brinula se o njoj godinama, kuhala, prala, svakodnevno odlazeći i nekoliko puta ženi kojoj je trebala stalna skrb i pomoć.
Ali, Anka je imala srce, ali je imala i ciljeve, svoju misiju i nije štedjela ni svoje noge, ni zdravlje. Nakon što je i ovaj dio puta odradila časno, naslijeđenu kuću poklonila je jednom od štićenika. Onome kojega je život odveo tisuću kilometara daleko, ali mu je srce ostalo u selu u kojem je odrastao i uz ženu koja mu je priuštila da osjeti roditeljsku brigu, ljubav, pa i roditeljsku stegu kad je bilo važno za njegovu budućnost. Onom koji je nju držao za ruku i brisao joj suze kada ju je život gazio, kada je ostajala bez svojih sinova, onome zbog kojeg je svaki dan morala ustati iz kreveta, otpratiti ga u školu, zagrliti ga i uputiti mu osmjeh i onda kad joj nije bilo do smijeha.
***
Budući da i za udomitelje postoji “vrijeme trajanja”, oni se nakon navršenih 65 godina po zakonu više ne mogu baviti udomiteljstvom. Nekoliko godina prije te 65-e, Anka je primila dječaka, invalida, momka divnog srca i s puno zdravstvenih problema. Teško je hodao…, no izuzetno bi sretan bio kad bi dobio neki važan zadatak, na primjer donijeti mlijeko od susjede, otići u trgovinu i slično. Goran je tada imao petnaestak godina, ne mogu sad točno reći, možda koju više. Ne znam je li kod nje došao iz doma ili neke druge udomiteljske obitelji, no ubrzo je postao omiljeni stanovnik sela, zavolio je široki razbojištanski šor (selo se zove Razbojište), zavolio ljude i oni njega. Godine su prošle, Anka se teško razboljela. Trebala je sad, u svojoj bolesti, i ona stalnu pomoć… , unuci su bili daleko, u svojim životima i obvezama, no Goran je bio tu. Prošli su zajedno desetak godina, on je postao odrastao čovjek koji je odabrao ostati uz nju teško bolesnu. Često sam ga sretala kako se vraća iz kupovine ili od liječnika ili iz ljekarne, nastojeći svojoj baki, kako ju je zvao, olakšati zadnje dane života. I uvijek se dobro – dobrim vrati!
Goran je pomogao njoj, bdijući uz nju do zadnjeg dana. Anka je jednom prije pomogla njemu. Ne daruje se zato da bi se dobio dar. Dođe sve samo.
I danas Goran živi u kući Anke Balaž. Prije smrti zatražila je od unuka kome je kuća po zakonu nakon nje pripadala, da Gorana pusti da živi u kući, znajući koliko mu je važno ostati u sredini u kojoj je odrastao. Iako je zbog svoje invalidnosti imao pravo izabrati i neki drugi oblik skrbi, odlučio je ostati tu.
Ovo je, vjerujem, jedna od puno lijepih priča koje se na temu velikih srca mogu ispričati. Ovo je priča o ženi koja je toliko puno učinila, darujući svoju ljubav na toliko puno strana svijeta, toliko puta.
I znam da takvih Anki ima veoma puno među udomiteljima. I nadam se da će ih nekada netko spomenuti! A ja sam ponosna što sam ju imala priliku poznavati.
Zabilježila Zorica Radonić
DOBRA HRVATSKA
Travanj, 2024.
