Prijateljstvo u akciji
Moša Pijade je 1925. osuđen po zakonu o zaštiti države na 20 godina robije (!) i Krleža kreće u Beograd posjetiti ga; nosi mu neke stvari i zimsko rublje. Na službeni dan posjeta zatraži od dežurnog suca dozvolu za posjetu. Govori: „Ja sam Miroslav Krleža, književnik iz Zagreba. Došao sam danas da vidim svog dobrog prijatelja koji je kod vas.“ „Kojeg prijatelja?“, pita ovaj. „Mošu Pijade.“. Sudac se osupnuo: „Znate li vi da je on osuđen na robiju… I ne može kojeko njemu ići…“. U Krleži kuha: „To za mene ništa ne znači, on je moj prijatelj i želim ga vidjeti.“… „Rekao sam ne može kojeko…“ Krleža bijesni: „Vi ste kojeko, vi niste čovjek… Svi imaju pravo na posjetu.“ Urlao je, kako sam kaže, a slučajni svjedok, jedan advokat, smirivao ga: „Zaboga smirite se… Nemojte vrijeđati suca na njegovu radnom mjestu.“ Na traženje suca, Krleža spremno da i pisanu izjavu o svemu i potpisuje se, dok se advokat upinje da ga odvrati od toga, jer da može dobiti više godina zatvora… I dvije se godine vukao po sudovima, ususret kazni zatvora, dok stvar nije došla u ruke jednom pametnom sucu, koji je sve zaključio bez posljedica po Krležu. U Krleži tog vremena već kipi jaki otpor prema tvorevini Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, sve više diktaturi, a manje zajedničkoj državi naroda Balkana. Krleža postaje politički i društveno aktivna osoba.
Društvena odgovornost u akciji
Prijatelj Čengić predlaže vremešnom Krleži da pođu na izlet, kao i često dotad. „Dan je sunčan, jeste li za izlet u Zagorje… da vidimo i spomenik što se gradi Matiji Gupcu.“ „Taj spomenik je još gradilište. Neću to gledati. Sama ideja da se gradi spomenik, po mojem mišljenju, je ordinarni promašaj. Bilo bi sto puta pametnije da su te i druge grdne pare, one dvije, ili ne znam kolike, milijarde što su date za film o Gupcu utrošene za jednu veliku i lijepu bolnicu u Gubčevu kraju, koja bi nosila i pronosila njegovo ime. I zato mi vi nemojte spominjati tu Gornju Stubicu. Bolje me povedite na aerodrom da tamo popijemo kavu.“ Volio je gledati avione.
Mudar način kao vrlina, za razvoj hrvatske kulture
Početkom svibnja 1981., u jednom razgovoru o društvenoj sceni, o svemu pomalo pa i o Matici Hrvatskoj koja praktično ne postoji, o sklanjanju intelektualaca sa scene, Krleža iznosi svoj slučaj, stav o primjerenom situacijskom oportunizmu kao strateškom načinu borbe za dalekosežne društvene ciljeve. „Ja sam klasičan primjer kako se i na liniji oportunizma može nešto načiniti. Na liniji staloženog, mirnog oportunizma, strpljenja prilagodljivog situaciji… Ne bi bilo Leksikografskog zavoda, ni enciklopedija, ne bi bilo Filozofskog fakulteta ni Muzeja sakralne umjetnosti u Zadru, ni Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, niti ovakve Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, ni velike izložbe naše umjetnosti u Parizu, niti bi bilo istarskih fresaka, ni „Zlata i srebra Zadra“, ni obnovljene crkve Sv. Marije…, ničeg od svega toga ne bi bilo, da nije bilo moje ustrajne politike, ‘gutanja’ i oportunizma.“
PS. ovo su priče iz UM 2026 , posvećenog Miroslavu Krleži, povodom njegova odlaska, davno, pred 45 godina)
Jadranka Tudor
(referenca: Knjiga „S Krležom iz dana i dan“, I-IV, Enes Čengić)
