Tko još ima vremena za bajku? Vremena, i za što? Vremena uopće za življenje u ovozemaljskom životu? Tko mari za Tri praščića, Zlatokosu, Malu sirenu? Kad je takva recesija, depresija, suša, kamate… i sve! Tko onda da mari za „Bilo jednom davno…“, „Živjeli su sretni…“?
Pa, marim ja! Radeći od 2004. s bajkama i kroz bajke razvila sam svoj način liječničke pomoći teško oboljelima, s imenom – bajkoterapija.
Bajke i bajkoterapija, sreća i zdravlje
Iz mojega dnevnika:
Po zanimanju sam liječniica, specijalist obiteljske medicine, a „po duši“ bajkopisačica. Godine 2004. napisala sam prvu knjigu bajki Andreina školjka, i tada su se moj osobni i profesionalni život sasvim promijenili… Jedna moja pacijentica umirala je od posljedica karcinoma mozga. Nije se više mogla micati ni govoriti, tek je nepomično ležala komunicirajući očima. Bila sam joj u kućnom posjetu. Što reći ljudskom biću u takvoj patnji? Gledale smo se dugo, dugo, a onda sam se sjetila svoje upravo objavljene knjige koju sam slučajno imala pri ruci.
Otvorila sam prvu od četrnaest bajki i počela čitati. I dolazila sam dan za danom s novom pričom. Nismo došle do kraja… stigle smo tek do desete, a ja nikada neću zaboraviti zahvalnost, ljubav i, čak, sreću u očima te žene dok su je riječi barem na kratko nosile u jedan ljepši svijet. Neću zaboraviti ni suze na njezinim obrazima, te najljepše točke na kraju čitanja. Poslije su mi članovi obitelji drugih teških bolesnika došli sa željom da se i njima čita i tako je nastao projekt Lijekovi od lijepih riječi.
***
Moje prijateljice, educirani volonteri (a među njima i puno osoba s invaliditetom) i ja odlazili smo bolesnima te im uz uzglavlja, u kućama ili u bolnicama, čitali priče. Kao nekada kako su to činile bake, majke i očevi.
***
Potaknuta od mnogih i ohrabrena učinjenim, 2009. osnovala sam udrugu Palia-Centar koja se bavi promicanjem medicinskih, socijalnih i humanih prava teških bolesnika i onih koji su blizu kraja, svih uzrasta (nažalost, u Hrvatskoj u sustavu zdravstva nemamo nijednu ustanovu za palijativnu skrb). Držali smo predavanja, radionice, s ciljem edukacije građana o potrebi i pravu na dostojanstvenu njegu teško bolesnih osoba. I onda, 2010., naša je Udruga posegnula opet za bajkom – pretočili smo moju bajku Ogledalo, iz knjige Andreina školjka, u kazališnu predstavu. Željela sam da se u pripremama i izvedbi nađu baš „svi“; sudjelovali su bolesnici, djeca i odrasli, iz cijeloga grada, sudjelovali su i volonteri i medicinari i profesionalni glumci. U našim art-radionicama onkološke bolesnice šile su, krojile i izrađivale kostime za plesače u predstavi, a plesači su bili i djeca s Downovim sindromom. Djeca liječena od leukemije i malignoma izradila su stabla i kulise od slame, glazbu su pisali amateri, tehničku potporu dali su mladi liječeni od ovisnosti o drogi. (Koliko se svih njih tad osjećalo potrebnima, a bili su tako sami!) Sudjelovala su i djeca iz vrtića, osnovnih škola, studenti, umirovljenici, a cjelinu su na scenu postavili režiser, scenograf i glumci Glumačke akademije. Nakon sedam mjeseci druženja i pripreme, u prepunom Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku izveli smo predstavu „za pamćenje“. Najmlađa od 300 sudionika, samo tri godine stara, rekla je da „pleše za svog bolesnog djeda, da mu bude bolje“. Predstava je izvedena još jedanput, snimljena je i kao film o volontiranju dobila je nagradu u Bruxellesu. Moja bajkoterapija mora ići dalje… B.K.S.
***
Arsen Dedić Branki: … O ovim neo-bajkama moglo bi se govoriti samo njihovim jezikom. To nije jezik svakodnevnice, jezik televizora… politički rječnik, pa ni jezik književnosti na kakav su nas navikavali. To je jezik sna.
Brana Kandić Splavski
RIJEČ UREDNIŠTVA:
Brana je neobična, iznimna osoba, uz koju učimo i punimo se zahvalnosti, spoznaja i poleta. Mi bliži joj zovemo je skraćeno – Brana, inače je Branka,
Kao liječnica u Osijeku, obilazeći starije osobe, oboljele i potrebite, osjetila je što im (još, posebnno) treba. Toplina, pažnja, nešto lijepo da čuju, pobude ono najsvečanije u sebi dok je još svjetla. Njezini palijativni projekti podrške bili su prvi i jedinstveni u Hrvatskoj. Osijek je odavno ponio prvenstvo, luč.
Brana se pamti, i sad je pokretač prekrasnih kreativnih programa, uljepšala je mjesece i godine, živote svojim sugrađanima, svojim idejama i zalaganjem potakla i čitavu Hrvatsku na razvoj te zanemarene dimenzije u životima starijih i bolesnih. Naime, kvaliteta življenja može biti poboljšana uvijek, a kad je teško onda i naročito; kad ležiš u krevetu mjesecima, slabo se krećeš, boli, čini ti se da si ostao sam, teku stalne misli – što će biti. I tada se netko od nekuda pojavi. Dođe Čovjek.
U tom traganju izmislila je Brana čitanje priča i bajki, poezije… kao terapiju – bajkoterapiju.
I ne samo to, Brana je i književnica i pjesnikinja. Napisala je više knjiga bajki, poezije i pjesme u prozi. Kad sam to čitao – rekoh si – otkrila nam je kako zajedno mogu biti , tako dobro, lijepa riječ i liječnička skrb. Hodaju kao nešto iznimno, čudesno.
Mnogi znaju da je doktorica Branka Kandić Splavski već obavilo ono o čemu se govori obično na kraju – svakim danom ostavlja iza sebe ovaj svijet ljepšim.
Sretan sam za darove našeg prijateljstva.
Brana je pred neko vrijeme prešla raditi u Zagreb, s istim naumom kako je razmišljala i onda u Osijeku na svom početku, da podrži razvoj palijative.
Na kraju ove objave – pročitajte još jednom što je napisao onaj veliki, recenziju Arsena Dedića.
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Srpanj, 2023.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.