Veliko eko-primirje u vrtu – održivi suživot (kolumna Goran Tudor)

Zadnjih godina uživamo jedinstveni doživljaj zajedništva u prirodi, sve na našem vikend-imanju gdje boravimo četiri ljetna mjeseca. Pri kupnji pripali su nam i mnogi neprijavljeni „stanovnici“, a, kako sam kasnije spoznao, prava raskoš i blagodat. Crnogorica i bjelogorica, voćke, trava, ali i ptice, ježevi, mačke koje krstare prirodom, leptiri i pčele, trava i korov i svašta. U ulozi novog gazde, uputio sam se urediti sve „po svome“, ne zanimajući se kako se to reflektira na „starosjedioce“ terena, biljke i životinje. Odmah sam krenuo u „rat“, štiteći svoju imovinu. Lozu na odrini prekrivao sam ljeti mrežama da sačuvam  grožđe od ptičica. U boj protiv krtica kretao sam i noću, zorom i danju – neću spomenuti što sam sve upuhivao i nalijevao u rupe… Bezuspješno.

Nakon više takvih godina, jednom mi u snu nadođe čudna misao: možemo li mi zajedno? I ja sam, naime, priroda. Probudio sam se u novom svijetu. Od tada traje …

… veliko primirje u prirodi

Danas vinova loza služi jednako mojoj obitelji kao i mjesnim kosovima. Pola, pola. Grozdove koje kosići ne mogu dohvatiti, berem ja, a njima puštam bobice uz grane loze, odakle ih lako pokljucaju. Nema nikakve mreže. Mojim kosovima grožđe je ljeti iznimno važno kao izvor tekućine. Jedan grm aronije na sredini imanja podijelili smo: nama služi kao ukras, a kilogram bobica dobiju ptice. Listu jestivih bobica zaokružuje bazgin crni plod – i to ostaje njima. Prethodno, mi si uberemo dovoljno cvjetova za čaj. Od letećih stvorova tu su još i insekti, pčele, bumbari i leptiri… Radi njih prva košnja travnjaka odgađa se do svibnja, na koji način cvijeću i travama dajemo priliku da procvatu i odbace sjeme. A pčelama da pokupe sok. (Ovo sigurno ne znate: jedan je kineski gradonačelnik naredio da se ljeti požutjela trava po parkovima ima obojiti u zeleno (!)).

Rezidentni „stanovnici“ naselili su naše imanje puno prije nas i to se uvažava. Neke dijelove imanja, npr., uz ogradu ne uređujem detaljno, tamo raste kako što hoće. Za ježeve to je jako važno – tu nađu skrovita mjesta i dosta suhog lišća. Po travnjaku danas ne raste samo „prava trava“, kako sam prije smatrao. Radič (maslačak) se rasprostro posvuda i jedemo ga od svibnja do listopada. Povrću iz prirode radujemo se kao djeca. Nekoliko „oaza“ rezervirano je za tušt i za medvjeđi luk (pokušavamo ga raširiti). Prijatelj Željko spasio nas je rekavši nam kako debelolisni puzajući grmuljci – tušt – nije samo korov, već i izvrsno povrće, bogato mineralima i dobrim masnoćama, antioksidansima, kao rijetko koje. Njegov rast kontroliramo, jer, agresivac je – u tren oka, padne li kiša, prekrije sve. Postoji uzrečica „tušt – gušt“, jer konzumira na mnogo načina. Ne kupujemo salatu od travnja do zime, a ostalo povrće rijetko. Razne mješavine biljnih čajeva iz prirode pijemo stalno, a „ono“ iz filter-vrećice, ništa, nikad! Mentu, bazgu i limun-travu daruje nam imanje, a ostalo mirisno uberemo na planinama, poljima. E, sad, tema-delikatesa. Na jutarnju pojavu svježeg stošca zemlje po travnjaku više ne ludim. Svakih par dana pokupim u tačke rahlu zemlju, kakva se nigdje ne može nabaviti, i prevezem je do vrta. Tako krtice žive svoj život, a mi svoje. (Jedino moram paziti da ih ne namamim u vrt kravljim gnojem, jer s njima dođu i gliste, a njih krtice vole.)

Nasta velika sreća. Posvuda čudesni tihi mir.  Prekrasno imanje, sad je još i ljepše. A ja nekad zbunjujem druge izjavom: „Čovjek, vlasac, kopriva, sjenica i smrdljivi martin, srna (spušta se do našeg imanja) i mačke, i na tisuće sustanara, svi smo mi isto: Božji stvorovi. Priroda. 

Goran Tudor