Unatoč zdravim očima ljudi ne vide. Zato se u svakoj sljepoći tolike spoznaje nižu jedna za drugom. Što biste učinili da se ujutro probudite potpuno slijepi? Upravo se to meni dogodilo, prvi put u 20-oj, prije pet godina, pa još nekoliko puta. Sada traje dulje. Podvrgnula sam se i kompliciranoj operaciji. Moja vjera da ću opet savršeno vidjeti nikad nije nestala. Svoju sljepoću zovem privremenom. Otkako je nestalo onog vanjskoga, započelo je uređenje moga unutarnjega svijeta. Misli, uvjerenja, akcije i reakcije, i moje i drugih, pozornije promatram i mijenjam. Isposnici su nekoć odlazili u gore i pustinje, ili se zatvarali u sobice, i mjesecima promišljali. Ono što su očima vidjeli bilo je malo, gotovo ništa, uvijek isto. I ja gledam u „ništa“, ali vidim mnogo, i lijepog i tužnog, raznolikog, i krajolike i ljude.
Stalo mi je, eto stalo mi je.
Stalo mi je do razvoja mog uma i duha. Upisala sam nekoliko tečaja, reiki, meditacije… Čitati ne mogu, ali svemir će naći rješenje. Čitaju mi drugi! Napisala sam lani i knjigu (…).
Onda jednom, u meni se probudila svijest o važnosti čovjekova okoliša i potrebe da recikliramo otpad. Možda će netko reći – pa što se nje tiče vanjski svijet! Eto, tiče me se, važna mi je Zemlja na kojoj stojim. Na jednom mjestu piše: „Već probuđeni, probudite one koji još spavaju.“ Najednom shvatih što sve ljudi čine ovom planetu… I mali koraci sad su važni.
Pokažite tko ste vi!
Pojedinac čini razliku. Sve što bacite mora nekamo otići… Šokantno je koliko ljudi mogu negativno reagirati na poziv da razviju nove pozitivne navike. „Nije to za mene.“ „Nemam vremena i za to.“ Apsolutno je nedovoljno edukacije o tome. U lijepom zagrebačkom Cat Caffeu, pušenje je strogo zabranjeno zbog mnogih mačaka koje ondje žive, dok će neki bez imalo dvojbe drugdje zapaliti cigaretu u blizini djece i nepušača.
Mnogo razgovaram s ljudima. Slušam ih umom, što zapravo i jest pravo slušanje. A tada ih i jasno vidim.
Kad biste se vi riješili svoga tijela, stvari, statusa – hajde, pokažite tko ste vi!
***
Svoju prvu knjigu pisala sam kratko; s druge strane pogledam li, možda i dugo. Neki dijelovi nastali su iz četvrtog pokušaja, kakav je bio i ovaj: stavim snop papira i kemijsku na stol i krenem. Nažalost, olovka je prestala pisati čim sam počela, a da ništa ne zapisujem, saznala sam tek nakon desetak „ispisanih“ stranica, kad je moj dragi, Marko, zavirio da vidi kako napredujem, i vidio – ništa. Vrlo dobro znam o čemu pišem, ali tijek rečenica brzo zaboravim. One izgubljene rečenice nismo mogli vratiti, ali nisam se jako uznemirila. Kad je već tako, očito to i ne treba biti u mojoj knjizi. Prazne stranice ispisala sa ipak, kasnije, ali to sigurno više nije bilo isto kao prije. Kad sam prepričavala zgodu, prijatelj Stanec se našalio: „Ne pravdaj se olovkom. Jednostavno je prestala pisati.“ On tvrdi da se o meni treba snimiti humoristička emisija. Stanec se stalno zafrkava, a meni je to tako dobro. U situaciji kojom ne mogu vladati ja prakticiram humor i pozitivu. Prakticirajte i vi.
***
Ove je misli – lutajući po svojim stranicama posložila za vas jedna knjiga. Moja knjiga: „UNA MATINA. Sljepoća u 25-oj“ …
Pisala sam je u 26-oj. Uspjela. Jer mi je stalo!
Tko hoće, nešto uvijek može!
Ana Karalić
(PRE)PORUKA UREDNIŠTVA ODGOVORNO.HR
Knjiga UNA MATINA posebna je, i sadržajem i stilom i načinom kako je napisana. Doista, lijepa knjiga, od onih „knjiga prave vrste“, koje se mogu mnogo puta čitati.
I zato ju je lako preporučiti. Autorica joj je Ana, koja za sebe kaže da je „privremeno slijepa“.
