„Najgora je činjenica da živimo u zagađenom moralnom okolišu. Moralno smo bolesni, jer smo prihvatili i naučili govoriti jedno, a misliti drugo.
Naučili smo ni u što ne vjerovati, ne primjećivati jedni druge i brinuti se samo o sebi“, u žalu je pisao Vaclav Havel.
„Pojmovi kao ljubav, prijateljstvo, suosjećanje, skromnost i opraštanje izgubili su svoj dubinski smisao i mnogima od nas nisu ništa doli puke psihološke kategorije. Ti pojmovi vrlina čine se u ovom dobu kao neki izgubljeni pozdravi iz davnina, pomalo smiješni u vremenu kompjutera i svemirskih brodova“.
„O kad bi se moje riječi zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale“, sanja Havel. „Kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale. Ja znam dobro; moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad Zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići; iz svoje ću puti tad vidjeti Boga“.
***
Vaclav Havel bio je predsjednik Čehoslovačke od 1989. do 1992., a nakon razjedinjenja bivše države u dvije, postaje predsjednikom Češke od 1993. do 2003., u dva mandata. Postavljao temelje modernoj Češkoj koja je danas vodeća zemlja među onima iz bivšeg sovjetskog bloka. Promicao je humane vrijednosti, za svog mandata ukinuo smrtnu kaznu i pustio iz zatvora mnoge zatvorenike. Iako je od mladih dana stalno nosio ulogu građanina-opozicionera, kao državnik u novoj Češkoj protivio se revanšizmu i lustraciji.
Vaclav je u polici kao zalaganju za opće ljudsko dobro bio neprestano. Sudjelovao je u buđenju naroda – Praškom proljeću 1968., koje je bilo prekinuto grubom sovjetskom intervencijom. A kad je došlo vrijeme povijesnih promjena 1989., sloma Istočnog bloka, ponovno se najaktivnije uključio u revolucionarna djelovanja. Kao predsjednik organizacije Civilni forum (kasnije Građanski forum) bio je aktivan u poziciji pregovarača sa dotadašnjim komunističkim vodstvom.
Havel je književnik. Od 2006., nakon što je prebolio/preživio rak pluća, piše još aktivnije. Potvrđuje kontinuitet svog književnog djelovanja koje traje od rane mladosti kad je objavljivao drame i dobivao međunarodne nagrade.
Jedni grade diktature, a državnik Havel teži slobodi i ljudskim pravima
Dok drugi političari, jednom kad s domognu vlasti, itekako traže načina da učvrste svoju jednostranu vlast – pa ukidaju slobode i prava ljudi (ovodobni su istaknutiji primjeri za to Poljska, Mađarska, Slovačka, Srbija), dotle je Havel jedan od one rijetke vrste koji slobode i ljudska prava cijeli život zagovara.
Havel je primio uglednu nagradu Amnesty Internationala „Veleposlanik savjesti“, upravo za to : zbog svoje dosljednosti i borbe za zaštitu i razvoj ljudska prava.
Rodio se i živio u Pragu, Zlatnoj Prahi, koju voli, o kojoj piše:
ZLATNI PRAG – KRUNA SVIJETA I SRCE EVROPE
„Tamo, u šumama kraj Vltave, naići ćeš na čoveka koji nosi urnu (prah) svog doma, zbog čega će i budući grad dobiti ime Velikog Praha. Svi Česi znaju ovu bajku, zabilježenu u 10. stoljeću, a slavni kompozitor Smetana i operom je ovjekovječio proročanstvo vidovite Libuše. Još u ranom srednjem vijeku Prag je ovjenčan laskavim metaforama – putnici namjernici opisivali su ga kao krunu svijeta, zvali ga srcem Evrope, majkom svih gradova, snom izgrađenom u kamenu…
Dok, prepušteni magiji historije, budete šetali mostovima zlatnog grada, iz jednog od njegovih mnogobrojnih zvonika možda ćete začuti arije iz Dvoržakove Rusalke, ili se izgubiti u mislima pokušavajući odgonetnuti iza kojih se zidina održavao proces Jozefu K, tragičnom junaku Kafkinog romana“…
Vaclav Havel bio je jedan od najuglednijih europskih državnika na prijelazu 20./21 stoljeća – političar, intelektualac, književnik, humanist i demokrat. Povodom njegov odlaska, moramo se uvijek nanovo sjetiti onog divnog aforizma: „Veliki ljudi su mnogo potrebniji Zemlji nego nebu. Uvijek se rastužim kad ode netko velik.“
Uz njega stoji definicija politike kao plemenitog ljudskog djelovanja.
Referentni izvor – crtica kao poticaj: MARKO RAGUŽ, Sarajevo, 2023. (radiogornjigrad.blog)
DOBRA HRVATSKA /GT
Srpanj, 2024.
