Učitelj povede razred u noćnu šetnju. Išli su šutke livadom, držeći se za ruke. Objasnio im je idući zadatak: „Noćas ćemo vježbati gledanje u nebo. Lezite na travu, utišajte misli i zagledajte se u nebeski svod. Jednog po jednog pitat ću što je vidio i dati mu ocjenu.“ Polijegaše, a on se obrati prvom: „Što vidiš?“ „Vidim Mjesec. Vidim Sjevernjaču.“ Drugi odgovori da vidi božansku planetu Jupiter i daleki Sirius te tri zvijezde Oriona. Učenik do njega javi se: „Ja vidim crvenu planetu boga rata, Mars. Velika Kola. Cijeli Mliječni put.“
Ali jedan je učenik šutio. Nije vidio ništa određeno da bi to mogao nabrojiti.
„Gledam beskraj iskričave tamne ljepote. Svaka zvijezda dio je te ljepote. I niže od toga, noćni obrisi predjela, isto. Pa niže… Gledam sebe i sve vas. Vidim i tebe, učitelju. Gledam velik čar Svemira. Sretan sam.“
***
Istovremeno na drugoj strani Velebita, onoj morskoj, zvjezdice su sjale al’ drugačije. Edo Popović i njegov drug Željko Žarak upravo su spremali logor za noćenje na planini tijekom višednevnog planinskog hodanja. Šator su podignuli na istom mjestu kao i prije dva dana. Zalazeće sunce snažno je bojilo dolinu u zlatnožuto, a po okolnim dolcima zgušnjavao se mrak. Tišina, potpuna. „To planina razmišlja“, objasnio je jednom kultni Ante Vukušić, dugogodišnji voditelj meteorološke stanice na Zavižanu.
„U međuvremenu je pala noć“, opisuje Popović u knjizi „U Velebitu“ iz 2013. „Sjedim uz logorsku vatru i iznenada začuh dozivanje – svoje ime. Brzo sam krenuo do čistine i shvatio zašto me planinski suputnik Žarak glasnim zovom tako uzbuđeno otrgnuo od sveopćeg mira. Gore, visoko iznad nas, svjetlucalo je bezbroj zvijezda, a dolje ispod nas bezbroj svjetala podvelebitskih naselja uz more. Nebo i kopno bili su crni, nije se moglo odrediti gdje završava nebo, a gdje započinje kopno. Nije se znalo: svijetle li ono tamo svjetiljke ili zvjezdice“. Što nego reći: hodači planinom imaju posebnu sreću, mogu gledati zvijezde spojene odozgo i odozdo.
A tko voli knjige, naučit će još jedan užitak o zvijezdama. Posljednjeg dana svog boravka na Zemlji Mali Princ poučavao je o noći i zvijezdama na nebu svog novog prijatelja-pilota, ovako: „Kad ja odem natrag na svoj asteroid, a ti pogledaš u milijarde treperećih zvjezdica, znaj, to se noćno nebo smije. Sutra ću ja biti na jednoj od tih zvijezda, onoj mojoj, i smijat ću ti se. Ti nećeš znati na kojoj sam i mislit ćeš: čitavo nebo se smije.“
Tih smo večeri bili zajedno: oni, Edo Popović, Mudri učitelj, Mali princ, i ja. Učio sam od njih kako gledati zvijezde. Odeš izvan grada, sjedneš negdje, zabaciš glavu i čuđenje počinje, koje kao da želi trajati kao i zvjezdice, a one su vječne i beskrajne.
„Zvjezdana neba kao i plemenita čovjeka nikad se nagledati“, podsjeća na se Ivo Andrić, naš nobelovac.
Goran Tudor
(tekst objavljen u tradicionalnoj ediciji knjizi-planeru UM 2015/ Znanje i vrijednosti)
