Priča kazuje o djevojčici i ženi Kristini. Priča o djetinjstvu koje nikada nije bilo bajkovito, priča o maloj curici suočenoj sa životom punim pregolemih borbi, o tuzi, sreći i ustrajnosti da ostvari svoj cilj. Želji da i ona jednom voli, stvori topli dom za svoju obitelj, i da oprosti.
Danas je ona 43-godišnja majka, ponosna na svoju Saru i Mateu, na supruga Sašu s kojim gradi toplinu doma. No, do svoga cilja Kristina je prolazila trnovitim stazama, pregazila ih poput prave žene ratnice, s ranama koje peku, ranama na tabanima i na srcu.
Djetinjstvo stisnutih oči, nesigurnosti
Njezin život započet je u jednom malom slavonskom mjestu početkom osamdesetih. Bilo je to vrijeme kada su slavonska ljeta mirisala na lipu i prašinu s makadama, a zime bile duge, snježne i tihe. U njezinoj kući nikada nije bilo prave obiteljske topline, niti prave tišine – stalno su se, nekad šaptom, ponekad bukom, prostorijama vukle nekakve brige, prepirke i nesigurnost. No, to je bio Kristinin dom, jedini koji je poznavala i takvog ga je prihvaćala i voljela, kao i svoju malu petogodišnju sestru. Kaže da se ne sjeća konkretnih događaja. Već kao mala znala je prepoznati raspoloženja odraslih i znala da im o njihovom raspoloženju ovisi sigurnost. Radovala se onim rijetkim trenucima mira i vjerovala iz svoje dječje perspektive da dolaze ljepši dani. Uskoro je stigao rat, onaj pravi, rat u kome se ozbiljno gine i gdje dječja sreća dolazi u nekakav sporedan plan. Otac je ubrzo otišao na front, a majka preopterećena svojim strahovima i brigama nije više znala brinuti ni o sebi. Već odavno stvorene pukotine u braku postali su krateri, tako da razvod koji je uslijedio nije bio iznenađenje – ali je jako boljelo…
Hladnoća je zavladala kućom. Obavijala sve pa i Kristinu. Hladnoća nije dolazila samo od zime, dolazila je od straha, iz srca, izbijala je iz zidova.
Samopredaja. I odjednom je sve postalo svejedno. Otići u školu ili ne? Zar je uopće bilo bitno? Kao da je važno kada imaš bezbroj važnijih briga i većih problema…
Jednoga se dana jednostavno prestala pojavljivati u učionici, prestala odlaziti među vršnjake, svoje školske prijatelje kako nikome ne bi morala objašnjavati ništa. Tako je bilo lakše, puno lakše. Njezin put gubio se u dalekoj nizbrdici pokrivenoj maglom…
I tada je sustav zakucao na vrata njihove kuće. Socijalne radnice bile su ljubazne, ali odlučne! Morala je poći s njima, trebalo je hitno rješenje. Rekli su joj da ide u udomiteljsku obitelj, da će joj tamo biti lijepo, toplo i da će imati dvorište u kojemu ima puno voća. Ne znajući to tada, ali sada zna, zapravo se toga trenutka Kristinin život podijelio na u dvije slike – suprostavljene do nevjerojatnog.
Ono prije i ono poslije, ovo sada
Dolaskom u novu obitelj osjećala se izgubljeno, sve oko nje bilo je strano i tuđe. Sve oko sebe je gledala kao da je samo zalutala u tuđi život, čak su i fotografije koje su je gledale sa zidova bile čudne, osobe koje nije poznavala, sve je izgledalo čudno, drugačije, izazivalo strah i nelagodu. Sa svojih jedanaest godina nije mogla niti slutiti da će upravo tih dvoje starijih ljudi, kao i ljudi sa fotografija, sve više oblikovati njezin novi, pravi život. Oni će stvoriti ono poslije? Udomiteljica je bila krupna žena koja joj je po godinama mogla biti baka. Pramenovi sijede kose bježali su joj ispod marame, ruke ispucale od rada u dvorištu, no tople i ispružene prema njoj. Njezin suprug – sitan muškarac toplog osmjeha. Strah prvih dana, strah od nepoznatog bio je ogroman, no …. toplina te kuće osjećala se i nije dolazila samo iz peći koja je tiho pucketala. Dolazila je iz raznih sitnica, dolazila je od brige koju je osjećala. Nije se ništa tražilo zauzvrat. Ništa od toga prije nije poznavala. Ubrzo su i osobe sa fotografije iz albuma i sa zidova (članovi bakine obitelji) postajali živi ljudi koji su jedan po jedan ulazili u njezin život, postajali podrška, osobito kćerke i unuka s kojom se družila i dijelila tajne za koje nitko pa ni baka nije znala. Normalno, upisala je propušteni razred i uspješno nastavila školovanje; okružena podrškom i brigom, osjećajući se zaštićenom i sigurnom.
Nakon pola godine, kada se već počela privikavati na novi ritam u životu, stigla je vijest da im dolazi i njezina mlađa sestra, petogodišnja Sanela. Bojala se povjerovati! Tolike je noći zaspala misleći na nju, pitajući se je li gladna, da li plače…
Veliki teret pada s leđa 11-godišnje, jer dolazi i ona.
Sada će biti ovdje, pod istim krovom, zajedno u sigurnosti. Udomitelji su je nježno primili, posebno djed, koji ju je često, onako sitnu nježno ljuljao u krilu. Za Kristinu je to bilo ogromno olakšanje. Jedna briga manje, još jedan veliki teret skinut s leđa jedanaestogodišnjeg djeteta. Po prvi put nakon dugo vremena usudila se disati punim plućima i počela vjerovati da postoji svijet u kojemu djeca mogu biti sretna, gdje se mogu igrati, gdje jednostavno mogu biti djeca. Nakon uspješno završene osnovne škole, nastavlja svoje srednjoškolsko obrazovanje-trgovački smjer u Našicama, najbližem gradu u koji je svakodnevno putovala iz sela Razbojišta u kojemu je sada imala svoj novi dom. Već odavno je shvatila da je obrazovanje važno, željela je postati učiteljica, no vrlo skromno kaže; nije bilo moguće sve snove ispuniti. U tom selu upoznala je i svoju prvu ljubav, svoju sadašnju podršku, svoga muža.
Zaljubila se. Željela je voljeti, biti voljena, kao odrasla. Izlaziti, izlaziti do ranih jutarnjih sati, no to se baki nije svidjelo. Kristina je imala dečka, onu prvu pravu ljubav od koje ruke drhte, a srce brže lupa. Željeli su puno vremena za sebe, imala je nepunih sedamnaest godina, vrijeme kada misliš da si već odavno odrastao, kada te mami bezuvjetna sloboda, a to kod bake nije dobila. Baka se brinula da ne pogriješi, da na pragu života ne doživi bol i razočaranje , da ne uništi šansu za budućnost. U kući se sve češće osjećala napetost, jaz između mladosti i životnog iskustva postajao je sve veći ponor, željela je otići i živjeti slobodu i ljubav. Naravno, tada nije shvaćala da se baka samo bojala da bi ju ta sloboda mogla povrijediti i više od svega što je do tada prošla. Nije mogla dočekati da napuni 18 godina, završi školu i ode živjeti s dečkom i njegovom obitelji. S prvom prilikom, kupi svoje stvari i otvara novo životno poglavlje.
Ona leti! Napušta udomitelje, sestru, i ispunjava tu svoju veliku želju.
Njezinom srećom, Sašina obitelj dočekala ju je raširenih ruku. Kuća puna sinova (tri sina) dobila je svoje četvrto, željeno žensko dijete. Bili su željni nježne i tople ženske energije što je ona odmah osjetila i znala da je u ovoj obitelji dobrodošla. I dok se njezin život kretao u drugom smjeru, seka Sanela ostala je živjeti s udomiteljima. Iz njihovog doma, kao i Kristina, jednog je dana i ona uzletjela i sagradila svoje prvo gnijezdo, svoju obitelj. Vrijeme je prolazilo. Kristina je odrasla brže nego što je mislila i željela, učila je nove odgovornosti, stvarala svoj dom i svoju malu sigurnu oazu. No, kako život zna zakomplicirati i podmetnuti nogu, odjednom shvatiš velike istine – ono kakav je zapravo pravi život. Doista, postoji kolo sreće: gore, dolje, gore… I kada misliš da si stigao do zlatnih vrata sreće, tako su i Kristinina leđa dobila novi križ, opet težak i bolan – dijete s invaliditetom.
Prihvatila je novu borbu i to da joj njezina Matea, uz drugorođenu Saru, postanu svjetlost, ona istinska, gdje se ne odustaje i gdje borba nikad ne prestaje. I nije to više križ koji joj pritišće leđa, to je postala snaga, ljubav, odluka da će svojim dvjema princezama dati sve ono što nije dobila. I tada joj postaje jasno zašto je baka brinula, zašto je postavljala granice. Tad joj se činilo da pretjeruje, a danas često ponavlja njezine riječi. Odgovornost i briga za djecu, koje je sad ona osjećala danonoćno, objašnjavali su svaki bakin postupak. Iz svakog križa kojeg život prinese, rasla je nova snaga. Shvatila je da život treba i podnositi, breme imaš, ali na tebi je da sama biraš kako ćeš se sa time nositi. Naučila je kako stvoriti i obraniti dom, iz dana u dan živjeti ispravan život. Kako se pobrinuti za obitelj pa čak i za brata invalida kojemu je postala skrbnicom. I da borba za obitelj nikad ne prestaje. Negdje duboko u njoj, mada ju je dugo ignorirala, pekla ju je još jedna rana – rana zbog roditelja. Dugo je mislila da tu snagu nema – snagu za oprost. Smatrala je da bi praštanjem pokazala svoju slabost, no uz nagovor i podršku svoga supruga, učinila je i to!
Oprostila je svima; i ušla u zasluženi mir i oslobađanje od svih rana prošlosti. Pustila ih je u svoj život, tiho, bez ljutnje, bez gorčine i optuživanja.
Udomiteljima je ostala zahvalna cijeloga života. Cijeloj toj zajednici čije je slike gledala onoga dana kada je prekoračila prag njihove kuće u kojoj je odrasla. Svaka dobra odluka koju je donijela, svaka snaga koju je u sebi pronašla – dio toga pripadao je njima. Kristinin dom je prepun topline, kuća koju je sa suprugom godinama vrijedno i strpljivo uređivala. Svaki detalj nosi trag njihovih vrijednih ruku i njihove želje da djeci stvore mjesto gdje će se osjećati voljeno i sigurno. Odavno je postala svjesna svega. I to da njezina tvrđava ljubavi i sreće ima temelje u onom naučenom tamo negdje, u Razbojištu, u onom slavonskom sokaku u blizini stare vodenice i rijeke Vuke. Tamo se lijevao temelj njezinog života. Zahvaljujući njima, mnogima, našla je putokaz u život .
Zato, kao zrela žena i majka, šalje poruku snage i nade:
SVIM UDOMITELJIMA, U SPOMEN NA SVOJU BAKU DRAGU I DJEDA STJEPANA
„Ne gubite snagu! Nemojte misliti da vaš trud ikad propada u ništa. Bez rezultata!
Možda ga ne vidite odmah i sada… Svaka topla riječ, svaki zagrljaj, svaki dan vašeg strpljenja i borbe, sve će to jednoga dana postati dio nečijeg bića. Dok pružate dom i sigurnost jednom djetetu, stvarate temelje za njegov cijeli život, za više života; vaša ljubav se širi i prelijeva u obitelj koje će to dijete s nekim uskoro stvoriti.“
Vaša ljubav i trud mogu promijeniti svijet – jer mijenjate čitav svijet jednog djeteta!
Zorica Radonić
Slavonija, Bijela Loza kod Našica
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.