Dječak s dugom tugom u očima. Vojnik, danas. (Izazovi udomiteljtstva, priča 1.)

Sredinom 2011. nazvali su nas iz Centra da na par mjeseci u našu obitelj primimo dva brata i sestru, dok im se mama oporavi… da bi krajem godine primili i trećeg brata. Produžilo se, djeca i mi smo se zbližili… Započele su zajedničke godine izazova, zahtjevne i nekad dobre. Danas isto. A danas je lijep dan! Petak, 28. veljače, 2025., vedro vani i u nama. Svečana prisega polaznika dragovoljne vojne obuke u Požegi završava fotografiranjem, tapšanjem i grljenjem.

I. Dolazak među nas … I ono prije.

Fabijan je k nama stigao u dobi od 7 i pol godina. Osim zdravstvene iskaznice pratila ga je i dokumentacija, friška obrada sa Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG u Osijeku. U fasciklu pronalazim i  dokument o odgodi upisa u prvi razred, datiran na godinu prije. Bilo je sve vrlo očito, a i dokumentima potvrđeno, da dijete ima govornih poteškoća, jednako kao i njegov petogodišnji brat. Bilo nam je teško otkriti kojim se sve jezikom koriste u svojoj komunikaciji, jer je komunikacija između njih dvojice postojala. Tečne i razumljive bile su naročito psovke koje su stalno upućivali jedan drugome.  

Toga dana, kada je došao, sjedio je za stolom i šutio. Nije mogao jesti. Da li od uzbuđenja ili straha, samo je promatrao. Tko zna koja pitanja su mu prolazila tada kroz glavu? Puno godina poslije ispričat će mi da se sjeća svakog detalja našeg doma i ponašanja prisutnih, što je na stolu bilo postavljeno, tko je što rekao…; zarezalo se u dušu. Njemu najvažnija bila je jedna rečenica moga supruga: da ni on ne može jesti i da će njih dvojica kasnije, zajedno… Jedna rečenica, tako banalna i usput izgovorena, ostala je zapisana u sjećanju djeteta kao nešto jako važno, nešto ozbiljno za što se uhvatio kao za slamku spasa. Za  svoju dob bio je malen i sitan. Frfljao je nešto (ne)razumljivo, no otvorenog pogleda. Posebno izražena bila je neka duboka tuga u očima. Koliko god se smijao ili koliko god se usne smijale, oči su slale drugačiju poruku. To će kasnije, na sreću, primijetiti sama i  njegova prva učiteljica. Ta duboka tuga i bistar pogled bili su potpuna suprotnost njegovom govoru; i nije trebalo proći puno vremena kada su krenule pozitivne promjene.  Mislim da je ta tuga nestala negdje pred kraj završetka osnovne škole, s pubertetom. 

Prateći ih kroz igru spoznali smo iz kojih životnih uvjeta ta djeca dolaze, što su gledali i čemu svjedočili. Osim lopte, prve ljubavi, koja je takvom ostala i danas, glavna igra je bila igra policije i mafije. No, u ovom je slučaju mafija uvijek bila korak ispred policije, a biti šef mafije bila je privilegija i razlog za prepirku. No, Fabijan je prilično lako, u nekakvom kratkom vremenu prihvaćao promjenu, a pružene ruke sve se više i čvršće držao. K nama je stigao u tenisicama u kojima je pobjegao iz Zagreba. Bile su već uništene, bar dva broja veće od njegove malene noge, ali ih je jako volio. Jer, baš za njega tetka ih je pronašla u kanti za smeće. Nije dopuštao bratu ni da ih slučajno obuje. U uhu je imao zlatnu naušnicu, dobivenu na poklon od tetke. Polako se otvarao. Pričao je o rodbini koja ga je spašavala: o djedu koji ga je branio od očevih batina, o tetki koja ga je skrivala u ormaru kada ga je otac jurio sjekirom… Pričao je o svemu čega se u nekim trenucima sjetio, kada bi ga događaji ili stvari asocirali na nešto. Pričao je o njihovom mjestu kod konja (Trg  J. B. Jelačića u Zagrebu) gdje su morali ići zaraditi da kupe hranu… Puno toga je ispričao, neke od priča ne mogu i ne želim podijeliti, toliko su teške. Istovremeno, pažljivo je slušao i kao spužvica upijao priče koje sam im ja pričala. Ponekad čitala, ponekad izmišljala. Volio je čuti taj nekakav sretan završetak, kao da je sebe tražio u takvoj mogućnosti. Nakon ispričane priče, ulovio je trenutak kad sam bila sama i tražio da još jednom ispričam njemu najljepše dijelove neke priče, kao da je tražio potvrdu da se čuda događaju… – da se i njemu mogu dogoditi. 

Nekih dvadesetak dana po dolasku djece u naš dom javila se majka. Donosi neku namjeru i želje. Kaže da je izašla iz bolnice (kasnije iz sudskih spisa saznajemo da je samovoljno napustila bolnicu gdje se liječila od bolesti ovisnosti), te da bi željela posjetiti djecu. I stigla je. Bila je to mlada žena, majka petero djece, sa 29 godina života u tom trenutku. Njezin izgled i godine starosti nisu bili u skladu. Fabijan joj je pokazivao sobu, bicikl i druge sitnice, kao da joj želi reći: ne brini, dobro smo… Pričala je o planovima, novom početku, poslu koji će potražiti u Slavoniji kako bi stvorila uvjete za njihov povratak i nastavak zajedničkog života. No, prije toga je željela posjetiti bolesnu majku u Zagorju. Vjerovala sam joj i suosjećala s njom. Bila je to mlada, prerano ostarjela žena tek koju godinu starija od moje dvije kćerke. Otišla je i nije se vratila. Kupivši kartu u jednom smjeru.

Naš je život tekao dalje. Svaki  dan smo dolazili do neke nove spoznaje, upoznavali smo se, aveti prošlosti izlazile su iz psihe na svjetlo dana. Tražili smo načine kako ih ukrotiti, izbrisati, no nismo pronalazili takvu čarobnu gumicu za brisanje. Tragovi su bili toliko duboki da su se dugo, dugo očitovali. Budući se u biološkoj obitelji ništa nije mijenjalo – otac je bio zatvoru, majci se povremeno gubio trag (Centru za socijalnu skrb bilo je nepoznato njezino boravište), naših se mjesec do dva pretvaralo u tri, zatim četiri i tako smo dočekali početak nove školske godine. Budući je bio školski obveznik, morali smo obaviti preglede zbog upisa u prvi razred u za to predviđenom vremenu. Testovi su pokazali ogroman napredak na svim područjima i redovno je upisan u prvi razred.

II. Osnovna škola i učiteljica, predana, mudra, plemenita 

Fabijan je bio upisan u najbližu školu, dobio je prekrasnu učiteljicu, a njegovom srećom i nekakvu divnu djecu koja su ga prihvatila kao jednakog i ravnopravnog. Sama škola odmah je postala njegovo drugo toplo okruženje. Učiteljica je uvijek važna, ali prva učiteljica – zauvijek se pamti. U ovom slučaju učiteljica je bila i druga slučajna majka koja je bila toplo krilo na drugoj strani fronta. Branila ga je od udaraca, prepoznavala trenutke kada je tužan pogled postajao još tužniji, našla i vrijeme i prostor za razgovor, pokušavajući saznati je li se dogodilo nešto loše… Štitila ga je od teških tema koje se obrađuju u školi i kroz školske zadaće. Ukoliko je tema bila obitelj, mama, tata… diskretno bi mu šapnula da može pisati o teti, o čiki  ( tako nas je zvao) ili da može izabrati neku drugu temu. Jako se trudio. Istovremeno je učio pričati, čitati i pisati. Još uvijek nije razumio značenje nekih riječi ili rečenica, ali … velikim smo trudom, njega i svih nas u tome lancu, savladavali gradivo i slagali dobre ocjene, štoviše petice! 

***

Jednom prilikom se požalio kako ga prijatelji pitaju gdje su mu roditelji, zašto on ne živi s njima? Jako se uplašio! Bojao se da će izgubiti prijatelje, ukoliko saznaju za njegov težak put. Uzaludna su bila uvjeravanja da ga oni – pravi prijatelji sigurno neće napustiti, da on nije kriv za sve što se događalo… Strah je bio ogroman, jači od svih mojih priča. Tada je bio učenik drugog razreda. Njegove strahove sam podijelila sa učiteljicom. Fabijana je njegova tajna sve jače gušila, sve teže mu je bilo izbjeći odgovor, a strah je bio ogroman. Strah da će se srušiti sve što je dotad izgradio! Mudra učiteljica našla je način da joj se on sam povjeri te su napravili dogovor da će ona, kad god on bude spreman, jer želio se riješiti toga tereta, zaustaviti svoje predavanje i reći: „Djeco, Fabijan vam želi nešto ispričati…“ Kao da je važan jedan školski sat, odrađen uredno po planu, u usporedbi sa strahovima koje je on nosio u sebi i posljedicama koje su prijetile!

Onda, jednoga se dana vratio ozaren iz škole. Skinuo je oklop. Bacio je s leđa teško breme, taj prevelik teret koji ga je ometao da se osjeća slobodnim. Učiteljica je krenula.. zaustavila školski sat,  a on je u dogovoru sa učiteljicom, drugom, još jednom slučajnom majkom, koja ga je majčinski čuvala te četiri prve godine školovanja, onako dječje iskreno, ali s knedlom u grlu i suzama u očima, ispričao razredu priču o svome teškom životu. Djeca su slušala širom otvorenih očiju, pokušavajući razumjeti priču koju nisu mogli niti zamisliti. Neki su plakali zajedno sa učiteljicom. A neke mudre djevojčice su nakon toga skupile po kunu-dvije te mu na poklon kupile malog porculanskog anđela i molitvenik. Vrlo simbolično i znakovito, onako kako su oni u toj dobi vidjeli: anđela – anđelu, da mu pomogne  proći ostatak svoga životnog puta. No, ono, nešto još važnije nisu znali, niti su se osjećali tako, da su za Fabijana oni, njegovi školski drugovi, bili anđeli, važne karike koje su se našle baš tu, baš onda kad je trebalo da se lanac poveže, kako bi sve bilo na mjestu. Jedan veliki teret skinuo je s leđa, a najvažnije je  u tome je bilo: nitko nije okrenuo leđa! Iz tog razdoblja sjećam se još jednog čina kojim se rješavao svojih vreća punim tereta. Samo njemu je bilo poznato zašto je tada to učinio. Tražio je da mu iz uha izvadim zlatnu naušnicu, koja je došla s njim, ali je želio da je sam sačuva među svojim stvarima. Nisam ga htjela uvjeravati da je kod mene sigurnija, smatrala sam da mu je važna i da ju zato želi imati blizu sebe. No, naušnica je netragom nestala! Prekopavala sam ladice, okretala džepove, no nisam je mogla naći… Nakon puno godina priznao mi je da ju je odmah bacio u jedan žbun u dvorištu. Raskinuo je s još nekim podsjetnikom! 

***

Godine  su prolazile. Sigurnost koju je osjećao u obitelji, dobri prijatelji u školi činili su da sve više sliči dječacima svoje dobi, onima koji su odrastali sigurno i bezbrižno u zaklonu roditeljskog krila. U međuvremenu, otac je izašao iz zatvora, majka je u prolazu još dva puta naišla vidjeti svoju djecu. Javljala se povremeno i telefonom, rijetko doduše, onda kada bi uhvatila nekakvu pauzu između dva otvorena puta. U jednom takvom trenutku roditelji su se pomirili, odlučili su se na novi početak. Fabijanu je bilo nekih dvanaest godina. Bio je dovoljno velik da može brinuti o braći i sestri kad sam morala otići do trgovine po namirnice. Jednom prilikom dolazim natrag i nailazim na zaključana vrata! Kod nas, u našoj sredini vrata nikad nisu zaključana ukoliko je itko kod kuće. Nakon što su mi otvorili ostajem šokirana prizorom: njih četvero i prva susjeda koja je ponekad uskakala kao pomoć u hitnim situacijama, svi  uplašeni i uplakani. Naime, odmah nakon mog odlaska iz kuće, zazvonio je telefon. Javila se Vanesa, Fabijanova  mlađa sestra.  Na  drugoj strani bili su roditelji i neki članovi obitelji. Shvativši da su djeca sama, odlučili su brzo im saopćiti vijesti: mama i tata su opet zajedno i uskoro će doći po njih. Preplašeno dijete (Vanesa) nije moglo odrediti, ni razumjeti gdje se oni nalaze i koliko im treba da stignu. Brzo je gurnula Fabijanu slušalicu u ruke, šapnuvši mu da oni dolaze po njih! 

Tada je odigrao veliku ulogu starijeg brata, hrabro se izjasnio da oni ne žele s njima: „Nama je ovdje dobro.“ Nek ih puste da idu u školu i da budu normalni. Skupio je mlađu djecu i pobjegao s njima susjedi, koja im je obećala da ih nitko neće i ne smije odvesti dok se čiko i teta ne vrate. Vratila se s njima kući, zaključala vrata i skupa s njima plakala. 

III. Upis u srednju školu, prijateljstva, radosti tih godina i… izazovi

Tako smo prilično uspješno, završili osnovnu školu. Dječak tužnih očiju sad se već mangupski smijao, igrao nogomet, zaljubljivao, isprobavao sve ono što čine mladići njegovih godina. Činilo se da je spreman za taj novi korak srednjoškolskog obrazovanja i da sad već sigurno leti svojim krilima. Tako je izgledalo u okruženju koje mu je bilo blisko i poznato, gdje su svi znali sve i gdje više nije bilo nikakvih suvišnih pitanja. Imali smo dobar odnos i izgrađeno povjerenje. Smatrala sam da smo ostavili iza sebe sve one aveti koje su ga plašile, da smo poskidali terete s leđa i da će mu put nadalje biti lakši i jednostavniji. 

Znala sam da ne možemo izbjeći izazove koji dolaze sa srednjom školom, koji dolaze za svakog roditelja, no imala sam već jako dobro odigrane mnoge utakmice, osjećala sam se kao veteran na tom terenu.  Jurili smo na upis u srednju školu, tada se za taj čin čekalo u redu kako bi se ispunili oni zadnji formulari. Uglavnom je uz svako dijete bio roditelj. Kada smo stigli na red, profesor me upozorio da nisam ispravno ispunila obrazac jer svoje podatke nisam stavila u rubriku roditelj. Dok sam objašnjavala da ja nisam roditelj, nego skrbnik i udomitelj, Fabijan je nestao. Našla sam ga u automobilu, blijedog, držao se rukama za glavu, osjećao se opet kao dijete u prvom razredu osnovne škole koje se osjećalo loše, posramljeno. Bojao se opet istih pitanja, opet se bojao da će biti odbačen, izrugan, drugačiji… Svi razgovori na tu temu bili su bezuspješni, njegov strah je bio ogroman. Bio je stariji, ali, nenadano, nova mu je sredina vratila stare strahove! Strah od odbacivanja, osjećaj da nisi isti, među jednakima!  

Upisali smo se. Prvi dani srednje, kao i svaki početak, donose uvijek one birokratske stvari, ispunjavanje suglasnosti, ankete, upoznavanje svih sa svima: roditelja, profesora i učenika. Stvarao je novu ekipu, novi krug prijatelja, no svoj identitet, prijeđeni životni put, vješto je skrivao. Znao je da su njegovi osobni podaci poznati svim profesorima, da su vidljivi u e-dnevniku, ali si nije mogao pomoći. Četiri godine svog školovanja izbjegavao je svaku temu koja bi mogla potaknuti neugodna pitanja. U svakom razgovoru kad su se spominjali roditelji koristio bi se riječima: moji, moja stara, moj stari… Zamotao bi svoju tajnu u fini celofan i tražio zamjenske riječi iza kojih se skrivao. Često smo razgovarali o tome. Pokušavala sam ga uvjeriti da on nema razloga za nikakav sram, da treba biti ponosan na sebe, no nisu se mogle pronaći ni riječi ni rečenice koje su ga mogle uvjeriti da je tako. Molio je da zasad ostane tako, a on će pronaći najbolji trenutak i najlakši način da sam riješi i popravi stvar. Bojao se svakog roditeljskog sastanka, upozoravao me, molio me da se slučajno ne izletim i ne koristim riječi udomljen, skrbnik… Njegov razrednik je bio upoznat s tim, predmetni profesori također i svi smo se trudili izbjegavati te nepoželjne riječi. Onoliko koliko je bilo moguće. No, ja sam već odavno govorila moja djeca. Tako sam i osjećala, pa nisam niti mislila da sudjelujem u nekakvoj prevari. Fabijan je rastao, stigao do mature. Do tada je stvorio svoju ekipu, četvoricu prijatelja s kojima je ipak bio više vezan, s kojima je izlazio i provodio slobodno vrijeme, a ne samo vrijeme u učionici, pričao, igrao, šetao… 

Tih dana, zadnjih dana škole i opraštanja od škole, odlučio je progovoriti pred njima – četvoricom prijatelja. Nije smogao snagu reći svoj četvorici zajedno. Tražio je i našao trenutak da jednom po jednom, na nekoj kavi, pogleda u oči, kada su u situaciji jedan na jedan kaže; moram ti nešto reći… Jedan je ostao šokiran, drugi je rekao da je pretpostavljao, treći da mu je bilo nešto čudno, no svi su ga u konačnici potapšali po ramenu, stisnuli ruku , i poslali poruku; ti si naš Fabo, naš prijatelj, tako će biti i nadalje. Te jeseni, pozvao ih je po prvi put kući, na kirvaj ( u Slavoniji svako selo ima dan vezan za neki crkveni praznik kada su vrata otvorena za goste). Bio je važan u ulozi domaćina, a ti dečki i danas su nam dragi gosti koji ponekad svraćaju. 

IV. Ulazak u svijet odraslih, posao… opet stiže ispružena ruka

Naš Faby nije želio nastaviti školovanje, želio je raditi. Smatrao je da fakultet nije za njega, želio je posao, biti vojnik. Toga ljeta poklonili smo mu vozački ispit da ga pripremimo za tržište rada. Ali, postojalo je veliko ALI… Znali smo za zakonske odredbe, da će Centar za socijalni rad uskoro prestati slati naknadu u naš dom za njega, da će ga sustav izbrisati onoga trenutka kada mu na račun sjedne prva plaća, a toliko toga trebalo je riješiti prije. Kako se nadati dobrom zaposlenju, trajnom?! I onda, kao u bezbroj situacija koje život režira, odnekud se pojavi nekakav anđel, onako slučajno, netko ga navede i stavi nama na put baš kada ga trebamo. Ja u Slavoniji, preko nepoznate žene iz Rijeke, dobijem kontakt-broj od jedne divne žene iz Splita koja je odmah krenula u akciju. Bez puno pitanja, žurno, pronađe donatora police životnog osiguranja u korist Fabijana, koja će mu kao renta biti isplaćivana kroz naredne dvije godine, svaki mjesec određeni iznos. Na njegov račun!  Sigurna sredstva!  „Čudni su putovi gospodnji“, rekao je netko mudar, i ja često svjedočim da je to zaista tako. Otvore se vrata sreće. Pojave se dobri ljudi, nenadano, uz tvoj bok. Ponude neki pomoć i onako sami od sebe, nema prije nepoznati. A nas tri ni do danas nismo se osobno upoznale, ali, u zajedništvu, odradile smo nešto vrlo vrlo značajno za jedno dijete. Nije u pitanju bila samo vrijednost toga novca, a jest bila važna! To je tada, zna se, bilo puno više od toga! To je vjetar u leđa, nekome tko taj vjetar treba baš tada. Da bi hodao, ne da bi trčao.

V. Dragovoljno služenje vojnog roka. „Želim u vojnike.“ 

Fabijan nikada, niti slučajno, nije izgovorio da bi se volio vratiti jednom od roditelja. Naprotiv, ta mogućnost u njegovom razmišljanju ne postoji, mada se roditelji ponekad, putem društvenih mreža jave. Sigurno da bi volio jednom čuti riječ ono „oprosti“, želio bi čuti nekakvo objašnjenje za sve ove godine koje su protekle bez objašnjenja. Znao je također da rješenje – odluka Socijalnog centra o prekidu smještaja kod nas udomitelja, koje sukladno zakonu nastupa po završetku srednje škole, ne znači pakiranje kofera i odlazak. Tako je i nakon tog famoznog papira s kojim je država završila svoje sudjelovanje (pomoć) na putu njegova odrastanja, ostao priseban i planirao svoj život dalje. Kratko je radio u jednoj firmi, nije se pronašao u struci… ; i dalje je želio postati vojnik. Gotovo potajno prijavio se za služenje dragovoljnog vojnog roka. Tek kada je dobio odgovor MORHA saopćio je svoju odluku. Dovoljno smo se kroz ove godine upoznali, znao je da ću mu pričati o opasnostima, ratovima i mojim strahovima. Doduše, sve je to već čuo kad god bi spomenuo vojsku. Ovu odluku donio je sam, bez konzultacija, bez traženja savjeta i mišljenja. Nadam se da je dobro odlučio, nadam se da će dobiti ono što je želio i da je upravo sada, ovim korakom zakoračio u svijet odraslih. Dajem ga domovini na čuvanje , ili obrnuto … Nadam se da se riješio svojih tereta, da će mu ovaj način života koji je odabrao dodatno učvrstiti temelje koje smo ljubavlju podupirali svih ovih godina. Nadam se još ponekom anđelu na njegovom putu, znati proviriti u dušu.

I nije ovo kraj našega puta, samo novo poglavlje koje će vjerojatno imati nove, nadam se ljepše priče. Nismo sretali samo anđele. Sretali smo i presretaše i  podmetače i poroke , teške dane. No, tko ih se uopće želi sjećati? Važno je sjetiti se svakog tko je pružio ruku, svakoga tko se našao na tom putu i nekakvom gestom, sitnicom gurao naprijed. 

Izgurali smo, to je jedino važno! Našom snagom. I podrškom drugih, koje će vječno pratiti naša zahvalnost.

Pročitala sam negdje rečenicu koja bi mogla zaokružiti i završiti ovu priču, često sam ju citirala i sada ću:  Što je teži uspon uz brdo, to je ljepši pogled s vrha! Moj pogled sa ovoga brda je prekrasan, zadovoljna sam onim što vidim. Znam da je ovako moralo i trebalo biti, ali treba još puno dodatne snage da opet pogledamo s vrha, još puno penjanja za ostatak naše ekipe koja je još daleko od cilja.

Zorica Radonić
Slavonija, Bijela Loza kod Našica

DOBRA HRVATSKA
Veljača, 2025.