Djevojka kojoj biraju smjer… koja bira smjer (Izazovi udomiteljstva – priča 2.)

Čak i najduže putovanje počinje običnim prvim korakom. Svako putovanje, kratko ili dugo, donosi usput nešto novo, nešto lijepo, nešto ružno i uvijek ono neočekivano. Upravo to neočekivano može izmijeniti put, a djelomično možda i cilj. Važno je stići, ali stići na dobar cilj. Život nema generalnu probu, ne teče život po crti. Kad iz druge perspektive sagledaš, shvatiš da si upravo izbjegao da se pogubiš po putu kojeg si smatrao najboljim i najsigurnijim. Samo prati znakove, odozgo – širim pogledom. Kad osjetiš ono: „bit će dobro“, slijedi ih. Život je veliko putovanje, i nema cilj. Ima etapne ciljeve, da bi u punini bio smislen. Pazimo na putovanje, da je lijepo, da pobijedimo nevolje, da je smisleno.

Ovo je priča o djevojci koja upravo ide važnim putem, djevojci koja svoj teret i iskušenja, kaže se križ, nosi visoko podignute glave i uspravnih leđa. Možda baš taj detalj, da hoda ne spuštajući glavu, otkriva ili stvara probleme na putu… 

Dolazak, ulazak 

Sa svoja tri brata ta je djevojka od 2011. učinila našu obitelj još većom, velikom, gleda li se onako šire. Stigla je nama na kratko (tako su rekli iz Socijalnog), malo prije svog trećeg rođendana, koji je postao njezin prvi kojeg je proslavila uz tortu (!), puhanjem u svjećice, aplauz, prigodnu pjesmicu i poklon. Prvi put – tri u jedan! Od  prve se vidjelo da je drugačija. Izgledala je kao dijete nekog drugog podneblja, kao sitna princeza koja stiže iz daleka, iz neke daleke egzotične zemlje. Došla je sa jednom ružičastom torbicom i nekoliko igračaka koje su joj tete iz doma brižno spakirale, toliko da joj se uvijek nađu blizu. (Zamislite te njezine zadnje trenutke tamo, pitanja u njoj: „Miču me. Odlazim, gdje?!“). U našoj kući dočekalo ju je puno plišanih igračaka, lutaka, no ona tu svoju torbu nije ispuštala iz ruku.  Valjda joj je to imalo posebnu vrijednost zato jer je bilo ono nešto doista prvo njezino. Ušavši u naš stan izabrala je svoje mjesto u kutu pored vrata, leđima okrenuta zidu –  i tu bi dugo sjedila, vadeći često i marno iz torbe tih nekoliko igračaka pa ih  opet u torbu vraćajući …

Promatrala je, puno vremena samo promatrala. Valjda nas je procjenjivala: ima li koga kome će prvome pružiti svoje male ruke? Ponašala se kao vjeverica u medvjeđem brlogu, spremna,  ali i oprezna, spremna da sjedne u krilo, ali ne i da stavi ruke oko vrata.

Nismo znali – da li ona uopće priča? Tih dana niti se smijala, niti plakala. I kada vratim misli unazad kroz tih naših petnaest godina, znam da Vanesa  zaista rijetko plače. Njezina tuga meni je, pak, prepoznatljiva i bez vidljivih suza na licu. Kod nekih osoba suze je teško zamijetiti,  bez obzira koje i kolike su velike boli, fizičke ili psihičke, emocionalne. Kao prava stamena žena iz priča i života, ona umije stisnuti zube i izdržati! 

Brzo se uklapala i uskoro postala miljenica – prijateljica, mlađa sestrica mojim kćerima, danas već odraslim djevojkama, koje su uživale vodeći je sa sobom na kave s prijateljicama, u šoping… Vidi se da ih prihvaća i voli. Jednom je bila i zvijezda dana na učiteljskom fakultetu na kojem je naša mlađa kćerka upravo završavala. Kasnije, tijekom odrastanja razvilo se i između nje i moje biološke kćeri i ono još veće, kumstvo, krštenja i krizme. Željela je prolaziti put svojih vršnjaka i sličiti im.  Što se toga tiče ni sad se ništa nije promijenilo, samo sad se razvio obrnuti slijed: djeca mojih kćeri nju obožavaju, ona je glavna faca za svaki party, bez nje to je dosadan dan, ona im vraća ljubav i pažnju „majki“. Sve izazove i borbe koje smo prolazili, uz njezina dva starija brata kroz vrtić i osnovnu školu u njezinom odrastanju, nismo zapravo  ni primjećivali. Već u vrtiću pokazala se kao vrlo socijalizirana i vrlo empatična. U skupini su imali dječaka sa daunovim sindromom kome je bila pomagačica i prijateljica, u školi zaštitnica…

Počinje prva škola

Krenuvši u školu, prvi razred, dobila je učiteljicu, koja je kroz sve četiri godine bila ona ista „slučajna druga majka“, kao i njezinom najstarijem bratu, Fabijanu. Sve je teklo baš onako kako smo željeli, ništa nije trebalo objašnjavati; sve se nametalo poznatim i jasnim samo po sebi. Još je u vrtiću našla (izabrala) svoju najbolju prijateljicu, Laru, i to prijateljstvo i danas traje. Ono po čemu je oduvijek bila posebna, i onako malecka, a i danas, jest njezina, čini mi se, ogromna hrabrost i snaga. Činila se zrelom i dovoljno snažnom da se nosi sa svim izazovima koji ju čekaju. Uvijek se takvom doimala, mislim da je takvom stvarno i bila. Mislim, vjerujem.

U našoj kući, riječ trauma spominje se često. Svako dijete taj križ nosi na svoj način. Netko traumu i pobjedi, boreći se kako najbolje zna i umije, a nekad trauma pobjedi njega, usprkos velikoj borbi… Osoba ih ove priče odlučila je da ne želi biti žrtva i da ne želi biti pobijeđena! Tražila je od svog brata da joj priča o detaljima njihovog teškog prijašnjeg života u Zagrebu, potom bi to pretvarala u nekakve šale, zezancije i zafrkancije. Bezbroj puta sam se, iz perspektive odrasle osobe sa puno životnog iskustva, divila toj njezinoj snazi. Prihvatila je ono što sam bezbroj puta ponovila i njezinoj braći: ti nisi ni za što kriva, ti se nemaš čega sramiti, podigni glavu gore i budi ponosna na sebe. Prihvati svijet tražeći šanse i pozitivno!!!  Gledala je jednog brata kako se guši u svojim tajnama i strahovima, drugog kako ga uništava sve što je zakopao u sebi i što nije puštao van, kako ne umije svoja leđa osloboditi  od tereta pod kojim su pucala i  krvarila. Odlučila je da ne želi ići tim putem: niti prvim, niti drugim.  I tako je, poprilično lako, prošla osnovna škola. 

Željena plava odora žene pomagačice

Odabir njezinog budućeg zanimanja bio je vezan uz ono što je često slušala. Iz naše obitelji, uže i malo šire , četiri su djevojke završile medicinsku školu. Sve četiri su se, vrlo mlade i zaposlile. Priča o toj struci bila je česta tema u našim obiteljskim sakupljanjima. Tako je i Vanesa vidjela u tome sebe, željevši pomagati ljudima, htjela je plavu odoru i sigurnost. No, to je značilo i odvajanje od obitelji i  boravak u srednjoškolskom domu od ponedjeljka do petka . Smatrala sam da ona to može, s ja –  smatrala sam ju dovoljno zrelom za taj korak, po mom mišljenju, korak u sigurnost. I tako je se i Vanesi okrenuo novi list života! Puna entuzijazma krenula je u veliki grad. Bila sam sretna kada je vrlo hrabro, već pri upoznavanju sa novim prijateljima, ponosno i bez ikakvog uvijanja rekla: ja živim u udomiteljskoj obitelji, ja sam udomljena. Razbijala je predrasude, ostavljala ljude u čudu, zbog lakoće s kojom se o tome govori. Mislim da je u tom srednjoškolskom domu bila prvo (jedino) dijete koje je živjelo u udomiteljskoj obitelji i dijete koje s ljubavlju priča o svojim udomiteljima, o  svojoj obitelji, braći…

Sa istim stavom je ušla i u razred u kojemu nije nikoga poznavala, bila je sama i tražila je prijatelje. Svaki dan se javljala iz tog novog grada prepričavajući događaje iz škole ili doma u kojem je stanovala. Neki predmeti u školi bili su joj jako teški, nastavnici vrlo kruti i zahtjevni – no to smo već znali i bili spremni za  tu borbu. Neki su opet bili predivni, susretljivi, empatični, a tu empatiju je Venesa posebno osjećala jer je i sama bila takva. Razrednicu je obožavala. Tako da sam kroz njezine priče o raski naprosto osjećala pozitivnu energiju koju ta mlada žena širi oko sebe. Vanesa je uvijek bila magnet za takvu energiju, osjećala je i cijenila svaku toplu riječ. Zapravo, uvijek je više u odnosu na svoje vršnjake proživljavala nepravdu, jer je nepravdu, onu životnu, najbolje poznavala .  

Priča koja je pročitana bila je previše za njezino okruženje

Nakon nekog vremena dogodila se i ta školska zadaća na temu „Moja najveća životna pobjeda“.  I tada je moja djevojka, otvoreno, bez zadrške i cenzure, pisala o svome životu, pisala je vrlo detaljno o svemu onom o čemu joj je najstariji brat pričao: o danima na ulici, baraci u kojoj su živjeli, o gladi. Pisala je naivno i iskreno o detaljima za koje treba puno hrabrosti i snage napisati ih i objaviti dugome. Pisala je kako je njezina pobjeda, najveća – životna, upravo to što prihvaća sve što je bilo, što ponosna živi u udomiteljskoj obitelji, o tome kako su joj biološki roditelji daleki nepoznati stranci koje nije imala priliku upoznati… Prođe neko vrijeme, i onda prilikom obrade književnog djela „Antigona“, profesorica je zapita: „Smijemo li pročitati tvoju zadaćnicu?“

Uz Vanesino dopuštenje profesorica je pročitala rad te dodala: „Pogledajte kakvu hrabru predsjednicu  imate (bila je predsjednica razreda), usporedivši je sa Antigonom iz starogrčke književnosti, hrabrom ženom.  Vanesi su tada pobjegle suze, a njezine suze, rekla sam, teško ikad polete. Profesorica ju je na to, onako toplo majčinski, zagrlila. Čista, prirodna i jednostavna, prava ljudska gesta. 

No, od toga trena ništa više nije bilo isto. Jedna grupa učenika, shvatila je sve to njezino kao izazivanje posebne pažnje, upucavanje, dodvoravanje, čak misleći da ona već i ima određene posebne privilegije. Ili su mislili nešto drugo, ne znam. Te male glave slijedile su neke svoje staze zaključivanja. Često poslije sve tog pomislim: što one, te male glave mogu zaključivati o životu, nakon tako malo života za sobom. I mi odrasli znamo kako je zaključak o životu nekad teško donijeti… No, što god to bilo, razvilo se u lošem smjeru: Vanessu su počeli izbjegavati, ignorirati… Dolazila bi u školu, sjedila sama u klupi, dok su se prema njoj ponašali kao da je duh, kao da ne postoji. I tako svaki dan. O njoj su kružili ružni komentari, postala je tema za priče u grupama, koje bi joj netko nekad ipak,  u dobroj namjeri, prenio. Veliki teret odjednom se sručio na njena leđa, dušu. Počela je tonuti, prestala se smijati, krenuli su problemi sa gastritisom, bolovima u stomaku pa je često izostajala iz škole. Neko je vrijeme provela i u bolnici, na liječenju, i sve teže joj je bilo hvatati gradivo do kojeg joj, kad je jednom bilo propušteno, bilo teško i doći.  Postajala je naočigled svima neko drugo dijete, dijete koje šuti, dijete koje se počelo zatvarati. Po prvi put našla se izgubljena na putu – problem je rastao, a ona je sve manje o njemu progovarala. 

Nije znala kako dalje, krenula je predaja?

Snaga razrednih lidera bila je prevelika, dok su ona tiha i dobra djeca izabrala ostati po strani da i sami ne postanu žrtve. Gledala sam dijete koje pada, gubi se na svom odabranom putu i osjećala strašnu nemoć, tugu, razočarenje… Sve što smo gradili kroz godine, njezin stav koji smo uspjeli izgraditi, stav da vrijedi kao i drugi, da je ponosna i hrabra, odjednom je postalo zamka u koju je naivno upala. Imala je uz sebe mene i našu obitelj  kao bezrezervnu podršku, razrednicu koja je pokušavala pomoći s druge strane, no između toga našle su  trule, popucale karike; one su za jednu petnaestogodišnjakinju bile presudno važne. Nas dvije smo bile čvrsto tlo s jedne i s druge strane, no provalija između nije imala mosta da bi se to tlo povezalo. Gledala sam Antigonu koja se bori izaći ispod slojeva zemlje kojom je bila živa zakopana, baš kao u tragediji koja ju je obilježila.

Žena hrabrost postala je žrtva svoje hrabrosti! 

Gledala sam dijete kako u prostor škole odlazi sa grčem, strahom, bolovima u trbuhu, glavoboljom.  Krenuli su napadi anksioznosti, osjećaj gušenja  dok se nalazila u prostorima škole. Gledala sam u svemu i sliku današnjeg društva, mlade ljude koji svoj život i probleme skrivaju iza selfija napravljenih pored tuđih automobila,  u toaletima luksuznih hotela u koje su samo zbog tog selfija i ušli, prikazujući lažnu i iskrivljenu sliku stvarnog života. 

Gledala sam tu mladost, koja ciljajući nekad, kao i stariji češće, svom uspjehu, gazi preko drugih bez trunke empatije, bez želje da pruži ruku pomoći onome koji se utapa.

Nažalost, srela sam i profesore koji nisu vidjeli dijete iz čijih cipela lipti krv , koji, a odrasli su ljudi, nisu ni pokušali obuti njezine cipele i izvući iz njih bar poneki kamenčić kako bi djeca mogla lakše nastaviti dalje. 

I ne mogu opisati olakšanje koje sam osjetila kada je rekla: „Ne mogu više, želim kući!“ Bilo je to pred njezin rođendan. A Vanesin rođendan se poklapa sa Danom državnosti, 30. svibnja, a dan je prije Nacionalnog dana udomiteljstva, koji se obilježava 31. svibnja. Slavili smo (smijem li to reći?!)  sva tri datuma, a zapravo smo obilježavali prekid jednog teškog puta kojim više nije mogla. Zid koji se na tome putu ispriječio bio je nepremostiv, niti ga je mogla preskočiti, a ni zaobići. Morala se oprostiti od svega onoga što je na tom putu zavoljela: svoje razrednice, odgajatelja u srednjoškolskom domu u čijoj je sjeni tražila zaklon, prijatelja kojih je bilo, ali ne u dovoljnom broju ili su bili dio one tihe, a dobre populacije koja nije znala pružiti otpor. 

… iz korijena posječenog stabla, uvijek krene nova mladica

Ustvari, ona je za mene pobijedila onoga trenutka kada je iskoračila i priznala u sebi, konstatirala  da tim putem ne može/ ne želi više nastaviti. Pobijedila je kada je poslala poruku razrednoj grupi da se nakon teške godine oprašta s njima i da ne zamjera nikome. Pobijedila je kada joj je povratno stigla poruka jedne djevojke koja je rekla: „Žao mi je… žao mi je što sam bila dio ekipe, žao mi je što ne mogu vratiti vrijeme…“

A mi smo promijenili put, ali nismo odustali od cilja. Postoje različiti putevi kojima se može stići tamo gdje želiš, a ja znam da će ona tamo i stići uz podršku svih nas koji je volimo. A puno nas ima! Cijela smo vojska načinjena od malih i velikih koji vole. Izgradili smo tvrđavu koju baš nije lako srušiti.  A poneka noga u tur ( tako reče jedan moj omiljeni pjesnik) dobro dođe da iskočimo iz te svoje sigurne oaze. Zapravo pogura nas ka novom smjeru, osvijesti, razbudi, ohrabri da učinimo korak na kojeg nismo ni pomišljali, nismo se smatrali sposobnima. Od tada, put ogradimo sa više znakova upozorenja i znakova opasnosti i dalje vozimo opreznije.

I da se opet smijemo

Ovu godinu, a sve se događalo u 2024.,  nismo prihvatili kao totalni neuspjeh već kao iskustvo iz kojeg smo naučili. Naučili smo da svijet ne možemo mijenjati, da mu se moramo nekako prilagoditi, a ponajprije mijenjati sebe. Rasti učeći. Naša Antigona je otresla prašinu sa sebe i krenula dalje, piše nove stranice svog životnog dnevnika, bori se sa izazovima. Život je gusto tkanje, satkano od sreće i tuge. 

***

I ova priča, ovdje objavljenja, njoj je podrška, a svijetu poruka. 

Želim joj puno dobrih ljudi na putu, puno iskrenih i dobrih prijatelja, a nadasve hrabrosti i mudrosti da se nosi sa svime što život čini, otkriva i donosi. I strpljenja, puno strpljenja…

Ja osobno ovu priču želim posvetiti svima onima koji prolaze sličnim putem, sa željom da pobijede i uspiju. Kad se mjeri visina uspjeha, neka se ne zanemari činjenica odakle je netko startao. Iz podruma, močvare… ili na drugoj strani, sa osunčane livade proplanka. 

Posvećujem priču i udomiteljima, ljudima podrške, njihovoj djeci, budućoj djeci djece, svima onima koji umiju ući i hodati u cipelama djece, koji ne odustaju, koji stvaraju sretne završetke. Posvećujem je onima koji su baš nama bili uz bok, koji su i ne znajući to, izbliza ili daleka, svojom podrškom na desetke načina pridonosili rastu jedne snažne i ponosne žene. Čineći to na razne načine sad kad odrasta, kad je najvažnije. Gestom – pozivom na rođendan, pozivom da bude mala ili velika djeveruša, dajući i time mladoj osobi na važnosti, kao ravnopravnoj, kao sestri, sestrični, kumi… Bez tih karika ovaj lanac ne bi izdržao. 

Onima drugima, ravnodušnom svijetu, koji (ne)svjesno rane, zajednici koja se izmakne i ne pojavi podrškom kad treba, namjenjujem staru mudrost iz koje se puno uči: Pobjeda nad slabim nije pobjeda. Pobjeda nad slabim je poraz.

A ruka koja daje uvijek je iznad ruke koja prima!

Zorica Radonić
Slavonija, Bijela Loza kod Našica

DOBRA HRVATSKA
Travnja 2025.