Rijetko je tko bio tako kreativan, uporan, vrijedan i plemenit kao Vladimir Horvat. Iza njega je ostalo “500 Horvatovih stuba”, koje je punih sedam godina (od 1946. do 1953.) klesao na sjevernoj strani planine Medvednice. Njegov je pothvat Ive Mihovilović – Spectator, njegov zadnji novinarski šef, ovako ocijenio: “Horvatove su stube najveličenstveniji spomenik koji čovjek može podići sam sebi”. Horvat je umro 1963. u 72. godini.
Kao vojnik u Prvome svjetskom ratu Horvat se napatio po europskim vrletima i gudurama, ali je osjetio i istinsku ljepotu planinskih lanaca Karpata, Visokih Tatri, Dolomita i Julijskih Alpa. Po povratku u Zagreb, iscrpljen vojničkim životom i bolestima, pomislio je da bi njegovu zdravlju najbolje moglo pomoći planinarenje. Postao je speleolog i planinar, a u poslu – novinar, urednik, fotograf (s mnogim nagradama za snimke prirode). Najradije se šetao njemu najmilijom planinom Medvednicom, tik povrh Zagreba.
Kraški krajolik na planini povrh Zagreba
Jednom se prigodom jače zainteresirao za njezin nepristupačni sjeverni dio, po svemu nalik na kraška bespuća Velebita. Oštro vapnenačko stijenje, šikare, povaljena stabla, predjel tako različit od ostale pitome Medvednice! Kad je Horvat od lokalnih ugljenara čuo da se tu nalazi i prava hajdučka pećina, odlučio se spustiti dolje i istražiti područje. Pun dojmova, poželi tu divlju ljepotu približiti svojim prijateljima i sugrađanima. “Velika želja uvijek nađe način ostvarenja” – kaže se. Tako je po svršetku Drugoga svjetskog rata Horvat ishodio sve dozvole i u lipnju 1946. otklesao prvu stepenicu.
Lopatom i krampom, čekićima, raznim polugama i dlijetima, u živom kamenu, povrh vrtača, kroz prodore, nizao je stepenicu po stepenicu, radeći posve sam tri i pol godine. U zadnjoj etapi, 1950., u pomoć mu dođe nekolicina prijatelja i mladi pa je lakše mogao prenositi veliko kamenje, uklanjati oborena stabla, među kojima još jedna osoba važna za veliku povijest 500 stuba – Tomislav Jutrović. Poželio je Horvat svoju stazu učiniti još atraktivnijom pa je uz nju uredio i sagradio niz “objekata”.
Na početku staze je Patuljkova špiljica (toliko mala da se jedva možete uvući) pa Vidikovac prema Hrvatskom zagorju, za kojima slijede kamena gromada Moj naklon i Tisin ponor. Pri kraju čeka 3 metra dug prolaz kroz špilju Medvednicu. Na kraju, prezadovoljan, ispod 500. stube na obali potočića Horvat je uredio i pravo izletište – Srnec, s terasama, klupama, nadstrešnicom za slučaj kiše.
Evo i lijepog nastavka priče: nakon Horvata došao je još jedan “horvat” – Tomislav Jutrović, koji je od 1963. do 2001. nastavio sam održavati stube, do svoje smrti. U tom prelijepom otočiću krša na Medvednici danas uživaju mnogi, itekako zahvalni dvojici entuzijasta. Vidjet ćete tu i spomen-ploče njima – dvojici prijatelja, ljudima vrlina.
Na forumu je Lorein 2019. napisala, pa neka to bude i naš kraj:
Vladimir Horvat! Kad imaš viziju i uneseš ljbavi i truda – rezultat je ovakva ljepota. Svaka čast majstore!
PS: ako poželite obići znamenitih 500 stuba, pročitajte upute i savjete na portalima i forumu. Možda će vam se učiniti strmim…
DOBRA HRVATSKA/GT, NA
Ožujak, 2022
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.