U svakom boljem marketu u ponudi je i plastično cvijeće. Ono je tamo u prolazu, kao što će u prolazu dotaknuti i groblje i onda otići nigdje, na otpad. Što mislite – kud idu sve te gomile cvijeća i lampaša od plastike nakon „odrađenog“ posla. Najvećim dijelom završe negdje nigdje, jer se i najveći dio te plastike ne oporabi. A iskreno, ako baš hoćete, – i svaki čin reciklaže zapravo je još jedan čin prljanja i sakaćenja Zemlje. Razdvajanje otpada, prikupljanje odvojenog otpada, transport, skladištenje, proces oporabe u tvornici… sve to traži energiju, sirovine, rad i energiju.
Samo jednostavniji i skromniji život je izlaz iz ovog našeg mučnog!
Praksu postavljanja plastičnog svijeća uz grobove teško je više pravdati. Zavređuje preispitivanje, što (kako je i sa mnogočim drugim), zasad ne ide… jer priječi ga ona starinska nedodirljivost „narodnih običaja“, „sveta“ pravila, a i komod, društvene rutine.
Sad, kada su promjene klime i klimatske nepogode postale stvarnost,… suše, poplave, topljenje ledenjaka … uništavanje imovine i ubijanje ljudi toliki… pomanjkanje vode i hrane… treba se početi preispitivati u svakom svom ljudskom djeliću!
***
Sa žalošću ispraćamo naše bliske na groblja. S pijetetom se odnosimo prema uspomeni, obilazimo mjesta počinka. Izražavamo duboke osjećaje, ljubav, tugu, poštovanje, nedostajanje… ostavljajući uz humak neko cvijeće, šareno, ali… Ono ne potječe iz vrta, polja, šumice, kako je prije sto godina bilo. Od 60-ih godina 20. st. umjesto toga na groblja nosimo plastične tvorevine. Da su čim veće i upadljivije, kao da se pravdamo ako takve nisu … dodvoravajući se nečem i nekom, društvu. I palimo plastične lampaše da tinjaju dugo dulje za nama nakon našeg odlaska kući.
Vrši li ta plastika neku funkcija na groblju? Barem neku? Onima kojih više nema ne znači ništa!!! Zemlji i nebu šteti. Treba nama, živom čovjeku – poradi naše psihološke dobrobiti, umirenja. Izvršili smo ono „što je red“ – posjetili groblja i mirni smo. A možemo li hodati mirno ostavljajući za sobom u daljini siluetu groblja? Eko-nered na groblju još je veći!
***
Što će biti s našim mladima?! Gostoljubivost ove Zemlje, da li će i njih ona dočekati širinom otvorenog zagrljaja? Ili kaznom za djela očeva i djedova?
Dođemo na groblje, do nekog svoga… Žalimo za generacijom koja odlazi, ugrožavajući pri tome generacije nakon.
***
Može i drugačije.
Trebamo pred sobom biti čisti, uspravni.
Ako treba zatitrati taj neki plamičak uz naš posjet, kao metafora treperenja jednog bivšeg srca, donesimo onu najmanju svijeću, dušicu. Ponesimo sa sobom jedan mali svijet, ali pravi. Ili ništa. Dođemo na groblje – odstojimo, zastanemo, ostanemo, popričamo sa sjećanjima, s njima.
Homo sapiens, te latinske riječi znače – razuman čovjek.
Na grob naših roditelja nikad nismo ponijeli ništa od plastike. Tako je 13 godina. Grančicu lovora, cvijet badema, nešto livadno i poljsko, sitno… to da. To bi se mami i tati svidjelo, da vide. I ono kad u primjerenoj posudi zasadimo neku otpornu trajnicu, cvjetonošicu.
***
Novi se izazovi valjaju prema suvremenom čovjeku. Izazovi koje donose i zahtjeve za manje resursa iz okruženja, manje zagađenja svega svojim suvremenim životom. Život s manje troška. Novi su izazovi jednostavnijeg života.
Svakoga se ovo tiče. I svaka tema danas je važna.
Na svemirskom brodu zvanom Zemlja nema kapetana i posade – svi smo kapetani!
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Rujna, 2024.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.