U trenutku kad je Adrijani Batušić, 19-godišnjoj djevojci iz Karlovca, bilo najpotrebnije u životu, dobila je iznimnu podršku za svoj iskorak u samostalni život – policu životnog osiguranja temeljem koje je svakog mjeseca u primala konkretnu financijsku pomoć, dvije godine po izlasku iz doma za mlade.
Adrijana Batušić, rođena 1994-e., cijelu svoju mladost provela je u Domu za djecu i mlade Vladimir Nazor u Karlovcu – od 2003 do 2014. S navršenih 19 ogdina morala je krenuti sama u svijet, napustiti dom, jer takva su pravila. Užasan je bio taj osjećaj, kako se sve približavalo. U pomoć tada priskoče Zaklada Vaša pošta i tvrtke Plovput iz Splita i Odašiljači i veze iz Zagreba
Danas je zaposlena u kafiću u Karlovcu.
Evo kako je sve opisala u svom pismu svojim dobročiniteljima:
„JA, KUMA BRODA PLOVPUT SPLIT!“,
Pismo sjećanja i zahvalnosti Adrijane Batušić
Sve je počelo jednim telefonskim pozivom, zapravo, uvijek tako počinje… I prije dvije godine, u prosincu 2012., počelo je tako. Tada sam bila devetnaestogodišnja štićenica Doma za djecu Vladimir Nazor u Karlovcu. Moj izlazak iz Doma zbog napunjenih godina sve se više približavao, a time je i moj strah od neizvjesnosti rastao jer nisam znala što me čeka kada iziđem. To jest, znala sam da me čeka – ništa, pitanje je samo bilo kako ću se bez ičega snaći u bijelom svijetu. I na samu pomisao na izlazak iz Doma grlo se stezalo.
Dvije tvrtke i Zaklada stali su uz mene!
Odjednom je zazvonio telefon – i ja sam dobila najljepši božićni poklon ikada. Zvala me gospođa Senka Klarić, upraviteljica Zaklade Vaša pošta i rekla da sam baš ja odabrana kao dobitnica životnog osiguranja koje će nam darovati Plovput iz Splita i Odašiljači i veze iz Zagreba. Te su dvije tvrtke, naime, odlučile da te godine ne kupuju božićne poklone poslovnim partnerima, nego da taj novac, 6000 eura, uplate jednom djetetu iz Doma – meni – u obliku životnog osiguranja koji ću novac dobivati u mjesečnim ratama od po 2000 kn tijekom dvije godine po izlasku iz Doma. Dovoljno za stan i režije! Ta njihova velikodušna gesta meni je, doslovno, život značila. Ne znam mogu li se ljudi staviti u našu kožu, nas djece iz Doma i to shvatiti – kada dođe taj dan neizbježivog izlaska, jedino što u životu imamo je jedan kofer u kojem je roba, osobne stvari, album s fotkama, nešto kozmetike – i to je to. Ovaj božićni poklon meni je bio osiguranje da neću završiti na ulici dok ne nađem posao. Ne mogu opisati svoju zahvalnost ljudima koji su mi ovakvo što darovali, a da me prije toga nisu čak ni poznavali.
U međuvremenu prošlo je skoro dvije godine, ja sam izišla iz Doma, živim u meni lijepom malom iznajmljenom stanu, imam čak i posao u jednom kafiću. Za početak – dovoljno.
Nastavak priče, drugi čin: „Postala sam i kuma broda!“
I onda je opet zazvonio telefon; bila je to ponovno gospođa Senka koja me obavijestila o novom dogovoru vodstva Plovputa i Zaklade Vaša pošta da ja budem kuma novom brodu čija se gradnja upravo dovršavala u splitskom škveru i očekivalo se njegovo svečano porinuće. Bila sam doista iznenađena i odmah pristala… Ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da ću, među tolikim facama, jednog dana baš ja postati kuma broda! Imala sam tada …. godina. Mogao je to biti i neki veliki političar ili slavni sportaš, ali ovaj je put odlučeno da to budem ja, “mali čovjek”. Mom oduševljenju nije bilo kraja! Toga dana, 12. kolovoza 2015., po mene je iz Splita došao službeni automobil i odvezao me ravno na rivu, gdje su me dočekali direktor Darko Meštrović i ostali djelatnici Plovputa i gospođa Senka Klarić. Nakon kratke zdravice i ručka odvezli su me u hotel gdje su mi rezervirali sobu, u samom centru grada – na splitskim Prokurativama. Dakle, ni taj dan ne mogu opisati, imala sam kraljevski tretman – vozač, hotel, ručak, a dobila sam i prekrasan dar – Lenovo tablet! Nisam imala mnogo vremena, na brzinu sam se spremila – već prije sam kupila, na sniženju, novu haljinu, a cipele i torbicu posudila i – bila sam si super J. Program svečanog porinuća u splitskom brodogradilištu počeo je okupljanjem stotinjak važnih uzvanika – ministara, direktora, novinara. Gospodin Darko predstavljao me je i upoznavao sa svima, naglašavajući kako sam ja tamo trenutačno najvažnija osoba jer sam kuma broda. A tako sam se i osjećala, i taj osjećaj ću zauvijek pamtiti. Ovo je mojih pet minuta, pomislila sam. Možda ću u životu još imati dobrih trenutaka, ali ovo je definitivno do tada bio moj najljepši trenutak u životu.
Kada o tome razmišljam danas, uvijek se sjetim nekog novog detalja vezanog uz taj događaj, jer od onoliko ljudi i uzbuđenja sada mi se to čini kao prelijep san. Nakon domjenka svi smo otišli u halu brodogradilišta gdje me čekalo moje kumče: golem brod. Nakon himne došao je red i na mene. Izgovarala sam riječi: “Brode, dajem ti ime Plovput Split! Neka ti je duga plovidba i mirno more, tebi, putnicima i posadi”. Zatim sam sjekiricom presjekla konop i… golemi brod obasut konfetima pojurio je u more. Nešto veličanstvenije nisam nikad vidjela, a vjerojatno i neću. Svi su oduševljeno pljeskali i dolazili mi čestitati.
Uručili su mi krasan buket cvijeća i kutiju s malom sjekiricom – sve posvećeno meni, kumi broda. Svi uzvanici, a posebno djelatnici tvrtke “Plovput”, bili su iznimno ljubazni i dragi i ostat će mi u najljepšoj uspomeni. Bio je to kraljevski dan i kraljevski tretman za mene, a sve to zahvaljujući gospodinu Darku Meštroviću, gospođi Senki Klarić i njihovim tvrtkama, Plovputu i Hrvatskoj pošti, koje su omogućile da se događaju ovako divne stvari. Hvala im svima, od srca!“
Adrijana Batušić
(Objavljeno u knjizi Učinkoviti menadžer i uspješni tim 2017)
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.