Razgovor – Štefanija Vukušić, prva žena-zaposlenica na velebitskom Zavižanu: „Onaj koji osjeća strah ne može raditi na Zavižanu. Jer moraš biti spreman i sposoban za sve.“

Na 1594 metra nadmorske visine, Štefanija Vukušić, bila je jedina žena koja je ikad radila na Zavižanu. Četiri godine, od 1972.-1976., obavljajući i muške i ženske poslove, danima sama, a jednom i čitava dva tjedna. Na visokoj planini, uživajući svu njezinu ljepotu i sklanjajući se od velikih prijetnji! To mogu samo osobe od posebna materijala. Žena-junakinja, žena-vrlina! Na poslu meteorološkog motrenja zamijenila je svog legendarnog oca, onog koji je kao prvi iz obitelji Vukušić, 1962. došao raditi na Zavižan.

• Onaj koji osjeća strah ne može i ne smije raditi na Zavižanu. Jer moraš biti sposoban za sve, za kuhanje, male popravke, cijepanje drva, čišćenje snijega…. kaže Štefanija Vukušić, danas Tomaić (r.1953.) iz Krasna. Izaći na studen i do -26, otrpjeti pjeskarenje lica snijegom, probiti se kroz nanose visoke metrima…

Rekla sam im „zašto ja ne bih mogla raditi na Zavižanu!“

Štefanija je kćer Drage – Dražena Vukušića i ima tri brata (Ante, Dragutin i Luka). Nakon njezinih četiri godine, izazovni posao na Zavižanu preuzima Ante Vukušić, živa legenda Vukušića i Zavižana, motritelj, fotograf i autor, koji je na tom mjestu ostao punih 40 godina. Pa dolaze drugi od Vukušića. Danas Štefanija, udana Tomaić, živi svoj obiteljski život i mir u Krasnom.

– Otac je počeo raditi 1962. na Zavižanu kao meteorolog. Živjeli smo u Donjoj Kladi i onda smo znali ići k njemu gore. Uvijek me zanimala meteorologija. Kad sam završila osnovnu školu s 13 godina, jedino je u Beogradu bila srednja meteorološka. No roditelji me nisu pustili jer sam bila premlada – kaže Štefanija.

Otišla je u Belgiju 1969. godine čuvati djecu, a onda se nakon tri godine vratila u Hrvatsku. Te 1972. godine je Štefanija otišla na Zavižan.

Njezin brat Ante bio je u vojsci, a otac je bio sam na Zavižanu. Njegov kolega je dulje bio na bolovanju pa se tad raspisao natječaj za motritelja.

– Rekla sam ocu da idem na Zavižan. Pa me tata pitao: ‘Pa kako ćeš ti, ti si žensko?’. Ja sam rekla da idem. Ako sam mogla biti sama u Belgiji, onda sama mogu i na Zavižanu. Došla sam gore 1972. godine. Ondje sam bila s tatom, a kad bi on imao slobodne dane, otišao bi kući, a ja bih ostala sama. Ostajala bih gore sama po desetak dana, a nekad i po dva tjedna – kaže Štefanija i dodaje da joj je veljača 1973. godine bila jedna od najružnijih mjeseci jer je vrijeme bilo jako loše.

Najružniji i najteži dani života

Bilo je minus 26 Celzijevih stupnjeva te veljače. Sjeverni vjetar je puhao toliko jako da vjetrometar nije mogao mjeriti. To je bio jedan od njezinih najružnijh dana tamo gore. Ali i druge godine su znale biti izazovne.

– Sjećam se 1974. godine, kad je 14 dana bila magla te se prst nije vidio pred nosom. Također, tijekom zime je inje bilo debelo pola metra. Imala sam sreću da je najveći snijeg, kad sam bila na Zavižanu, bio visok metar i pol. Gore nismo imali struju pa sam imala agregat i petrolejku – prisjeća se Štefanija kako je živjela na Zavižanu. Što se tiče hrane, prije odlaska na Zavižan, u rujnu su Vukušići pripremali hranu.

– Konzerve, brašno, jaja, krumpir i zelje smo nosili gore, a meso i suho meso donijeli bismo na leđima kad bismo išli iz Donje Klade. Pješice nam je trebalo jedno četiri sata do gore. Imali smo gore plinski hladnjak u kojemu smo držali meso, a kad je vani bilo hladno, onda smo meso držali na prozoru – kaže Štefanija i dodaje da joj na Zavižanu nikad nije bilo dosadno. „Budila bih se u mrkloj noći, da bih u 4 sata poslala prvo izvješće i tako svakog sata sve do 14 popodne, a nakon toga još dva puta u danu. Zadnje izvješće se šalje u 22. Između posla, motrenja i pisanja izvještaja, često sam pisala, čitala i crtala na staklu.“

Na Velebitu je svima lijepo, ono čudesno i dobro je pretežito, ali zna biti, kao i na svakoj planini, teških trenutaka, surovo i mukotrpno. U životu meterološke obitelji Vukušić tog zadnjeg je više. Nekad previše. Ali i kad zapadne snijeg sa zapusima od 4 metra, nađe se poticaja za sreću. Onako kako je to u zajedničkoj knjizi Ede Popovića i Ante Vukušića „Čovjek i planina“ ispričao baš Ante: „… Te zime tjedan dana je padao snijeg sa zapadnjakom… Kad se konačno digla magla, kad je nastalo zatišje pred buru, prizor koji sam ugledao bio je fantastičan. Vijenac između Balinovca, Medviđih dolina i Modrić doca, sve je bilo kao u Alpama, visoki, oštri bridovi. Prizor je trajao pola sata, nisam mogao odvojiti oči od njega, stajao sam ispred kuće i samo gledao.“ Gledao s ushitom.

Bez obzira kako sam, kako je vani, izvještaji se trebaju slati

Štefanija se prisjetila i siječnja 1974. godine, kad je na Zavižanu bila s mlađim bratom Lukom, tad je pala 300 metara niz padinu.

– Luka koji je 1974. godine bio osmi razred osnovne škole kod mene je došao za zimske praznike na Zavižan. Gore je vrijeme bilo takvo da se po danu otopi, a po noći sve zaledi. Tata i brat Josip su to jutro otišli sa Zavižana i rekli nam: ‘Nemojte slučajno izlaziti na taj snijeg jer ćete se polomiti’. A mi smo jedva dočekali da oni odu. Uzela sam papir za motrenje i jedan karton te smo otišli iza kućice gdje je bila dolina duboka 300 metara. Rekla sam Luki da nećemo mi dolje, nego ćemo se samo na malom prostoru sanjkati na tom kartonu. I spustili smo se jedanput, i drugi put. I sad Luki ja kažem, ti stoji tu, a sad ja ću sama. I treći put idem sama, i kako smo ugladili još malo taj led ispod snijega, spustila sam se i sletjela u dno te doline duboke 300 metara.

Kad sam pala dolje, bio je mrak oko mene. Digla sam i mislila jesam li živa. Luka se sjurio za mnom i umalo je, kad me je vidio, a inače nije volio krv, pao u nesvijest. Ruke su mi bile razderane, sva sam bila krvava. No bol i krvarenje nisu me spriječili da obavim mjerenje i telefonski predam izvještaj u Zagreb. Navečer smo brat i ja pješačili još tri kilometra na susjedni vrh Plješivicu, gdje je tad bila vojska i njihov vojni liječnik. On me pregledao i sanirao mi ozljede, a zatim sam se vratila na Zavižan. Tata je saznao tek nakon dvije godine – kaže Štefanija.

„Ako te nečega strah, moraš se sa time suočiti… Pošla sam u susret…“

Meteorologinju, koja se, za razliku i od mnogih muškaraca, umjela priviknuti na samotnjački život na Velebitu, posjećivale su razne zvijeri koje inače žive na planini.

– Znala sam vidjeti vukove i medvjede u daljini, a jednom me prestrašila jedna lisica. Izašla sam navečer u 21 sat kako bih obavila motrenje. Vani je bio snijeg koji je obasjavala mjesečina. Čula sam tad jedan zvuk, kao krik. Ukočila sam se jer nisam znala što je. Sjetila sam se da se ako te je nečega strah moraš s time i suočiti. Otišla sam na rub kruga u sklopu kojeg je bila kuća te pustila sličan zvuk. Tad sam vidjela da se radi o lisici i onda je ona pobjegla – kaže Štefanija. 

Životinje je nisu plašile, nego vjetar koji je, kaže, stvarao stražne zvukove. S munjama i gromovima se također susrela, a jedan udar groma je prespavala.

– Tijekom zime 1973. jako je grmjelo. Grom je tad opalio u kuću. Izgorjeli su svi kablovi, agregat, telefoni, a ja sam spavala i ništa nisam čula. Tata koji je bio gore sa mnom došao je u sobu kod mene i pitao jer znam što se dogodilo. Kaže on: ‘Pa grom nam je skoro kuću raznio, a ti spavaš’. Odgovorila sam mu: ‘Pa dobro, eto, spavam.’ Smije se Štefanija danas o tome.

Planinu treba poštovati 

Na Zavižanu je dala otkaz jer se posvetila obitelji.

– Udala sam se 1974. i rodila najstarijeg sina. Zatim su došla još dva sina pa nisam više mogla raditi na Zavižanu. Nakon što sam prestala raditi išla sam gore u ispomoć dok se nije prešlo na kompjutore. Danas imam u Krasnom kišomjere i šaljem mjesečni izvještaj u meteorološki zavod. Mladima poručujem da se planine ne treba bojati te je treba poštovati. Oni koji se žele baviti meteorologijom, osim znanja, trebaju imati i ljubav prema poslu – poručila je.

OSVRT UREDNIŠTVA ODGOVORNO.HR 

Tako je, kako kazivaše Štefanija, i sa nekim drugim, mnogim zanimanjima. Ili ćeš posao prihvatiti kao životno poslanje, kroz njega graditi sebe i svoj identitet, ili se ne upuštaj u to! Neki poslovi pružaju mnogo, ali i traže mnogo. To mogu raditi odabrani. Svi koji su radili i rade na Zavižanu, od te su sorte. 

No, svaki posao je vrijedan. Svaki je posao vrijedan punog zalaganja, daje mnogo. O tome je, na svoj način, sve kazao indijski filozof i pjesnik Tagore, pišući ovako: „Čovjek je radnik. Ako nije to, nije ništa!“

Na Zavižanu trebaš biti predan do kraja. Kad voliš planinu, lakše je.

EKSTREMI  DO SADA ZABILJEŽENI NA ZAVIŽANU:

• najniža izmjerena temperatura: -28,6 °C 10. 2. 1956.
• najviša izmjerena temperatura: 28,3 °C 22. 7. 2015.
• najveća visina snijega: 322 cm 21. 3. 2013.
• najveća dnevna količina oborine: 155,4 mm 26. 12. 2009
• najveća mjesečna količina oborine: 672,8 mm listopad 1992.
• najviši izmjereni tlak zraka: 855,8 hPa 17. 9. 1975.
• najniži izmjereni tlak zraka: 797,7 hPa 2. 

Izvor – preuzeto: 24sata, autor Luka Negovetić

Komentar na portalu:

• kokosovo.drvo, 1.7.2018.
  Svaka cast na hrabrosti – biti tako sama, nigdje zive duse i jos u tim uvjetima. Evo recimo, ja zivim sama u Zagrebu i nije bas da mi je uvijek svejedno

DOBRA HRVATSKA
Ožujka, 2025.