spot_img

Bakica, junakinja koju ne poznam

Na povratku s posla kući prošao sam mimo niza kontejnera za otpatke, kad uz njih zamijetih jednu staricu. Jedva malo veću od kontejnera. Znao sam što traži i u trenu odlučih… 

Vadeći novčanicu priđem joj i pružim pomoć. Dosta često, i na različite načine, pomognem drugima kojima, eto, kolo sreće nije donijelo baš dostojanstven život. (Taj aspekt mog odnosa sa svijetom postao mi je doista dosta važan, zapravo, dio identiteta) 

Okrenula se i odvratila tiho: „Ne!“ 

Stanka, pa novo „ne“. Iznenadilo me sve to jako jer bijah siguran da će novac uzeti. Osjetih nelagodu. Držeći novac, nadodah nešto u smislu neka se počasti malo. 

„Ne, hvala vam.“ 

„Evo vam… da ne radite danas.“ 

„Ja radim svaki dan“, reče i nastavi posao.

Pođoh, jer što sam drugo i mogao. Dotaknem je… možda sam je i potapšao po leđima, tako malim, dječjim. 

Na povišenom trijemu zgrade okrenem se… mala je prilika još bila tamo. Nisam znao što poduzeti … htio sam s njom podijeliti svoj novac. 

Zatim je otišla dalje, polako, do sljedeće zgrade, do novog kontejnera. Vadila je plastične i staklene boce, prazne limenke. Odjednom bilo me sram. 

Nisam se mogao oteti mislima o toj posebnoj ženi koja želi radom – ali kakvim radom – zaraditi za kruh. O bakici koja odiše ponosom i životnom dosljednošću. Poštenjem, čistim kao ideal! Poštenjem koje izaziva sram mnogog dijela svijeta. Sigurno je da bi joj taj novac koji sam pripremio olakšao život bar na jedan dan… ali, ona ne želi da uzme, hoće zaraditi!

Sjetih se tada kako je neka baka, jednom u nekom gradu, zamalo mogla ostati bez svog „zaposlenja“. I njezine „kolege“ isto, prebirači po kontejnerima, kad je gradonačelnik objavio da se ima zabraniti ljudima da išta traže po kontejnerima jer da to pred turistima „narušava sliku o našem gradu“. Nije lijepo gledati te ružne sirotinjske scene. Ipak, najavljena odluka nije donijeta, zbog povike medija. Uz novu izjavu gradskih dužnosnika: „Prikupljanje otpada je društveno korisna aktivnost!“ Hm… Da. Netko im je suflirao što, kako i kad će kazati da se „operu“. 

Hoću li je ikad više vidjeti? Bilo bi mi žao ako ne. Volio bih s njom pričati, čuti kako gleda na svijet. Da li bih znao s njom razgovarati? 

Završavam ovu skicu s ulica moga grada Zagreba, znajući dobro da to što sam ugledao bijaše prava svjetlost:

Vrlina!

I da je sigurno ima još u našoj ulici, na selu i gradu.

Vrlina u najčišćem obliku!

Sveta.

Ona koja korača svijetom i održava ga živim i postojanim.

Usprkos svemu

Goran Tudor
2020.

VEZANI ČLANCI
- Oglas -spot_img

NAJČITANIJE

- Oglas -spot_img