Polumaraton, maraton, triatlon izmijenili su moj život . Od prvih početaka u četrdesetsedmoj, trebalo mi je nekoliko godina da se probijem među najbolje u svijetu. Moje vam medalje poručuju: Ništa nije nemoguće!
Rijetko kad ćete dobiti nešto samo tako: prilika je naišla, ja sam je morala zgrabiti. Ja sam izabrala! Na onoj proslavi kod Krauthakera svi smo se okladili da ćemo proći čuveni Maraton du Medoc, ali jedina sam ja odlučila: „Ti ćeš to pokušati!“.
(Nakon što pročitate ovaj tekst kliknite na drugi, povezani, da zaokružite kompletnu priču o Đurđici – Ironwoman)
Kada zacrtaš neki cilj, nema većega gušta nego to ostvariti!
Moj je izbor hoću li se pokrenuti ili nijemo stajati i gledati kako mi život izmiče. Ja biram kakvo će biti moje jutro – hoću li biti nesretna ili ću otvoriti oči i nasmijati se. S dobrim se stavom i čuda počinju događati. Zašto ne istraživati i ne osjetiti život? Ako ćeš stalno biti isti zato što ti je to jednostavnije, kretati se stalno istom zonom komfora, nemoj se žaliti što ti je život monoton, što si nesretan, i ne tvrdi stalno da ti je netko drugi kriv. Učini nešto, preuzmi izazov!
Moje utrke su za mene inicijacija ˗ prelazak u novi život, potvrda da jesam i vrijedim, moja osobna religija. Triatlon je sport koji ti mijenja život, doslovce, mnogo više od maratona. Danas mi neki prijatelji kažu: „Druga si osoba!“ Ne, nisam. Samo sam se ostvarila! Meni je to mrak.
Priznajem, teško se dignuti kada kiši i otići na bazen plivati.
Zna biti užasno teško. Tada moraš istrajati! Nije da baš uživam u svim treninzima. Neki su mi dani bolji, neki lošiji. Život treba živjeti, biti mu gazda koliko god je moguće. Što te u životu čeka sutra, nažalost, ne znaš. Moj pokojni suprug Nikša za života nikada nije bio bolestan, volio je jedriti. Kada mu je ustanovljena neizlječiva bolest, doktori su nam rekli da imamo još tri mjeseca zajedničkog života, a mi smo ih ostvarili šest!
Tragedija i trauma te mijenjaju, testiraju.
Nakon životne tragedije, kada mi je suprug umro, ostala sam sama s troje djece. Bio je to velik šok. Plakala sam neko vrijeme, a onda shvatila da tako više ne ide – svi smo bili nesretni, i ja i djeca. Pogubila sam negdje cijelu sebe. Oduvijek sam bila vesela, i tako sam jednom odlučila s djecom otići u Disneyland. Tamo smo shvatili da smijeh još postoji, kao i mi i naš zajednički život. To je bio početak našeg vraćanja na onu ljepšu stranu postojanja. Moj muž će zauvijek biti dio naše priče, ali život ide dalje. Ja volim život. Volim ljude, društvo. Mislim da se sve može popraviti. Treba biti dobar prema sebi. Jednako i prema drugima! Jednako prema svijetu u kojem smo svi jednako. Dođeš, privremeno živiš. Odeš. Smatram da zločestim ljudima nije lako. Zamisli kako je njemu ili njoj – svađa se, podmeće, krade, zavidi, mrzi… to je užasno teško, to je život pun nesreće i tamnih noći i dana. A kad gledaš u svakome dobro, to je predivno. Normalno je da te ponekad netko iziritira. Distanciraš se od nebitnih ljudi, makneš se, ideš drugim putem.
Rođeni smo da budemo sretni. Mislim da smo pogrešno odgajani ˗ škola i društvo naučili su nas da je sve u životu ozbiljno, da se „ne šalimo“. E, ja o tome mislim potpuno suprotno. Iz života se nitko nije izvukao živ – pa kako da ga (život) shvatim ozbiljno? Znam dobro što je i kakav nam je siguran kraj. Život ne treba uzimati preozbiljno, fatalistički, kratak je. Treba živjeti sa svim usponima i padovima. Kad netko kaže „Danas ću se odmoriti“, ja pomislim „Od čega?“ Život teče. Odmorit ćeš se kad umreš. Vrijeme leti!
Znam da ne mogu promijeniti svijet. Ali, jako sam sretna kada nekome mogu pomoći. Sreću treba dijeliti, ne smije stajati samo kod tebe jer će uvenuti, nestati kao da i nije postojala. Kad sreću dijeliš, ona cirkulira, množi se. Pa ako ti se i ne vrati, već ti se dogodi nešto loše, to može biti iskustvo koje uči. No u mojoj priči dobro će uvijek pobijediti!
U mom poslovnom timu nikada ne govorimo da imamo problem, već izazov. Izazov potiče da ga riješiš, i tada je uzbudljivo.
Sa svakom jakom utrkom, kao i zahtjevnim poslom, pomičeš, zapravo, vlastite granice, otkrivaš sebe, najdublje, ono svoje pravo Ja. Na početku, kada tek počnemo trčati, 80 posto nas ima slušalice na ušima, sluša neku muziku. I ja sam krenula tako. Muzika te smiruje, obuzdava turbulentne misli koje ti glavom lete poput crnih i bijelih ptica, zbunjuju, čak i plaše. Sjećam se: za polumaraton Romeo i Julija u Veroni sama sam si nasnimila kompletnu muziku. Počela sa Ninom Simone, završila s Rolling Stonesima i RHCP-om. S vremenom sam muziku počela zanemarivati, a sve više živjeti samo s utrkom, i tada sam otkrila još jednu radost. Osjećaš kako grad kojim trčiš slijedi otkucaje tvog srca – svi ti osmijesi, navijanja, bubnjevi, pogledi, dodavanja ruke, volonteri… sve me to ne mali broj puta rasplakalo.
Moje su utrke moja žetva, a sjetva – to je moj svakodnevni rad, naporan i težak. Dižem se u sedam i odradim bazen. Odem u svoju optičarsku tvrtku, napravim što trebam, čujem se s knjigovođom. Onda se vratim kući, ručam. Popodne je biciklistički trening. Tri sata, oko 75 do 90 kilometara, a odmah potom pet kilometara trčanja. Ljeti, kad su vrućine, sve se pomjera u rano jutro. Dignem se u četiri, plivam dok je noć. Često otplivam tri kilometra od Rovinja do blizu Crvenog otoka, gdje su struje jake i dodatno mi pružaju otpor. Kad sve završim, moj me dragi Ivica čeka s hladnom lubenicom – bacam se u more, zadovoljna jer opet pobijedih.
Kad u nešto jako vjeruješ, prenosiš na ljude, dalje. Priroda je sada moja prava kuća i u njoj je cijela moja obitelj. Moj sin Damjan voli putovati s nama, rođen je za putovanja, ali nekad nije volio trčati. Postavili smo mu uvjet: „Ako ideš s nama, radit ćeš ‘sve po planu’, isto što i mi.“ Sport je važan za djecu, a kako se Damjan nije mogao odlučiti o vrsti sporta, rekla sam mu: „Ako ne želiš nešto po svom izboru, onda ćeš trčati Zimsku ligu“. To mu se svidjelo, osobito zbog druženja i ručka nakon utrke. I moja kći Petra voli ovaj sport, nedavno je istrčala maraton u Ljubljani; često trčimo zajedno. A baka, koja ima 76 godina, na dar je dobila nordijske štapove i danas brzo hoda, i do sedam kilometara u komadu.
Dokumentarni film o meni „Ironwoman“, redateljice Lane Zaninović i urednice Nevene Rendeli , značio je opet nešto dobro za moj život. Svaki put kad ga pogledam, zatitra mi njegova trajna poruka: „Anything is posible“. Poruka mog iskustva.
Marathon Du Medoc odradila sam još jednom. I sigurno ću još koji put. Prva ljubav!
Đurđica
Poreč, 2016.
(napisano za UM 2017 – knjigu u koju se piše)
DOBRA HRVATSKA
Svibanj, 2024.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.