Po prvi put u svijetu, netko se sudski suprostavio globalnim tvrtkama u njihovu iskorištavaju siromaštvo mase, tvrtkama koje to (siromaštvo!) masovno i stvaraju! Učinio je to jedan sud u Italiji, nastojeći zaštititi na desetine tisuća raznosača pica, odjeće… Prateći taj proces, moramo se sjetiti onih velikih 17 ciljeva održivog razvoja OUN – kako ti ciljevi u svemu ovome prolaze?
Poznato je da je status dostavljača na biciklima i mopedima ponižavajući; rade na određeno, sigurnost pri radu je niska, bore se sa minimumom radnih prava i slabim nadnicama. Oni su suvremeni najamni radnici 21. stoljeća – tipični – na najnižem stupnju ljestvice tržišta rada, kako se plastično vidi u članku iznimnog kolumniste Inoslava Beškera – link dolje. Ono što je nekad u vrijeme naglog razvoja industrije – od sredine 19. do sredine 20. stoljeća – bio proleterijat koji je zbog svog užasnog polažaja kretao i dizao besciljne revolucije, danas se po stručnjacima naziva PREKARIJAT.
Prekarijat je po jednom određenju teška opstojnost na poslu bez predvidljivosti ili sigurnosti, koji utječe na materijalno i psihičko stanje radnika. To je neologizam nastao kombinacijom latinske riječi „precarius“, što znači nesiguran i završetka -ijat iz pojma proleterijat.
Glavna karakteristika prekarnosti je nesigurnost, rad na određeno vrijeme, povremeni i privremeni rad i niska ili nikakva radna prava i zaštita. Prekarni radnici se najčešće sreću među ovim kategorijama: sezonski radnici, radnici na crno, slobodnjaci koji žive od povremenih honorara, ugovorni radnici, oni koji povremeno rade preko raznih agencija, ali u nekim slučajevima i stručnjaci koji rade po projektima.
Za razliku od generacija iz razdoblja socijalne države u Europi, koje su mogle računati na stečena radnička prava i socijalne ugodnosti kao što je stalno zaposlenje koje im je osiguralo mirovinsko i zdravstveno osiguranje, definirano osmosatno radno vrijeme, godišnje odmore, slobodne vikende i sindikalno organiziranje, mnogi današnji radnik postindustrijskog globalnoga kapitalizma, pokrenutog u vrijeme vladavine Margaret Thatcher (UK) i Ronalda Reagana, više ne može računati na to. Imamo prekarni rad koji se doista raširio zemaljskom kuglom, pogotovu u nekim njezinim dijelovima. Je li to povratak u kasni feudalizam?!
Imamo prekarni rad i prekarne radnike
Građane bez nade u zaposlenje koje će im omogućiti egzistenciju i razvoj obitelji, bez teoretskih mogućnosti na dostojanstven rad, onaj za koji se zalaže Organizacija ujedinjenih naroda putem Agende 2030 (iz 2015.), promoviranjem civilizacijski važnog sustava „17 ciljeva održivog razvoja (COR)“.
Svojim načinima poslovanja mnogi poznati globalnih igrači (zapravo, naši lokalni), izravno ugrožavaju ciljevi održivosti, koji bi ih se trebali itekako ticati. Prednjače u tome tvrtke koje tako vješto uspijevaju spojiti digitalne platforme i jeftini fizički rad milijuna nezaposlenih, i time ostvarivati enormne profite. Ignoriraju zahtjeve odgovornog svijeta, koji se želi razvijati na osnovama vječnih civilizacijskih vrijednosti: slobode, mira, ravnopravnosti, dostojanstva… Pa sjetimo se i Amazona, čiji zaposlenici rade u bezbroj pakirnih hala, s minimumom plaća i prava. Kojima se štopericom mjeri odlazak na WC. Koji rade bolesni jer se boje uzeti bolovanje. I obično su to obojeni građani s tri kontinenta – Azija, Afrika i Amerika.
Poznato je da tvrtke koje rade na digitalnim platformama masovno izbjegavaju plaćanje poreza u zemljama u kojima djeluju i zarađuju bogatstvo, a neke se ne libe od utaja.
Sjetimo se i Googla i Facea koji na sve moguće načine izbjegavaju plaćanje poreza u domicilnim zemljama u kojima posluju. Nemaju otvorene urede ni zaposlenike tamo gdje stvarno posluju. Većinu svojih financijskih-poslovnih operacija realiziraju negdje gore „u oblaku“. Pogledajmo gore, možda i ugledamo baš „njih“ – kako na oblacima sjede vlasnici i menadžeri tih i sličnih tvrtki i cerekaju se nama naivnima. U Hrvatskoj oni plaćaju manji porez negoli jedna obična domaća majušna mikro tvrtka sa dva ili pet zaposlenih. Zahtjevima koje im je ove veljače oštro ispostavila Australija, a uskoro će i Francuska, to da moraju pridonijeti društvima u kojima djeluju, opiru se na sve načine. Čak i blokadama i isključenjem pristupa svojim platformama, što se Australcima djelomično sad i dogodilo.
Kako i koje ciljeve održivog razvoja (COR) zanemaruju globalne tvrtke – dostavljači hrane?
Načinom svog poslovanja globalni igrači – dostavljači hrane , industrija koja je u vrijeme pandemije iznimno narasla, ugrožavaju, zanemaruju više ciljeva OR, kao:
Cilj 1: SVIJET BEZ SIROMAŠTVA.
(Jeftino plaćenim radom, siromaštvo se samo umnaža i potvrđuje.)
Cilj3: ZDRAVLJE I BLAGOSTANJE
(Rad bez mjera zaštite na radu, opasni uvjeti, pogibje i ozljede tijekom rada)
Cilj 8: DOSTOJANSTVEN RAD I EKONOMSKI RAST.
(Rad na određeno, neravnopravni ugovori, nesigurnost u radno mjesto, nemanje mogućnosti ispoljavanja klasnih interesa i zalaganja za svoja prava)
Cilj 16: MIR, PRAVDA I SNAŽNE INSTITUCIJE.
(Države uglavnom kaskaju za „inventivnim poslodavcima“ ovog tipa; regulative nema, većina zemalja u svijetu ne usuđuje se ni pitati – Zašto nam ne plaćate poreze? Odakle vama toliko bogatstvo, 50, 100 ili 200 milijardi gotovine na računima, nego od našeg novca?)
Cilj 10: SMANJENJE NEJEDNAKOSTI.
(Nejednakosti se produbljuju. Sredinom prošlog deteljeća netko je rekao: „Ne možemo ni zamisliti kolika će bogatstva i kolika siromaštva donijeti digitalna era!“)
Završimo ipak s optimističnim nečim: Ipak je ovo u Italiji važan korak za svijet!
Svijet i život sastoji se od uspjeha i gubitaka, radosti i tuge. Jer, kazao je Goethe: „Trebamo uvijek biti svjesni dviju stvari: i prolaznosti života i radosti života.“ Sve je – i stanje i proces. Pa ako je proces pozitivan u svom smjeru, mora na bojiti nadom. Saživjet će jednom 17 ciljeva; uz teške žrtve i muke svijeta, mnogih ljudi.
Povezani članak: Glovo, Foodinho, Uber-eats i drugi zbog prekarnog rada dobili naredbu : „Zaposlite dostavljace na neodredeno!“
Goran Tudor
DOBRA HRVATSKA
Ožujak, 2021.
