Zovem se Đurđica Orepić. Rođena sam 30. svibnja 1964. na otoku Rabu. Majka sam troje djece, poduzetnica već 26 godina. Sve do svoje 47. godine jedini „sport“ na koji sam bila spremna bio je shoping i slično. Putovanja i lijepe stvarčice bile su moj hobi. No kako to već u životu biva ˗ nikad ne reci nikad.
(Nakon što pročitate ovaj tekst kliknite na drugi, povezani, da zaokružite kompletnu priču o Đurđici – Ironwoman)
Slučajno koje to nije. Klik za promjene! Bila sam spremna.
Kao potpuni antisportaš, bez sportskih tenisica u ormaru, jedne sam zimske večeri na proslavi Vincekova u Krauthakerovoj vinskoj kleti u Kutjevu, negdje oko ponoći, prihvatila „pijanu“ okladu da ću u rujnu te 2011. istrčati cijeli „Marathon du Medoc“, najljepši i najpoznatiji vinski maraton na svijetu, koji prolazi kroz 23 vinske postaje u Francuskoj. Onako veseli, mnogi oko mene prihvatili su izazov, ali sutradan u podne jedino sam ja odlučila ne pogaziti riječ i pokušati savladati tih „strašnih i neshvatljivih 42.195 metara“! Do tada sam znala pretrčati možda tek koji isprekidani kilometrić na onima uvijek iznova započinjanim proljetnim rekreacijama „za bolju liniju“. Na koncu, ispalo je da je taj moj prvi maraton u Medocu bio inicijacija – priključenje jednoj novoj vrsti života; promijenila sam sav moj dotadašnji životni stil. Od tada je svako moje putovanje bilo povezano s nekim od svjetskih maratona.
Prvi pravi podvizi – 18 mjeseci nakon što obuh tenisice
U godinu i pol dana od početka istrčala sam deset pravih maratona: Barcelona, Pariz, Valencia, Roterdam, New York, San Sebastian, Tromso – Sjeverni pol… i dvadesetak polumaratona. Sve te utrke bile su mi velik izazov: biti sve brža, uživati u energiji tisuća trkača koji teže cilju ˗ 42.195 metara! Sve je ispalo i ljepše jer sam svojom strašću odmah zarazila i svog partnera, dragog Ivicu (Matoševića, istarskog vinara), koji je također počeo trčati i hrabro me pratio na četiri maratona.
Onda je došao Dugi triatlon ˗ Poreč 2013! „Što je to?“, pitala sam se stojeći pred plakatom za „Dugi triatlon“ i čitajući o tome nešto na društvenim mrežama. Proguglala sam – što je to triatlon, i izazov se pojavio, odluka je već kuckala u mojoj glavi. To ljeto naučila sam ispravno plivati kraul, no sljedeći mi je problem bio još veći. Cestovnu brzinsku biciklističku utrku dotad nikad nisam ni vidjela; dapače, ježila sam se već gledajući bicikliste na cesti u njihovim uskim, pripijenim odijelima i tankim biciklima. Petnaest dana prije porečke utrke Ivica me uvjerio da ja to mogu i otišli smo u Ljubljanu te na čudenje prodavača kupili svu potrebnu profesionalnu opremu za bicikliranje. Počelo je učenje vožnje bicikla s 33 brzine. Četiri puta sam pala, zakačivši se tenisicama o bicikl, naravno sve pred publikom, a jedan me je automobil srušio na kružnom toku. Nakon sedam dana treninga rekla sam si: Dju, to je to! Pokušat ću, valjda neću poginuti. U svome gradu odradih sve po planu! Čitavih 1,9 kilometara swima, 90 kilometara bajka i 21 kilometar trčanja. Bilo je užasno, bilo je uzbudljivo, inat je pobjeđivao strah od potpunog odustajanja i poniženja. Nakon plivanja jedva sam disala, nakon dionice bajka, gdje sam bila uvjerljivo zadnja, zbog grčeva i boli u kukovima uopće nisam mogla stajati na nogama. Zalivena suzama koje su se kotrljale niz moje obraze, uspjela sam uhvatiti ritam u dionici trčanja.Tu se moja upornost isplatila: ušla sam u cilj kao treća u kategoriji. Otkrivala sam novu sebe, novu Dju. Nakon ovog iskustva čvrsto sam odlučila – ostat ću na maratonu jer triatlon nije za normalne ljude; osjećala sam se kao da me pregazio šleper, i to nekoliko puta!
Sljedeće godine na našem putovanju kroz Australiju, posmatrajući natjecanje triatlonaca, ponovno sam postala svjesna ljepote i izazova toga ekstremnog sporta. Po povratku kući našla sam trenera i avantura života je počela. Iste godine, 28. rujna 2014., sudjelovala sam na svome prvom triatlonu na Mallorci – Ironmanu, najnapornijoj utrci na svijetu.
Ironman, najnapornija utrka na svijetu! Moj test hrabrosti i sposobnosti.
To je utrka izdržljivosti, u svemu. Moraš pobijediti sebei druge. Naziv sve govori: željezni čovjek ! Plivanje 3,8, bicikliranje 180 te 42 kilometra kompletnog maratona! Bio je to izazov koji se teško opisuje riječima. Noć uoči uopće nisam spavala, izašli smo iz soba u četiri sata ujutro. Zajednički plivački start 3000 triatlonaca bio je „gladijatorski“, a nas žena samo deset posto. Niti sto metara od starta bila sam potopljena mnoštvom uzgibanih tijela. No pravi šok dogodio se nakon 500 metara – odjednom osjetih strašnu bol u predjelu sljepoočnice, kao elektrošok, uz jak bljesak pred očima… Bila je to meduza koja se zalijepila preko pola moga lica…totalni šok i panika… sekunde traju kao sati… pomislih, mrtva sam, naći će me možda negdje iduće jutro! No tada se u meni probudi ona hrabra Ironwoman ˗ kidam meduzu i bacam je mahnito preko sebe, ona pada u gomilu iza. Nastavljam plivati, puna adrenalina, izlazim iz mora, lice opečeno, i ja to itekako osjećam, trčim do prostora gdje čekaju bicikli… Liječnik-volonter ulazi u šator i pokušava me odvući u priručnu ambulantu da mi namažu opekotinu, ali ja stavljam kacigu, u sekundi oblačim tenisice za bajk … otrgnem se i krenem na vožnju dugu 180 kilometara. Mislim si kasnije, bilo bi bolje da me onaj doktor sanirao… Na stotom kilometru jedno oko mi se potpuno zatvorilo. Boljelo je no ja sam odlučila pjevušiti jer mi se to činilo bolje od plača i zapomaganja. Jak vjetar i užasno duga završna uzbrdica na planinu (15 kilometara) obrušili su se na onaj moj pozitivan stav: „da, ja to mogu“. Siđem s bicikla totalno iscrpljena, dolazim na prijelaznu postaju , gdje počinje dionica trčanja. Gledam junake oko sebe i govorim si: „Pa svi prolaze isto što i ti… Došla si ovdje nakon osam mjeseci treninga i priprema odraditi najekstremniji sport, svojom voljom, vjerom i podrškom najbližih… I što očekuješ, massage, relaxing? Hello, ovo je faking Ironman, diži dupe i trči koliko bolje možeš… puži ako treba, no odustati nećeš!“ To sam ja! Just Dju it! Istrčah 42 kilometra za 3,59 sata – a sveukupno vrijeme za 226 kilometara triatlona -12,10 sati. Bila sam peta u kategoriji 50-54 godina, među 38 kolegica-gladijatorica! Prolazak kroz cilj bila je pobjeda nad svim mojim sumnjama i strahovima. Bacila sam se gospodinu-davatelju medalje oko vrata i ridala u suzama radosnicama.
Godinu poslije, 2015., odlučim osvojiti slot, tj. kvalifikaciju za svjetsko prvenstvo u Ironmanu koji će se u listopadu 2016. održati u Koni na Havajima. Bila sam svjesna te „gluposti“ i ludosti da je to uopće moguće. Daleko spremniji i mlađi triatlonci muče se i po deset godina da osvoje takvu kvalifikaciju. No eto, ja sam poželjela baš to.
Prvi pokušaj odveo me 30. lipnja 2015. u Klagenfurt, gdje sam uz svoje najdraže imala još i potporu ekipe HRT-a, koja je odlučila tamo snimiti dokumentarni film o „čudesnoj ženi koja ruši sve postavljene granice, koja hrli kroz život k svome cilju, prema vrhu, u svojoj 51., u najekstremnijem sportu na svijetu ˗ Ironmanu!“.
Nevena Rendeli, urednica ˗ i sama polumaratonka, jedna od onih žena koje sve probleme vidi kao izazove ˗ osvojila me već pri upoznavanju. Njezina ideja da snimi dokumentarni film o meni, Đurđici˗Ironwoman, bila mi je simpatična i pristadoh! U Klagenfurtu sam dala sve od sebe i s vremenom od 11 sati i 19 minuta pobijedila neka od doista jako dobrih triatlonskih imena, i to na vrlo zahtjevnoj utrci. Ali, treće mjesto nije bilo dovoljno za kvalifikaciju. Iako su me nakon dolaska u cilj iscrpljenu odmah odveli na infuziju, već ujutro sam svog Ivicu tražila da me prijavi na prvi sljedeći Ironman. I on me pokušao odgovoriti od te ludosti, no ustrajala sam u namjeri da te 2015. godine negdje osvojim prvo mjesto u kategoriji i time osvojim slot za Havaje, utrku World Championship Ironman, u listopadu 2016.
Samo dva mjeseca poslije iskoristila sam novu priliku u francuskom gradu Vichyiju. Ekstremni uvjeti, temperatura od 38 do 40 °C, vjetar… ali utrku sam završila kao prva u kategoriji! Slot osvojen! Godinu 2015. završih kao treća na svijetu u kategoriji 50-54 godine, i to među 3846 žena triatlonki. Ljudi su me počeli nazivati Đurđica – Ironwoman.
Koliko je motivacije u nama, toliko je i snage. Savršen je osjećaj pri ulasku u cilj, kao i sjećanje na prevaljeni put do njega. Pomicanje granica, ne samo fizičkih već i mentalnih, čini nas boljima, jačima, strpljivijima.
Sada me očekuju Havaji i „World Championship Ironman“, 8. listopada 2016. Dati sve od sebe za svoj važan cilj i uživati u putovanju do njega najveće je bogatstvo života, ma čime se bavili i kakav god cilj imali!
Anything is possible!
Itd, po godina. Stepenica pa stepenica, osobni razvoj. Uspjeh, sreća.
Đurđica
Poreč, 2016.
(napisano za knjigu-planer UM 2017, knjigu u koju se piše)
DOBRA HRVATSKA
Svibanj, 2024.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.