Njegova su ljubav – stabla. Priznat ćete, neobična je, premda lijepa i uzvišena. Posadio je u Zagrebu, u tajnosti, preko tisuću sadnica (sam i u akcijama koje je organizirao), a u prava visoka stabla izraslo je njih oko sedam stotina. Proizvode kisik, mašu granama, u krošnjama ugošćuju ptice, u hladu okrepljuju ljude…
Voli ih jako, bezgranično, ponekad mu se čini i više nego ljude. Osobito kada se prisjeti kako čovjek nemilice siječe i uništava ta plemenita živa bića, koja rastu polako, tiho, nikome ne smetajući, a nude toliko dobroga i ljudima i životinjama. Vladimir Dimić dugo je skrivao tu svoju ljubav.
Prije više desetljeća u Zagreb je stigao iz plodne Slavonije, iz Vinkovaca. I baš ondje u njemu se razvila strast prema prirodi, prema zelenilu i bujnim krošnjama koje se njišu na vjetru. U Zagrebu mu je sve to nedostajalo. Asfalt, zgrade, automobili i u cijeloj toj betonskoj džungli tek pokoji komadić zelene površine. A i on, često, bez ijednog drveta.
U 33-oj, snažan poriv da oživi stablima svijet oko sebe
Nakon nuklearne katastrofe u Černobilu 1986. Vladimir je osjetio neodoljivi poriv da prostor oko sebe oživi stablima. Imao je tada 33 godine i upravo je po drugi put postao otac.
„Shvatio sam da je potrebno nešto napraviti i vratiti dug planeti Zemlji. Svi dišemo, a zrak nije besplatan, proizvode ga upravo stabla“, kaže Vladimir.
Od tada drveće sadi neprestano. Dugo je to činio potajice. Zapravo, ilegalno. Za dozvole i birokraciju nije imao ni vremena ni živaca. Zato je o svojoj tajnoj ljubavi šutio godinama. Samo su njegovi najmiliji znali kakva dobročinstva Vladimir čini za sve nas.
Drveće sadi planirano, na uređenim zelenim površinama, te kaže da vodi računa o propisima i okolišu, položaju okolnih zgrada, alergenima i slično. Sadi ondje gdje su se posušila stabla koja su bili posadili radnici Zrinjevca. Priznaje, doduše, da ga ljubav prema stablima zanese pa ponekad pretjera – umjesto tri, posadi devet stabala.
Pod čudnim stalnim pritiskom: je li to dozvoljeno?
I sam priznaje da je „duboko svjestan“ da to što radi „i nije baš dozvoljeno“. „Do svoje pedesete godine skrivao sam se, sadio sam sadnice krišom. Ponekad sam čak glumio radnike Zrinjevca“, povjerio se Vladimir novinarima.
Vladimir ih nikada ne prepušta na milost i nemilost sudbini, pa ih godinu dana, dok se dobro ne prime, obilazi i provjerava, zalijeva, stavi im kolac kao potporu, dobro zagnoji zemlju i s njima razgovara. I zato se njegova stabla gotovo uvijek prime i lijepo rastu. Iako, nesavjesni ih ljudi često oštećuju, čupaju i kradu.
U zadnje vrijeme Vladimir o svojoj ljubavi govori javno. Zaredali su se intervjui medijima, a o ovom neobičnom čovjeku, koji kao da je izašao iz alegorijske priče Čovjek koji je sadio drveće Jeana Gionoa, nedavno je Dalibor Platenik snimio i dokumentarni film Čovjek i drvo.
Veliki trud, ljubav i vrijeme, ali i novac!
U sadnju stabala Vladimir je uložio trud, ljubav i vrijeme, ali i novac. Jer, sadnice koštaju. Budući da radi u Vijeću gradske četvrti Trnje, naknadu koju dobije iskoristi za kupnju sadnica, a pomažu mu i donacije.
Poneka stabla Vladimir posveti poznatim i/li dragim ljudima. Za glumicu Enu Begović posadio je lipu, za glumca Predraga Vušovića drenak, a za slikara Aleksandra Srneca magnoliju, koju su mu, nažalost, ukrali, iščupali s korijenjem i odnijeli. Neka, odmahuje rukom Vladimir, važno je da je nisu polomili kao Vušovićev drenak, pa neka raste i cvate negdje drugdje.
Kada vidite kako drvo cvjeta, sav trud vam se isplati, kaže Vladimir, dodajući da sve to za njega ima gotovo religiozni karakter. Ja moram u životu saditi. I to ću raditi do kraja života. Ne znam sve odgovore i zašto je tako. Jednostavno tako osjećam, poručuje Vladimir Dimić.
Drveće uglavnom sadi u Zagrebu, najviše u svojoj četvrti Trnje, ali i drugdje po Zagrebu, Vinkovcima, Istri…
Posadio je tisuću sadnica (sam i u akcijama koje je organizirao), a u prava visoka stabla izraslo je njih oko sedam stotina. Sedamsto zelenih krošnji koje pružaju dom i hranu pticama, a ljudima hladovinu, čist zrak i ljepotu. Od jednog čovjeka, koji se još morao i skrivati da ih posadi, više nego dosta.
Eh, kada bi svatko od nas skoro osam milijardi ljudi u svom životu posadio samo jedno drvo, Zemlja bi bila ljepše mjesto za život!
Mirela Drkulec Miletić
Preuzeto iz tradicionalne knjige – planera UM / Znanje i vrijednosti 2021, nakladnik M.E.P. d.o.o/
knjizaraum.hr – https://knjizaraum.hr/knjiga/um-ucinkovit-menadzer-2021-iz-tiska-10-11-2020/
Poslovna inicijativa DOBRA HRVATSKA
Studeni, 2020.
Trebate biti prijavljeni kako bi objavili komentar.