spot_img

Linda Pošćić Borovac: Svi smo mi luđaci u borbi za ideale, dok nam povijest jednog dana ne da za pravo. (Razmišljanja o 7 + 1 top-pitanja i nekom odgovoru.)

Ako želimo mijenjati svijet, moramo ponekad biti …. nerazumni, nerealni i nemogući, kakvim će nas društvo i opisati. Budalasti. Onakvi kakvi smo bili kao djeca (onakvi kakvima su nas opisivale mame, none, raznorazne tete iz okružja). Biti „nezreli“  (reći će oni „ozbiljni“). Biti kao djeca kada smo vjerovali da je sve moguće, pa čak i ona naša imaginarna, čarobna zemlja (u kojoj nam je urnebesno dobro) koju smo docrtavali na kartu svijeta. 


Kolumna Linda Poščić Borovac*
Autorski članak

***

Davno prije nas neki su taj ideal nazvali i Utopija (grč. ou = ne, topos = mjesto, ili zemlja koja nigdje ne postoji, fantazija nekog idealnog neostvarenog stanja u ljudskom životu, zamisao o idealnom društvu). A mi smo tu ideju o utopiji „po naški“ nazvali Moge (izvorni hrv. dječji: Dok se nešto “ne nauči“ da je bitno. Izgovor za „može“, za „moguće“). I dan danas mi se više sviđa to naše ime za takvu zemlju jer joj u opisu ne stoji „da ne postoji“, već da je moguća. 

Zato mi se i dalje djeca jako sviđaju, nekad više nego odrasli. Uvijek opažaju (i nekako prirodno znaju) više. Još nisu naučila ne vidjeti (ponekad je i to nažalost ). Je li san o utopiji odsanjani san?

No,…

(taj me „no“ u ovim kontekstu brine).

***

Iako djetetova duša zahtjeva gledanje, kultura oko njega konstatno traži sljepilo. Iako djetetovo srce traži igru, živahnu energiju, maštu, žar, strast,… društvo, škole, institucije (što je i najgore), te se osobine do najmanjeg atoma kroz odrastanje potisnu i ne dopuštaju im živjeti. Zvuči poput mučne napetosti koju moraju podnijeti. I dok tako odrastaju, istovremeno venu, povlače se ili „polude“. Na tom putu im nimalo ne ide u korist (iako se mnogima tako ne čini) učestalo „odgajanje“ osobina kao što su narcizam, neuviđajnost za druge, zavidnost, razmaženost, sebičnost i natjecateljski duh…. Ali, čim krenu u „veliki svijet bezbrojnih mogućnosti“, svijet obilja i nesigurnosti, svijet nadmetanja i okrutnosti, mnogi se slome i propadnu. Srozaju se takvi češće nego uspiju – srozaju se i suoče sa neugodnom istinom da nisu spremni na život sa nazovi „vrlinama“ koje su savladali. Dapače, taj „ugrađeni“ narcizam prikriva i nešto šire – čitavo more nesigurnosti, straha, depresije (za ovu potonju već Svjetska zdravstvena organizacija tvrdi da će u narednih deset godina postati najraširenija bolest u svijetu. A, ako niste znali u Hrvatskoj svako sedmo dijete pati od depresije). Ne bi li bilo bolje i pitam se često: zašto se naša djeca više ne odgajaju,  i kroz javno zastupanje, u vrlinama i vrednotama, kao što su ove:  empatija, solidarnost, preuzimanje odgovornosti za društvo, tolerancija, radišnost, čitanju  knjiga kao besplatnim izvorima mudrosti…

No,…

(ovaj „no“ me u ovom konkekstu ne bi smio brinuti).

***

Prošlost nas uči jednu jednostavnu, ali važnu lekciju: može se živjeti drukčije. Uostalom ovaj svijet danas nije uređen na temelju nekih aksiomatskih zakona, čvrstih i zapisanih sustava razvoja (donesenih od strane ptice Dodo izumrle krajem 17.st) niti nekih apstraktnih sila, nego su ljudi ti koji mogu (i jesu) sami graditi svoj put i koji su činili presudne povijesne obrate. Stoga nam prošlost ne samo daje drugačiju perspektivu, nego i nove ideje Nemojmo zaboraviti da su u toj prošlosti i oni koji su zagovarali ukidanje ropstva, pravo glasa za žene, … pa i oni koji su doveli do nevjerojatnih tehničkih izuma i dostignuća, uspjeli, a smatrali su ih luđacima da ne ponovim ono s početka teksta nerazumnim, nerealnim i nemogućim. Budalastim.

Kada malo bolje razmislite sve je to užasno ironično.

Nikada kao sada nismo, zatečeni toliko ovim svijetom, uvjereni da nemamo više u što vjerovati – toliko smo omađijani tim stavom da ne vidimo i ne reagiramo na nepravdu koja nas svakodnevno okružuje, ali s druge strane niti prave vrijednosti, koje se ne mogu izraziti brojkama, a jedne su od najvažnijih za blagostanje i budućnost čovječanstva, na primjer – sretna djeca!

***

Zašto djeci odmah danas ne vratimo igru, maštu, kreativnost, smijeh?! Dajmo im zraka, ne namećimo im samo aktivnosti, zadatke, ne pripremajmo ih suludo na neko tržište rada za koje ni ne znamo kakvo će biti, pripremajmo ih na život (po mogućnosti onaj sretan).

Jer kada malo bolje razmislite sve je to i više nego ironično.

Možda i znamo da u potragu za boljim svijetom trebamo krenuti iz učionica, možda i znamo da bi nam to bila najbolja intervencija za kvalitetnije društvo, no mi nekako i dalje volimo te ustaljenje forme, usađena pravila „uspješnosti“ mjerena visinom ocjena (ipak je to brojka, a mi brojkama neizmjerno vjerujemo, one su nam vodilje u svemu u životu – zato nam je tako i turobno), velike rasprave o sposobnosti, a ne o vrijednosti, o didaktici, a ne o idealima, o „najvažnijem“ (ali izuzetno pogrešnom) pitanju; kakve vještine i znanja učenici moraju steći za tržišta rada u narednom desetljeću???? Wrong question!!! Apsolutno pogrešno pitanje! („The wrong questions with the wrong replies.“, Depeche Mode).

***

Ni prava pitanja ne znamo postaviti? Da li? Nije ni čudo, kad živote svodimo na ekonomsku kalkulaciju, prolazne i površne informacije, neutemeljene argumente, mašemo statistikama, izvještajima, proračunskim tablicama u kojima možemo izčitati sve osim onoga što u životu zaista vrijedi (R.F.Kennedy je već 60-tih godina nešto slično rekao i za BDP), slijedimo trendove nekih analitičara, „wannabe“ znalaca, umjesto da stvaramo trendove, da mijenjamo svijet i da se pitamo…

***

Kakva znanja i vještine usaditi našoj djeci do 2030.? Kako želimo živjeti u 2030.? Što uopće želimo? Više vremena za obitelj, hobije, prirodu, umjetnost, volontiranje? Što nam nedostaje? Ljubavi? Solidarnosti? Istine? Slobode? Zdravlja? Prirode? Slobodnog vremena? Morala? Je li dosta baš svima toliko blisko i važno samo ta digitalija, virtualno, uspješnost (mjereno de si vidljiv i s dosta novaca) i drugo što čini mainstream kojeg promiču mediji, javne ličnosti, heroji dana. Ako prosječna osoba Zapada, a mi smo tu negdje, provodi cca 5 sati na dan na mobitelu, ima li vremena za drugo, onaj realni svijet i aktivnosti, za kojeg smo i u kojem smo rođeni. Što uopće želimo? Na kraju života nećemo reći: trebao sam više vremena provesti na mobitelu! A možda ćemo reći: da sam više mirisao cvijeće, šetao poljem , pomagao i darivao, učio znanje o čovjeku i Zemlji… Dakle, što uopće hoćemo? Već sam napisala, za sebe, sve o tome na početku ovog pasusa.

Ta pitanja su važna. A, odgovori kreću iz učionica. Od drugačijeg obrazovanja, na temelju novih ideala. Na kraju krajeva, odgovore na pitanje: što je to što ima stvarnu vrijednost? – ne određuje ni tržište ni tehnologija, to čini društvo, to čine ljudi, to činimo mi (a ne neki vanzemaljci, izumrli dinosauri, duhovi iz misterioznih tvrđava ili ptica Dodo koje više nema (osim u crtićima).

***

Mi ljudi moramo odlučivati kako krojimo svoju sudbinu! Pa će onda i izvedeni pojmovi kao što je „tržište“ biti prisiljeno slijediti ono što zamislimo i iskrojimo. A ne obrnuto.

Zvuči jednostavno. Jer i je.

No, (opet taj „no“ – brine me ) nove ideje (ideali) nikada nisu problem, nego činjenica da je teško pobjeći od KRIVIH – STARIH. Zvuči poznato, zar ne?

Ali, ako opet malo bolje razmislimo, ideje, ma koliko budalasto zvučale, promijenile su svijet. I opet će ga. 

Nekako vjerujem da je većini ljudi srce na pravom mjestu. Znači sve je moguće  

„Svi smo mi luđaci dok…“, to i za mene znaju reći dok pišem knjige, snimam filmove i sl., ali mi je povijest puno puta dala za pravo.  

Krenimo, dakle, najprije sa pravim pitanjima! Oni koji postavljaju prava pitanja ne moraju znati sve odgovore, kaže mudrost negdje pročitana. 

Kako praviti život-konstrukciju samo od plemenitog materijala?

***

Evo, ja ću prva, s onim najtežim: Što uopće želimo?

* Linda Poščić Borovac

Koautorica knjige „DISASTER – dijagnoza modernog biznisa“, proglašena Best Corporate Book u svijetu 2021.g. od strane CMA u NY, USA

Poduzetnica, CEO tvrtke Crocon d.o.o., promotorica djelovanja za opće dobro, pjesnikinja, utemeljiteljica Udruge za dramsku rekreaciju Happy ThinGS Academy, pjesnikinja i spisateljica, autorica svjetski nagrađenih kreativnih projekata…

DOBRA HRVATSKA
Siječanj, 2022.

Ako vam se članak svidi, dijelite ga – podržite osvješćivanje društva za sutrašnji održivi svijet.

VEZANI ČLANCI
- Oglas -spot_img

NAJČITANIJE

- Oglas -spot_img
- Oglas -spot_img
Nema spama, samo dobro, odgovorno i održivo!Prijavite se i Vi na naš Newsletter.