Međunarodni dan smanjenja rizika od katastrofa obilježava se svake godine 13. listopada. Cilj mu je promicanje globalne kulture svjesnosti o rizicima, prevenciji, smanjenju šteta i pripremi zajednica za izvanredne situacije.
Ovaj dan utemeljila je Generalna skupština UN-a 1989. godine. Prigodne aktivnosti diljem svijeta usklađene su sa Sendajskim okvirom za smanjenje rizika od katastrofa 2015. – 2030. Cilj ovog okvira je drastično smanjiti ljudske i ekonomske gubitke uzrokovane nepogodama.
Broj zabilježenih katastrofa povećao se pet puta u posljednjih 50 godina, a njihovi učinci su sve razorniji za ljude. Istovremeno, znamo da se mnoge razorne posljedice prirodnih opasnosti mogu spriječiti ako se s njima postupi unaprijed.
- Ukupni troškovi katastrofa sada prelaze 2,3 bilijuna dolara godišnje kada se uključe neizravni utjecaji i utjecaji na ekosustav.
- U prosjeku je oko 100 milijuna ljudi godišnje bilo pogođeno katastrofama između 2016. i 2025. godine.
- 128 zemalja sada izvještava da imaju sustave ranog upozoravanja na više opasnosti, u odnosu na samo 55 u 2015. godini.
- Prosječna smrtnost povezana s katastrofama na 100.000 stanovnika smanjila se za 65%.
Ured Ujedinjenih naroda za smanjenje rizika od katastrofa (UNDRR) je entitet UN-ovog sustava s glavnom odgovornošću za sprječavanje ili smanjenje rizika od katastrofa. Vodi vlade i zajednice prema boljem razumijevanju i bržem djelovanju u vezi s tim rizicima. Djelovanja mogu varirati od kratkoročnih do dugoročnih inicijativa, od nacionalnih vlada do pojedinaca.
Sendaiski okvir do 2030. postavlja smanjenje rizika od katastrofa kao nastojanje usmjereno na ljude. Pri tom naglašavajući da se politike, sustavi i ulaganja moraju oblikovati u skladu s potrebama i kapacitetima pojedinaca i zajednica. Naravno uz uvažavanje činjenice da različiti dijelovi stanovništva ne doživljavaju rizike i posljedice katastrofa na jednak način. To je načelo osobito važno upravo u domu – najosobnijem i temeljnom okruženju u životima ljudi.
Zato se Međunarodni dan smanjenja rizika od katastrofa ove godine usredotočuje na jednostavnu poruku: svatko zaslužuje dom koji je siguran, pristupačan i sposoban izdržati opasnosti oko sebe.
Tema je usklađena i s trinaestim zasjedanjem Svjetskog urbanog foruma (WUF13) 2026. godine, koji organiziraju UN-Habitat i Vlada Azerbajdžana, pod temom “Stanovanje svijeta: Sigurni i otporni gradovi i zajednice”. Također je usklađena s predanošću Nove urbane agende za odgovarajuće, sigurno i pristupačno stanovanje te s Ciljem održivog razvoja 11 (Učiniti gradove i ljudska naselja uključivima, sigurnima, otpornima i održivima).
Otpornost počinje kod kuće
Domovi su mjesto gdje ljudi žive, spavaju i brinu se jedni o drugima te traže sklonište i sigurnost. Za mnoge su oni ključni za dobrobit i stabilnost. Međutim, načini na koje se domovi planiraju, grade, financiraju i održavaju određuju hoće li se rizik smanjiti ili stvoriti.
Ovogodišnja tema prepoznaje da je dom i primarno mjesto gdje se osjećaju utjecaji katastrofa i prva crta izgradnje otpornosti. Poziva sve aktere: vlade, privatni sektor, civilno društvo, organizacije osoba s invaliditetom, ženske skupine, mreže mladih, raznolike vođe zajednice i sama kućanstva da poduzmu konkretne mjere za smanjenje rizika od katastrofa, tamo gdje je to najvažnije.
Na razini kućanstva, ljudi imaju jasan interes za vlastitu sigurnost. Stoga moraju biti osnaženi da poduzmu mjere kako bi zaštitili sebe. Međutim, sposobnost djelovanja često je oblikovana nejednakim pristupom informacijama, resursima, vlasništvu nad zemljištem, financijama, socijalnoj zaštiti i moći donošenja odluka unutar kućanstava i zajednica. Kada kućanstva mogu pristupiti rizicima s kojima se suočavaju i razumjeti ih, učinkovito reagirati na rana upozorenja, donositi informirane odluke o stanovanju i uključiti se u lokalne procese planiranja, ona postaju aktivni akteri otpornosti.
Globalni napredak u sustavima ranog upozoravanja, potaknut inicijativom Rana upozorenja za sve, znači da više ljudi nego ikad prije prima upozorenja o opasnostima, no rana upozorenja su učinkovita samo kada dođu do svih članova kućanstva u pristupačnim i razumljivim formatima, kada ljudi razumiju koliko su njihovi domovi ranjivi na određene opasnosti i kada znaju koje zaštitne mjere poduzeti. Premošćivanje jaza između primanja upozorenja i poduzimanja odgovarajućih mjera na razini kućanstva – uključujući putem pristupačne komunikacije o riziku, inkluzivnog planiranja evakuacije i prepoznavanja nesrazmjernih odgovornosti skrbi koje često nose žene tijekom katastrofa – ostaje ključni izazov kojim se ova tema nastoji pozabaviti.
